Odžak za neznalice
Zijad TERZIĆ
Koliko Odžak, taj mali, kočoperni, žilavi posavski gradić-vražić; ta sveukupnost nonšalantnih misli i oskudna duha njegovih žitelja, ta smiješna burleskana pretenzija na naziv grad, može ojaditi izvrsna odabrana čovjeka, oduzeti mu bilo kakvu mogućnost pozitivne slutnje, pokazuje primjer samog Muse: odlazeći one davne 1912. godine zauvijek iz Odžaka, ogorčen i utučen zbog neuzvraćene zavičajne ljubavi, ni pomisliti nije mogao, da će za stotinu godina biti u rangu svetaca, "naših" novih godina; ženidaba babinih sinova; rođendana okretača volova glavom i bradom, nožem i ražnjom; slavodobitnih stranačkih izbornih pobjeda i čega li još, kakvog li značajnog povoda, koje li kolosalne ličnosti ili glasovitog događaja ovog odžačkog povijesnog trenutka, a zbog koga ili čega se danas okreću volovi u jegovom rodnom mjestu.Treba li se ipak upitati, da li je hedonistički doživljaj svijeta u njegovoj poeziji doista dostatan razlog da se Musa uzme u razmatranje kao kandidat u čiju će se čast okrenuti vol? Može li par naivnih, impresionističkih slika zavičajnog pejzaža biti povod za pripremu ražnja? Hoćemo li početi oštriti noževe da prikoljemo vola samo zato što je Musa u jednom trenutku tražeći utočište u regiji, pokajnički, lirsko bolno zavapio: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!"? Priznat ćete, ništa od toga nije vrijedno one slasne rumeni koja se vrti na ražnju.
Musina poezija nije ništa drugo do li kodirana slika današnjeg političkog , društvenog i kulturnog života Odžaka. Naoružani tim otkrićem pronalazeći sve nove i nove fantastične dokaze stogodišnje, poetizirane vizije sadašnjeg trenutka ne trepćući takvim intenzitetom kao što nikad više neće trepnuti izbečene oči vola na ražnju, gutajući svaku riječ hlapljivo kao da je vruća, pečena voletina, u jednom trenutku, očarani Musinom vidovitošću i kivni na svjetske proročke hohštaplere nećemo izdržati da ne uzviknemo: "Nastrada Musa od Nostradamusa!" Jer, lako je bilo predvidjeti dolazak Hitlera na vlast, putovanje čovjekovo u svemir, pojavu prvog američkog crnačkog predsjednika. Sve je to jednostavna, globalna logika, kao što je, recimo, na lokalnom planu, bjelodano da će najduža ulica u Odžaku, zbog začepljene kanalizacije, već iduće godine postati prljava, smrdljiva rijeka, da će kod hotela stanje biti kao kod semafora ove godine. Hajde ti budi frajer, monsieur Michel de Nostradame, pa proreci, da će u jednom mjestu, tako marginalnom i ništavom, da za njega ne želi čuti ni polovica vlastitih prijeratnih stanovnika (a dijaspora će ga pohoditi još samo do "Velikog kulturnog razdora u dijaspori", kako je to, kroz usta svog najljepšeg i najpoetičnijeg ženskog lika, prorekao Musa), na početku 21. stoljeća, na tako malenom prostoru, biti toliko hipokrizije, nepoštenja, lopovluka i podlosti, tako mnogo dvoličnjaka, farizeja i protuha svake vrste.
Najupornijima ostavljamo da istraže Ćatićevo djelo, taj svojevrsni "Odžački Prognostications", a mi ćemo ovdje ukazati samo na neke aspekte njegova vizionarstva i dati nekoliko tipičnih primjera prorokovanja. Krenimo od pjesme čiji naslov ne krije nikakvu zagonetnost, čak nam se nudi kao nedvosmislen orakul - "Moja ispovijest". Pročitajmo nekoliko stihova i bit ćemo fasciirani Musinom vizionarskom lucidnošću:
Kako je teško nemat'
samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh
natopljen jesti
Kraj snažnih ruku
i umnoga dara ─
Kako je nisko nemat'
samosvijesti!...
Ma, je li moguće da je netko još prije stotinu godina zavirio u naše vrijeme i vidio što mi, koji smo svjedoci toga vremena, shvatimo tek poslije nekoliko godina?! Pa ovo je savršen opis onoga u što se pretvorio kandidat kojega smo zaokružili na prošlim izborima! I to nije sve: broj stihova je istovjetan rednom broju tog kandidata na izbornoj listi. Čudesno proricanje!
Ili ovi stihovi iz iste pjesme:
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne
cjelivati stope!
Kako je gadno,
proseć suze liti,
Da tuđi skutovi
u njima se tope ─
Kako je gadno ulizica biti!...
