Selidba

Između desetina paketa u kojima su spakirane uglavnom knjige sjedim i razmišljam - koja mi je ovo selidba u životu? Iz stana u stan, iz podstanar­stva u vlastito skrovište, iz zavičaja u egzil, iz tuđine u domovinu - samo zadnjih dvadesetak godina, vukao sam svoje kukavne knjige za sobom pet­naest puta. Sve te stvari koje čovjek sobom nosi potvrda su našeg ljudskog postojanja, mada one teško da išta vrijede i njihov značaj vezan je uglav­nom za naše trenutke, one kojih se teško možemo osloboditi.

Sjećam se prvih sarajevskih, pa zagrebačkih, pa bečkih stanova. U bijegu od rata i nevolje, kad su čovjeku mnoga vrata zatvorena, te izbjegličke gar­sonijere svijetle blještavim sjajem. Garsonijera u Jablanskoj ulici u Zagrebu, gdje sam u ljeto 1992. primao moje sarajevske i banjalučke drugove, koji će me svršetkom rata prodati za par groša. Stan u bečkoj Formanek ulici, gdje sam napisao prve Prognane elegije, pa potom Unterkunft u Max Emanuel Strasse, na rubu najljepšeg bečkog parka, koji se zove turskim imenom.

Tu sam provodio beskrajne sate s Alijom Isakovićem, sve dok se nisam preselio u Zagreb, a on na ahiret. Onda sam jedno vrijeme stanovao u beč­koj Ottakringer Strasse, koju pamtim po snažnim mirisima hmelja, jer se prekoputa nalazila poznata otakrinška pivovara. Tamo sam u kontejner bacio pedesetak knjiga, jer je gazdarica tražila da stan bude "ganz leer", a ja nisam imao kamo s njima. Pa stan u Schmalzhofgasse, gdje sam potpuno luksuzno stanovao i u kojih bijah prebacio veći dio svojih sarajevskih knji­ga. U jednom od unajmljenih bečkih stanova, koji je vonjao na austrougar­ski formalin, pronašao sam knjigu Berthe von Suttner Dolje oružje, koju i sad čuvam u svojim regalima.