Časni starina fra Grgo Martić
Piše: Anto ZIRDUM
Čuvši da je fra Grgo bolestan, nadbiskup Stadler se zamisli. Bio je to velik čovjek, vrstan pjesnik, dobar poznavatelj prilika, velik ljubitelj ilirizma, poštovatelj Strossmayerovih južnoslavenskih nastojanja. No, nakon što su srpski ustanici 1876. proglasili priključenje BiH Kneževini Srbiji, on se očitovao kao protivnik Strossmayerovih nastojanja.
- Ivane - obrati se on mladom kanoniku Šariću - treba otići do fra Grge. Ja sada ne mogu ići, ali dobro bi bilo da odeš ti i pozdraviš ga u moje ime. Velik je to čovjek. Kompleksan kakva je i ova zemlja.
- Velik je pjesnik i mudar kao ove bosanske planine koje u sebi kriju mnoge tajne.
- Prvi put sam se susreo s njegovim djelom 1876. godine. Zapravo tek kasnije sam saznao da se radi o njemu, jer se potpisao pseudonimom.
- Tad je izišao ep o Kiki i Zeliću.
- Upravo njega sam čitao. Dugačak ep, preko dvije tisuće stihova. No, sjećam se da je u podnaslovu stajalo: Događaji u Bosni od godine 1832. Bilo je podosadno čitati, ali kada sam pročitao i povezao s aktualnim događajima, shvatio sam da je on našao načina da se angažira pišući o ovim osvetnicima, da skrene pozornost šire javnosti na status kršćanskoga, napose katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini pod turskom vlašću.
- Bile su to okolnosti kada je svaki politički osvješćen, obrazovan i informiran čovjek znao da je turska vladavina u Bosni i Hercegovini pri kraju i da je potrebno samo još malo energije iznutra da se skine jaram s vrata. No, ta energija je bila slaba i trebalo je probuditi dostojanstvo poniženoga puka, i tu je fra Grga uočio mogućnost da svojim perom pridonese održavanju i angažiranju te minimalne energije. Da je on napisao neki tajni pamflet ili manifest, ovaj puk takvo što ne bi razumio, jer ovdje je usmena književna tradicija, govorna kultura bila jedino djelotvorno sredstvo dopiranja do širih narodnih masa i fra Grgo je, svjestan te činjenice, tako i utemeljio svoj pristup pisanju, jer jedino tako je mogao sa svojim djelom ostvariti i pragmatične političke ciljeve - upustio se u mudrovanje mladi kanonik koji je i sam pisao pjesme.
- Da bi održao, pobudio i probudio tu slabu iskru u domaćem kršćanskom puku te godine 1876. do Berlinskog kongresa fra Grgo je napisao, bolje reći završio svoj ep o tome da je iluzija pokušavati s turskom vlašću tražiti kompromis - dovrši Nadbiskup razmišljanje o veličini djela fra Grge.
* * *
Fra Grgo je danima ležao u svojoj sobi. Kada je stigao u kreševski samostan, kanonik Ivan Šarić bijaše lijepo i više nego srdačno dočekan. Iako su fratri znali da je on slijepo odan nadbiskupu, ipak su u njemu vidjeli domaćega sina i tako su se prema njemu i ophodili.
U fra Grginoj sobi Ivan zateče lijepu mladu ženu.
- Uđi, Ivane - mahnu starac rukom. - Ovo je naša učiteljica Anka Topićeva. Pjesnikinja je. I ti, čujem, pišeš stihove pa će nam biti ugodno razgovarati.
- Bojim se, oče Grgo, da je to za vas naporno ...
- Starcu je sve naporno, ali ako ne bi barem pričao, prenio svoje iskustvo, onda od stara čovjeka ne bi bilo nikakve koristi. Sjedi, upravo učiteljici pričam kako je mene savjetovao jedan stari fratar, naš prvi liječnik fra Mato Nikolić, kada sam ga susreo na ferju u Papratnici, a to ti je dolje u Novom Šeheru kod Žepča.
Bilo je to 1843. Teška godina za Hrvate u svim pokrajinama i regijama gdje su živjeli. Ban Haller je u Hrvatskoj i Slavoniji zabranio ilirsko ime, a zapovjednicima pograničnih postrojbi naložio da strogo paze da u krajeve austrijske carevine ne bi stupio koji bosanski franjevac. Rim suspendira Franjevačku bosansku provinciju zbog afere s biskupom Barišićem, a mladim fratrima zabrani pohađati mađarske i hrvatske škole odakle su oni ubirali liberalne ideje. U cijeloj toj zbrci pritisaka i utjecaja sa svih strana i Osmansko Carstvo je povećalo svoju pozornost prema kršćanskoj raji, a posebno su motrili na kler.
