Rat poslije rata - Bitka za Odžak

Odžak u vremenu prije i za vrijeme bitke - geografske i demografske kakteristike

Gradić smješten na sjeveru Bosne i Hercegovine ujedno je danas i op­ćinsko središte. Odžak se nalazi na li­jevoj obali ušća rijeke Bosne u Savu, u središtu sjeverno panonsko-peripanonskog dijela BiH. Kao što je već bilo spomenuto, cjelokupna bitka se odigrala na prostoru Bosanske Posa­vine na prostoru između rijeka Save i Bosne, te planine Vučjak. Uz termin Vučjak koristi se i termin Podvučjak, upravo iz razloga što je navedeni ni­zinski prostor u obliku trokuta. Prema popisu stanovništva Kraljevi­ne Jugoslavije iz 1931. ovaj se prostor nalazio u Vrbaskoj banovini, u kota­ru Gradačac s općinama: Donja Dubica, Dugo Polje, Novi Grad, Odžak i Vlaška Mahala. Uspostavljanjem Ba­novine Hrvatske Odžak ulazi u sastav kotara Gradačac. Župe s područja Od­žaka su Gornja Dubica, Odžak, Potočani i Svilaj.

Razvoj situacije do bitke za Odžak

Dr. Zdenko Odić, odvjetnik i zemljo­posjednik iz Odžaka, formirao je prvu organiziranu obranu odžačkog kraja i okolice, odnosno Podvučjaka. Inače, Odić se rodio u Odžaku 27, ožujka 1913. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a pravo je studi­rao u Beču i Zagrebu, gdje je dokto­rirao 1935. godine. Otac Tadija je stu­dirao pravo na Sveučilištu u Beču, gdje je bio najbolji student genera­cije, a kasnije je ondje doktorirao međunarodno pravo. Majka Berta, rođena Duić, bila je kći jedinica veletrgovca Ante Duića i Jele, rođene Vrdoljak. Njezini roditelji doselili su sredinom 19. st. u Odžak iz okolice Travnika. 15. kolovoza 1935. Zden­ko Odić sudjelovao je u pobuni na­roda protiv nasilja i zlostavljanja od žandara. U sukobu njegova konjič­koga puka s njemačkim tenkovima kod Koprivnice stradao je veliki broj jugoslavenskih vojnika, a Zdenko se spasio zahvaljujući dobroj vještini jahanja. Od oca je preuzeo odvjet­nički ured u Odžaku, a otvorio je i vlastiti u Zagrebu, no rat gaje sprije­čio u obavljanju posla. Izabran je za glavnog zapovjedni­ka vojske, redarstva i oružništva, ponajviše radi ugleda među Hrva­tima, kako katolicima tako i musli­manima, ali i Srbima odžačkoga kraja. Formiranju obrane prethodili su četnički napadi, pustošenja hrvat­skih sela, komunistički proglasi na oružani otpor protiv NDH te sma­knuće Jakova Barišića, rimokatolič­kog župnika u Gradačcu u svibnju 1942. godine. Dr. Odić je organizirao tzv. seoske straže od četničkih upa­da. Odićev angažman oko obrane (svoga) kraja je u tom trenutku bio neprikosnoven, gdje je organizirao tzv. Pripremnu bojnu. Bila je sastavljena od domaćih ljudi, čiji je zapo­vjednik bio sam Odić, koji su izvrsno poznavali teren.

Nakon nekoliko uspješno odrađe­nih akcija zapovjednika Petra Rajkovačića, kao što je bilo u kolovozu 1943. zaustavljanje partizana u Bi­jelim Barama i uništavanje četnika u Balegovcu, donijele su mu ugled medu vojnicima, stanovništvom ši­rom Posavine, ali i među neprijate­ljima. Njegova vojska oslovljava ga riječju „baja", te se kasnije uvriježio naziv - Baja Petar Rajkovačić. Treba spomenuti da se nakon rata oslov­ljavanje s „baja" oštro kažnjavalo od strane nove (komunističko-partizanske) vlasti.

Od sredine 1943. godine branite­lji Podvučjaka postupno jačaju svo­ju obranu, a povremeno će ići izvan svog područja u cilju pomaganja drugih hrvatskih postrojbi. Uvidom u situaciju krenuli su u organizaci­ju i utvrđivanje obrane, koja je bila zasnovana na sustavu rovova, tu­nela, bunkera i zemunica pokrive­nim drvetom i zemljom. Obrana je bila organizirana na način daje bila po grupnom sastavu i to s otpornim točkama i čvorovima obrane. Vanj­ska crta obrane pružala se pravcem Novi Grad - Donji Brezik - Vlaška Mala-Odžak-Mrka Ada.