Ej, pa ovo je u bobu ona naša susjeda, koja je u vrijeme komunističkog režima nosila štafetu, a u ovome već deset godina bez naknade koristi državni prostor, a svoj vlastiti iznajmljuje. Broj stihova umnožen sa 100 KM je neposredna korist koju ona mjesečno izvlači iz svega ovoga. Fantastično vizionarstvo!
Musina poezija vrvi proročkim vizijama današnjeg vremena. On nam naprosto plasira precizne opise aktualnih političara, gosodarstvenika i običnih ljudi, jasne slike društvenih događaja i proces, brojke i fakte, tako lako da nam to vremenom postane dosadno pa se u jednom trenutku zapitamo , nije li prorokovanje samo jedna od mnogih vještina urođenih svakom čovjeku. Sljedeći primjer iz pjesme "Onim kojih se tiče" u korijenu će sasjeći tu našu nepromišljenost i drskost:
...Stajte na put
narodnoj nam sreći ─
Pa kakva vam je,
kakva za to plata
I šta ćete ─ recite mi ─ steći...
Sve mi znamo i tko nam to radi, i što nam to radi, koliko smo spremni sve to trpjeti, ali kako je Musa mogao predvidjeti ovo stanje sveopće neupućenosti? Jer, svo vrijeme mi se pitamo kolike su zaista njihove plaće, koje su im naknade za sjedenje u upravnim i nadzornim odborima, koliko uzimaju za dnevnice i putne troškove, kakve provizije od malverzcija, gdje sve imaju kuće, stanove, firme, auta, ljubavnice. Vjerojatno je sve zapisano u Musinoj poeziji, ali to ćemo, po običaju, saznati kada bude kasno i prekasno za prevenciju otkrivanja jasnih poruka od prije 100 godina.
Dobar je Musa, vidovit je, nema što, ali sve su to ipak opća mjesta. Gdje sam ja u toj proročkoj viziji ovog vremena, upitat će se naš čitataelj. Evo te u ovim stihovima, dragi čitatelju:
Ah! ja nemam nigdje ništa svoga,
U sv'jetu sam kao gola grana;
Sve mi blago ─ uzdasi i suze,
A tuga mi ─ svagdanja je hrana!
Maestralno proricanje, uskliknut će čitatelj. Kako je još prije jednog stoljeća, ne znajući da će ikada biti rođen, mogao vidjeti ono što ja danas uporno i uspješno sakrivam od svojih sugrađana: kada ću na svadbu podignem kredit, prišljepam se dijaspori pa ljetujem na moru, za hranu se grebem od roditelja. A u biti sam baš to, gola grana, u kući mi od neimaštine udiše žena i plaču djeca, a sam ću se na kraju udaviti tugom.
U vizionarskim aspektima Ćatićeve poezije nezaobilazna je i religija i njene reperkusije na ovo vrijeme, ali zbog širine kompleksnosti teme ćemo ovaj put samo ukratko: Musa je predvidio masovno padanje na sedžu, ali gipki, elastični recitaori njegove pjesme "Teubei─nesuh", u svojim akrobatskim izvedbama po domovima kulture, u džamijama, na internetu, zaboravljaju da je Musa stihovima "razumije ljudski, ti si boštvo moje", u pjesmi "Moja ispovijest", redefinirao svoj odnos prema Bogu. Uglavnom, on ne poriče Boga, ali postavlja jasnu disfunkciju između formalnog , idolopokloničkog hvalenja Boga u safu zajedno sa onima koji nam uništavaju živote i iskrenog slavljenja Boga, istinskim slavljenjem života. Musa nigdje u svojim pjesmama ne precizira gdje bismo to trebali raditi, da li u Božijim hramovima, po domovima kulture ili ćemo postaviti svoj vlastiti clip na Youtube, ali je jasan njegov vizionarski stav glede religije da od onog nekadašnjeg, komunističkog, strašenja religijom kao opijumom za narod, ništa manje pogubno po razum i slavljenje života nije ni današnje legaliziranje religijskog opijuma.
I na kraju, naravno, šlag na tortu! Pažljivo pročitajmo sljedeće Musine stihove:
Tako mi stražara noćnog,
Među zvijezdama što treperi...
Ako broju slova u prvom stihu (20) pripojimo broj slova u drugom (10), dobit ćemo brojku 2010, a što je godina isklučenja rasvjete u Odžaku. Kakvo zadivljujuće, čudesno, fascinantno predviđanje da će nam baš u ovoj godini jedina rasvjeta noću biti mjesec sa zvijezdama!
Pa ti ne imaj srca i ne okreni vola u čast ovom vizionaru u po odžačke čaršije.
Vrelo: "Posavina", br. 017, str.28-30