Među fratrima i narodom zavlada depresija iz koje su frcale male iskrice nemoći, čekajući pogodniji trenutak da bi upalile vatru. Netko je morao nositi te iskrice dok ne dođe vrijeme da se s njima upali pravi plamen. Jedan od tih mladića koji su dolazili bio sam i ja. Stalno sam nešto ispitivao i bilježio. Istraživao prošlost ilirskog naroda i njegovih plemena i regija, a napose svoje uže domovine Bosne i Hercegovine. Bio sam đak kreševskog samostana i prirodno sam se interesirao za župe kreševskog distrikta. Kao mađarski student, dobro sam poznavao srpsku povijest i prilike u Srbiji, ali kao mlad čovjek još sam maštao o sveilirskom jedinstvu. Nisam uočio da se ono cijepa upravo po onom slabom šavu između pravoslavlja i katoličanstva kojeg je u Bosni čvršće držala protuosmanska nit.
Stari fra Mato se trudio zadovoljiti moju znatiželju te mi je rado pričao o Kiki i Zeliću, hajducima i ustašama. Tada sam strasno prikupljao pripovijesti o ljudima koji su se bunili protiv zuluma i terora, protiv silnika kakav je bio Mahmud, kapetan derventski i njemu slični. On po prirodi nije bio romantičar, ali su mu se sviđali ti mladići koji su dolazili, i njihov san da se oslobode poniženja koje se svakodnevno događalo. U jednom trenutku me upita:
- Viđaš li Tomu Kovačevića? - da vidi što li još radi taj zagriženi Južnoslaven. Velim mu: - Kad god je u Beogradu, nastoji se družiti s bogoslovima. Često im donosi informacije od kuće, a to znači da je počesto u Bosni. Znam - veli on - nekoliko puta sam ga sreo poslije one njihove neuspjele bune. Propali fratar nije mogao ništa bolje biti nego da radi za srpsku propagandu. Ne shvaća da je samo pijun u rukama Rusije i velikosrpskih ideja koje se kriju pod ilirstvom južnoslavenske orijentacije. Ja sam se tada vatreno zalagao za tu ideju te mu nisam ostao dužan. - Južnoslavenstvo je sada nužno. Ni Hrvati, ni Dalmatinci, ni Slavonci, ni Srijemci, ni Banaćani, ni Bosanci, ni Hercegovci, ni Istrani a ni Kranjci, ni Crnogorci ni Bugari neće se osloboditi ako ne bude ilirskog jedinstva, uzajamne pomoći i razumijevanja.
Znate li što mi on tada reče?
- Jeste, ali Garašanin to ne gleda tako idealistički kao vi mladići. On to želi ostvariti pod patronatom Srbije, a uz pomoć Rusije. Pravoslavlje i katoličanstvo ne može ujediniti sveslavjenstvo ili južnoslavenstvo. Takva simbioza bi bila neprirodna, a Engleska i Francuska, Pruska i Austrija to neće dozvoliti. Tamo se već vode rasprave o panslavizmu i na sve strane vršljaju špijuni koji rade i za te države.
Teško sam to razumio, ali sam ostao pri svome tvrdeći da onaj tko ne shvaća plemenitost ilirskog pokreta, nema sluha za nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, a nema ni za Srbe. O muslimanima neću ni da govorim. I njih od Osmanskog Carstva može odvući samo svijest o ilirskoj pripadnosti.
Fra Mato je bio miran tip. Hladnokrvno me pouči:
- S Bosnom nikad neće biti lako. Uvijek će se oko nje koplja lomiti, a najviše će se u njoj ginuti. Nego, čuvaj se ti Kovačevića da te ne uvuče u Garašaninove ralje. Mi smo se zavjetovali da pastoralno skrbimo za naš puk i da mu pomognemo da opstane na ovom čudnom tlu. Ako puk opstane dok se ne steknu uvjeti da se sve promijeni, onda će imati tko i da ostane i baštini ono što se stoljećima stvaralo. Ideje će se razvijati i profilirati. Nemoj srljati, život je pred tobom.
Eto, moj Ivane, i ja tebi kažem isto. Nemoj srljati, život je pred tobom.
Dugo je Ivan pamtio ovaj savjet sijedoga starine fra Grge Martića.