Međupro­stor je bilo svako selo dodatno utvr­đeno, s izgrađenim posebnim stre­ljačkim zaklonom s profilima i sa zasebnim mitraljeskim rovovima i bunkerima. Vlaška Mala je bila naj­bolje utvrđena, a potom sela Dubica i Prud. Obrambena crta organizira­na je fleksibilno i pojedine otporne točke utvrđivale bi se ili napušta­le shodno borbenim djelovanjima. Obrana se neprestano nadograđiva­la i usavršavala, a braniteljisu bili od­lučni na odsutnu obranu. Zapovjedno područje Petra Rajkovačića išlo je linijom od Gornjeg Svilaja do ušća rijeke Bosne u Savu. Zapovijedao je bojnom, a u svom sastavu je imao brze, pokretne spe­cijalne postrojbe za intervenciju na najugroženijim dijelovima. Između Kadra i Kočijaša obranom je zapo­vijedao Juro Ravnjak iz Donjeg Svi­laja, a kotama Smrekovac, Filipovića Vinograd i lipa, bojnik Ivan Čalušić. Južno krilo odžačkog kraja Petar je povjerio svom starijem bratu Ivi Rajkovačiću.

Njegovo zapovjedništvo nalazilo se u Pećniku, a nadzirao je obranu na liniji rijeka Bosna - Jakeš - Pećnik - Gnionica - Srnava. Svo­jim bojovnicima povjerio je značaj­na uporišta: Peji Ilaku sa sjedištem u Gornjoj Dubici, dok je Ivanu Ivanko-viću i Petru Kovačeviću sjedište bilo u Balegovcu. U Mrkoj Adi zapovije­dao je Ante Baličić, Prudom Anton Mihajlić, Donjom Dubicom Šime Karlović. Petar je sa specijalnim i po­kretnim jedinicama pokrivao sjever­no krilo obrane od Svilaja uz rijeku Savu pa sve do rijeke Bosne. Odžačku Posavinu su (isključivo) branili domaći ljudi. Prema navodima ju­goslavenske literature i izvora, ali i dosadašnjih radova hrvatskih istra­živača i svjedoka, branitelja je u po­četnoj fazi bilo između 3500 - 4000, dok broj branitelja u obrani u travnju 1945. nije sigurno prelazio 4000, a najvjerojatniji broj se čini onaj od oko 3000 branitelja. Nejasno je spominjanje viteza Ibrahima Pjanića, legendardnog brani­telja Gračanice i utvrde Sokol, da je sudjelovao u obrani Odžaka, što na­vodi više autora, a medu ostalima i Marjan Đorđić u svomtekstu „Berlin pao, Odžak nije". Božo Vukoja tvr­di daje Pjanić bio u Odžaku, no to je bilo prije napada na odžačku Posa­vinu jer se samo nakratko zaustavio s 1000 svojih vojnika te je prvi obavi­jestio Petra Rajkovačića da su oboji­ca proglašeni hrvatskim vitezovima. Pjanić je popunio zalihe, odmorio se i sa svojom vojskom otišao dalje pre­ma sjeveru, Njemačkoj te se odatle javljao s potpisom „vitez". U povlačenju vojske Pjanić se kao viši časnik nije povlačio sa svojim vojni­cima, s kojima su išli i dočasnici i niži časnici. Vitez Pjanić se najvjerojatni­je kretao u skupini oficira iz stožera svog zdruga i 12. hrvatske divizije. Iz hrvatskih emigrantskih publikacija, prema kasnijim navodima, Ibrahim Pjanić se zajedno s Avdagom Hasićem, bivšim zapovjednikom poča­sne viteške bojne iz Kladnja, a po­tom zamjenikom zapovjednika 12. ustaškog zdruga, neko vrijeme zadr­žao na području Odžaka, pa navod­no uzeo učešća i u borbama koje su na tom prostoru otpočele u zadnjoj trećini travnja, a koje će se razviti u čuvenu „Bitku za Odžak". Tvrdnja je izašla nekoliko puta u emigrant­skoj literaturi, no većina literature je pisana u nacionalnom zanosu s naglaskom na memoarska ili publi­cistička djela te ih ne možemo sma­trati posve vjerodostojnima. Inače, ustaške snage su pripadale 12. zdru­gu, tako da postoji mogućnost da su se Pjanić i Hasić zaista zadržali neko vrijeme na tom prostoru, sa stožer­nom satnijom zdruga, ali to svakako nije bilo više od nekoliko dana. Uz sve to, Pjanić nije zanijekao tvrdnju da je sudjelovao u bici za Odžak, no njemu zasigurno nije smetalo da se spominje u kontekstu sudjelovanja herojskog odupiranja. Ibrahim Pjanić se tek negdje oko Siska ponovno sreo sa svojim vojnicima, dok Abaz Gazibegović navodi da se to zbilo u Popovači, nekih 22 km sjeveroistoč­no od Siska i to oko 27. ili 28. travnja, dok je bitka za Odžak još bila u punom jeku.

