Marina

ODLAZAK

Bio je sumrak 
Pa tiha večer,
odjednom noćni krik -
i netko tiho reče
 

Bježimo! Odlazi naše proljeće.
 
I mrak tiho pade
tužnoga zvona glas,
uskim sokakom nade -
bježe ljudi i poneki vjerni pas.
 
Bježimo! Odlazi  naše  ljeto.

Odlazimo putem bez nade,
odnekud dopire jecaj, krik
i bolni plač djeteta -
Bože što smo im krivi mi?
 
Bježimo! Odlazi naša jesen.
 
Zima je - mrazovi jutra kradu, 
snjegovi nam zameli su pute.
Sad’  svatko sniva svoju nadu
al’ ipak šute.

STARICA DRAGA

Promatram pogurenu staricu,
s torbom na leđima.
Težak teret rata, 

i njenih godina.

Lice kao  stari  preorani  puti,
oči  joj sve govore -
iako ona šuti.
 
Kapnula suza iz plavoga oka.
Djeco ne znadete,
al’ rana je duboka.

I vidjeh suzu brižnu 
po izboranom licu; puta traži
i tiho kao po naredbi na zemlju kliznu.

Pogled joj odluta do staroga puta

Djeco moja koliko smo daleko, a ipak tako blizu.
Na licu joj grč od bola i starica zaćuta.
 
Sklopila je oči, 

i zauvijek zaspala starica draga. 
A znajte bila je tek -  

na pola  puta od kućnoga praga