Zapovjednik Rajkovačić šalje gru­pu ljudi, njih 30 u izviđanje terena do Bosanskog Broda i uvida u stanje mosta na Savi. Most je bio znatno oštećen bombardiranjem savezničkih zrakoplova, 19. siječnja 1945., te je prelazak njima bio nemoguć.

Na­kon dobivene informacije o stanju mosta, Rajkovačić donosi odluku o povratku vojske nazad te brzopote­znom zauzimanju velikog bunke­ra u Vlaškoj Maloj. Ovu konstataciju negira fra Grga Vilić, koji tvrdi da se u biti vojska iz Gornjeg Svilaja vratila zbog toga što je proboj bio nemoguć jer se na suprotnoj strani nalazila go­lema količina vojske koja je u biti če­kala povlačenje vojske. Fra Vilić kao nadnevak za navedeni događaj stav­lja na 22. travnja. Ostatak vojske kre­nuo je pravcem Vlaška Mala - Prud, gdje su se ukopali. Do 21. travnja 25. partizanska divizija je ovladala seli­ma Vrbovac, Vinska, Jakeš, Pećnik, te Odžakom, ali je zaustavljena ispred Vlaške Male i Potočana. Tvrdnja se može smatrati točnom, s obzirom da se organizirana obrana usmjeri­la na Vlašku Malu i na sela Mrka Ada, Balegovac, Prnjavor, Potočani. A na­kon primitka vijesti da su se snage Petra Rajkovačića krenule povlači­ti prema Zagrebu, JA nije išla za tim da žurno osvoji sve njihove utvrde, odnosno položaje te je određena ve­ćina ostala u onom stanju kakvo je i bilo prije napuštanja. Pouzdano se ne zna za povlačenje te zatim proboj zapovjednika Rajkova­čića s braniteljima i stanovništvom iz Podvučjaka. Vjerojatno se može uzeti da se to dogodilo između 19. i 22. travnja, iako su po Marku Babiću partizanski napadi počeli 6. travnja, a nastavljeni su 23. travnja. U prvoj fazi napada na Podvučjak zapovjed­ništvo nad operacijama opkoljavanja i osvajanja preuzela je 25. srpska divizija u čijem su sastavu tri brigade: 16., 18. i 19 brigada. 16. srpska briga­da 25. srpske divizije u svom prvom naletu je lako i praktički bez borbe zauzela Podnovlje, Dugo Polje, Do­bre Vode, Klakar, Vinsku i izbila kod Liješća na Savi gdje je napravila ma­nevar niz tok rijeke Save i došla bli­zu Donjeg Svilaja i dominantne toč­ke na tom području - brda Kadar. 19. srpska brigada prešla je rijeku Bosnu sjevernije i na isti način zauzela Dobor, Jakeš, Pećnik, Gnionicu i Lipu te došla pred Srnavu, Potočane i za­uzela Odžak. Zbog sužavanja pro­stora obrane branitelji su se odlučili na protuudar i uspjeli su vratiti pod kontrolu - Odžak, Gnionicu i lipu. U idućim danima slijedi ofenziva JA, a naročito 25. divizije koja je pokuša­vala osvojiti što veći dio prostora, ali njeni napori nisu postigli očekivani uspjeh. Njima će se 23. travnja pri­ključiti 16. muslimanska brigada 27. istočnobosanske divizije. Međutim ni to nije dovelo odmah do pomaka na bojištu, a u ovim borbenim dje­lovanjima snage JA pretrpjele su oz­biljne gubitke koji su ih primorali na ubacivanje 16. muslimanske briga­de u borbu. Vjerojatna ofenziva bra­nitelja primorala je na uključivanje još jedne brigade u operaciju. Iako su branitelji u protuudaru uspjeli vratiti neka pojedina uporišta i da­lje je obrambeni prostor bio sužen te sveden na liniju Potočani - Ražljevi - Odžak - Mrka Ada, a to je vjerojat­no došlo nakon upada jedinica spo­menute 25. srpske divizije na lijevu obalu rijeke Bosne. Nakon 25. trav­nja 1945. povuklo se i civilno stanov­ništvo iz sela Gornji i Donji Svilaj, Vr-bovac, Duge Njive, Jošava, Potočani i Srnava i to iza obrambenih linija. Podvučjak je bio prepušten 16. mu­slimanskoj brigadi i štabu 27. istočnobosanske divizije koji od 28. trav­nja preuzima zapovjedništvo nad svim postrojbama na tom prosto­ru. I dok 25. divizija odlazi prema za­padu, na prostor Podvučjaka dolaze prvo 19. birčanska brigada, a potom 20 romanijska brigada koja zauzima položaje na desnoj obali rijeke Bo­sne.

Da se stanje na bojištu nije razvija­lo u željenom smjeru, potvrđuje i Ahmed Donlagić koji tvrdi:

„Poslije kraće minobacačke pripreme taj bataljon (misli na 1. bataljon 25. divizi­je, 16. muslimanske brigade) je oko 12 časova krenuo u napad. Ustaše su ga pustile na blisko odstojanje i do­čekale jakom vatrom automatskog oruđa. Našavši se na brisanom pro­storu, bataljon je brzo odstupio. U povlačenju neprijatelj ga je pratio vatrom minobacača i topova koje je zaplijenio... Tokom noći 23/24. apri­la borbe su nastavljene na cijelom frontu. Ni u noćnim napadima nije bilo moguće savladati žilavog ne­prijatelja koji je dobro poznavao ze­mljište i vješto se branio, vršeći česte protivnapade i ispade."

Tijekom 25. travnja 1945. godine partizanske su jedinice s jakim sna­gama krenule u prodor. Od sela Svilaja preko Novog Grada ka Prudu kre­nule su 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade, dok je na Vlašku Malu krenula 19. srpska i di­jelovi 16. muslimanske brigade. Za­datak 16. muslimanske brigade bio je da izvrši što jači pritisak na brani­telje te im na taj način onemogući da pošalju pomoć u obrani položaja što je napadala jedinica 25. divizije. Došlo je do žestokih borbi, gdje su pojedini položaji prelazili iz ruke u ruku po šest puta.

Navodno je iz Generalštaba i Štaba 2. armije upućena zapovijed da se prostor mora što prije zauzeti, pr­venstveno što se bližila proslava ro­đendana Josipa Broza Tita 7. svibnja, a obrana branitelja još nije bila (ni približno) slomljena. Odžaki kraj je pao znatno kasnije od nave­denih spisa, koji navode datum 14. travnja, što je praktički 40 dana od stvarnog pada.

Branitelji su se posebice pokazali učinkovitima u izvršavanju iznenad­nih protunapada, poput onog od 25. travnja. Zbog odličnog poznavanja terena i hrabrosti uspjeli su upravo navedenog datuma izbaciti iz stroja zapovjednika 16. muslimanske bri­gade, kapetana Spasu Mičića, a ka­snije i komesara 4. bataljuna 16. bri­gade Manju Tunjića. Beogradski NIN, od l. i 8. lipnja 1975. godine piše:

Podvučjak u svibnju 1945

U svibnju su se nastavile borbe s pro­mjenjivim uspjehom na obje strane. Dolaskom 27. istočnobosanske divi­zije sa 16. udarnom muslimanskom brigadom, stanje na terenu polako se okreće u korist Jugoslavenske ar­mije. Intenzivne borbe nastavljene su 3. svibnja, a braniteljima Podvučjaka snage su sve više slabile zbog pretrpljenih gubitaka. Za razliku od borbi tijekom travnja, u borbama u svibnju povećat će se pritisak s juga bojišnice iz smjera Modriče i Jakeša, a pojačani su i napadi s desne strane rijeke Bosne. O tijeku samih borbi izvori su manje-više obostrano podudarani, pr­venstveno navodi Marka Marića i Ahmeda Đonlagića, no uočljive su razlike u broju poginulih i ranjenihte u kronologiji. Početak djelovanja zrakoplovstva JA u borbi se ne podu­daraju. Uključivanje avijacije u bit­ku je ključno iz više razloga. Prvo inajvažnije zbog goleme napadačke prednosti nad braniteljima, a uz to i krajnje demoraliziranje protivnika. Zatim, uključivanjem avijacije, naj­češće se staje s ratovanjem na zemlji, budući da borbene linije nisu bile ni stalne ni jasne, te jedna od druge stra­ne nisu bile previše udaljene, bile su obje strane ugrožene.

Iz ovoga je jasno vidljivo koliko je ne­vjerojatno da se tolika vojna snaga morala uključiti u slamanje otpora branitelja. Partizanske jedinice sredinom svibnja su podzapovjedništvom štaba 27. divizije raspoređene na idu­ći način:

„20. romanijska brigada dr­žala je mostobran i skelski prilaz kod Modriče i bila u ulozi divizijske rezer­ve; 19. birčanska brigada, ojačana ba-taljanom Posavskotrebavskog NOP odreda, na liniji k.101. (južno od Od­žaka) -selo Srnava; 16. muslimanska - na liniji od Srnave (isključno) - Potočani- do zaključno Duge Njive; 14. srednjobosankska brigada od sela lipika, preko Vrbovca do Svilaja. Na lijevoj oblali Save, od Svilaja do u vi­sinu ušća Bosne, nalazio se jedan bataljon KNOJ-a, a na desnoj obali Bo­sne, od Šamca do u visinu Mrke Ade, Posavsko-trebavski NOP odred (bez bataljona). Neposredno pred poče­tak opšteg napada, na mjesta gdje su postojali gazovi na Bosni, u raspored Posavsko-trebavskog odreda ubače­ne su dvije čete 2. bataljona20. romanijske brigade da spriječe eventualno izvlačenje ustaša na tim mjestima. Osim ovdje navedenih partizanskih jedinicaca 19. svibnja je na lijevo kri­lo partizanskog napada prema Svilaju upućena i 18. brigada 53. divizije a za njom stiže i štab 53. divizije kao lo­gistička potpora."

Navodi se da ,,u razdoblju 15. - 24. svibnja partizanske snage (četiri bri­gade, jedan partizanski odred i boj­na KNOJ-a) koje su opkoljavale ovu grupaciju, vršile (su) demonstrativne napade radi slabljenja ove grupe." Nakon uključivanja avijacije u bitku, izgledi za duži otpor bili su svedeni na minimum. Uz uključenje zrako­plovstva, taktike iscrpljivanja te do­lazak 18. srednjobosanske brigade 19. svibnja, odnosno novog ljudstva, uvelo se u bitku oklopno mehanizi­rane snage. Postrojbe Jugoslavenske armije u razdoblju od 15. svibnja do 21. svibnja izvode napade demon­strativne naravi te izviđaju teren za završni napad.

Odluka o prodoru prema vučjačkim šumama, koju je donio Petar Rajkovačić, bila je logična. Plan je bio da se izvrši forsiranje rijeke Bosne te da se pripremi jedna skupina od 30 lju­di, koji će prvi prijeći rijeku i zauzeti položaje za obranu, dok ostala voj­ska bude prelazila. Nakon toga bi se rasporedili u manje skupine koje bi se povlačile po šumi te čekale daljnji razvoj situacije. Najvjerojatnije da je odluka pala 22. svibnja. Iz Vlaške Male se okupio najveći broj branitelja te je odlučeno da probi­janje ide iz dva smjera - jedno pre­ma brdovitom dijelu općine, a dru­go prema Prudu. Nekoliko desetina branitelja je ostalo u Vlaškoj Maloj, točnije oko Nuića štale, koje je u biti bilo posljednje uporište obrane. Sve do 25. svibnja 1945. trajat će orga­niziran otpor branitelja u Odžaku. Mate Marčinko navodi daje riječ od sedam stotina ljudi pod oružjem, koji su se probijali iz Vlaške Male u smjeru Potočana i Lipa, dok je druga skupina uspjela probiti prvi obruč, a drugi partizanski obruč je bio koban. Partizanska strana potvrđuje gore navedene podatke. Kako na­vodi Đonlagić:

„Prema utvrđenom! planu, 20. romanijska i 19. birčanska brigada krenule su u 23 časa 24 maja u napad na ustaše u Odžaku. Izložen koncentričnom udaru, već demora-lisani neprijatelj branio se oko 2 sata. a onda u neredu odstupio ka Vlaškoj Maloj i Balegovcu. Zauzimanjem Odžaka izvršen je bliži zadatak 27 divizije i stvoreni su uslovi za slama­nje ustaške grupe koja se branila u Vlaškoj Mahali, najjačem neprijateljevom uporištu. Bilo je planirano da se taj opšti napad izvrši u 4 časa 25. maja. Međutim, glavnina ustaša koja se našla u Vlaškoj Mahali, uklju­čujući i one koji su se izvukli iz Odžaka, riješilaje da se probije iz obruča, i to preko odsjeka na kome se 16. mu­slimanska brigada nalazila razvijena za predviđeni napad." Opcija previše nije ni bilo, a sama predaja se isključivala zbog lako mo­guće likvidacije, koja se i dogodila onima koji su očekivali pomilovanje. Otpor branitelja se vodio do posljed­njeg vojnika, posebno u dva najjača ustaška uporišta - Odžaku i Vlaškoj Maloj.

Dana 22. svibnja 1945. krenula je operacija za konačni udarac bra­nitelja Podvučjaka, pod nazivom „Operacija Vlaška Mala". Daljnji ti­jek operacije išao je na taj način da:
„Prvi udar toga dana poduzela je 18. brigada srednjobosanske divizije zauzimajući Svilaj nakon čega zapo­sjeda i Novi grad zarobivši pri tome 64 branitelja. 14. brigada iste divizije napadala je na sektoru Točak - Brezik - Duge Njive - Krčevine prema Vlaškoj Maloj koja je bila glavni cilj svih napada."

         Tijekom 23. svibnja 1945. pripadnici JA. vrše či­šćenja prostora osvojenoga pret­hodnoga dana. (...) U kasnim večer­njim satima 24. svibnja postrojbe 19. birčanske brigade 27. divizije pot­pomognute 20, romanijskom divi­zijom odlučno su napale najjužni­je uporište Odžak kojeg su zauzele nakon dva sata borbe. To je pomo­glo 16. muslimanskoj brigadi da za­obiđe Vlašku Malu s južne strane i zauzme znatno povoljniji položaj te suzi manevarski prostor branitelji­ma. Iste su noći vojnici JA, vjerojat­no brigada KNOJ-a, prešli rijeku Bo­snu kod Bosanskog Šamca, udarili na jednu od glavnih utvrda branite­lja Prud i zauzeli je, a 72 ranjenika i 4 bolničara zatečena u tamošnjoj bol­nici su likvidirani. Prema navodima jugoslavenske historiografije, borbe su završile 25. svibnja 1945., no tre­balo je još osvojiti Balegovac, Dubicu, Vlašku Malu i Mrku Adu."

Navedeni tijek događaja potvrđuje i jugoslavenska historiografija:

 „Dije­lovi 20. romanijske brigade forsirali (su) Bosnu i sa jedinicama Posavsko-trebavskog odreda očistili ustaške položaje na lijevoj obali... već u prvim jutarnjm časovima 25. maja ustaška grupacija bila je potpuno razbijena i najvećim dijelom uništena. Samo su male grupice uspjele da se probiju ka Vučjaku. Tog i naredna dva dana jedi­nice 27. divizije su nastavile pretres terena, uništenje i zarobljavanje pre­ostalih jedinica i grupica ustaša koje su se krile u šumarcima i na drugim mjestima. U tom posljednjem napa­du neprijatelj je od jedinica 27. divi­zije pretrpio gubitke od 881 mrtvog, 104 ranjena, 572 zarobljena."

Navodno su partizani imali 17 nastradalih, šest nestalih i 49 ranjenih boraca u posljednjoj akciji. Točne gu­bitke nemoguće je utvrditi, posebno što gore navedene partizanske divizi­je, brigade ili bataljuni nemaju točan utvrđen broj vojnika po postrojbama, a također nema konkretne broj­ke ljudi koji su krenuli u probijanju partizanske linije, već daje ranjenih i zarobljenih hrvatskih bojovnika bilo 1557 ukupno.