Četvrti susret s Hitlerom

Oko pola sata nakon ručka, održala se službena konferencija u dvorani, u kojoj je prije kratkog vremena bio počinjen atentat na Hitlera. Na konferenciji, osim nas dvoje, prisustvovali su samo „feldmarschall" Keitel i naš general Gruić - Glavar operativnog odjela Glavnog stožera hrvatskih oružanih snaga. Njemačke su trupe u ono vrijeme počele izpražnjavati Grčku, pa nam je pokazao crtu do koje je to uzmicanje bilo predviđeno, a koja bi linija imala prolaziti po prilici malo južnije od Atene. Budući da su i neke druge jedinice bile već povučene s Balkana i zaustavile se na našem području, zatražio sam da ukoliko bi koja od tih jedinica bila upotrijebljena protiv neprijatelja unutar naših granica, da budu podvrgnute pod naše operativno zapovjedništvo, a u svakom slučaju, da ni jedna od naših jedinica ne bude u takvom slučaju podvrgnuta njemačkom zapovjedništvu. Naša zapovjedništva poznavala su savršeno neprijateljske pozicije i već su se potpuno prilagodila ovoj vrsti rata, dok su jedinice pod njemačkim zapovjedništvom imale uvijek veće gubitke. Keitel se, naravno, protivi našem zahtjevu, ali general Gruić reče Hitleru „To je bezuvjetno u našem i vašem interesu, a ako ne biste prihvatili taj naš prijedlog „Sie werden es bereuen" (Pokajat ćete se)".

Hitler je, doista, pristao, a na kraju konferencije, podijelio generalu Gruiću visoko vojno odlikovanje, jer mu se očito svidio taj njegov odriješiti nastup. Raspravila su se i druga pitanja, naročito oružja i streljiva. Naravno, oružje i streljivo, bili su za nas uvijek teško pitanje. Vidio sam jednom jedan francuski film, u kojem se ironiziralo jedno njemačko zapovjedništvo na fronti za vrijeme Prvoga svjetskog rata, jer uvijek, kada je trebalo vršiti jedan napadaj ili obrambenu akciju da mu je manjkala jedna „bojna". Nama bojne nisu manjkale, ali nam je uvijek manjkalo kojih stotinjak pušaka i koja kištrica streljiva da bi mogli dovoljno naoružati koju bojnu za njenu upotrebu.

Nakon što je bila završena konferencija, pred večer, dođe Hitler u moju sobu i ostali smo sami u razgovoru oko jedan sat. To je u Glavnom stanu prouzrokovalo veliko čuđenje jer se nije nikada dogodilo da bi Hitler razgovarao nasamo, u četiri oka, s bilo kojom stranom ličnošću, koja bi došla u službeni posjet Glavnom stanu.

Među ostalim reče mi Hitler tom prilikom: „Za kratko vrijeme stavit ću u akciju nove zrakoplove, koji nadmašuju u brzini, u autonomiji i u efikasnosti kao zračno oružje sve ono stoje do sada postignuto na tom polju. S time ćemo se nalaziti godinu dana u prednosti pred neprijateljem tj., taj nas neće moći stići u zračnom naoružanju čitavu godinu. Neprijateljske će zračne snage biti skoro decimirane i za dugo vrijeme neće za nas predstavljati pogibelj. Znat ću staviti broj tih zrakoplova na vaše raspolaganje. Nad vašim područjem dolazi do jakih neprijateljskih zračnih napadaja s talijanskih uzletišta, tako da ćete i vi moći obraniti i spriječiti ubuduće te napadaje. Za te zrakoplove potrebna su velika uzletišta. Ja ću vam staviti na raspolaganje stručnjake za gradnju jednog takvog uzletišta. Što se tiče drugih novih oružja, neću s njima moći doseći Ameriku, ali ako ću biti prisiljen upotrijebiti ih, Engleska će biti u kratko vrijeme potpuno uništena. ,,V1" je igračka prema onome što će u tom slučaju biti stavljeno u akciju. Prije dva dana stavljen je u akciju ,,B2", čiji je potencijal mnogo veći od onoga ,,V1", ali uz sve to nije ništa prema onome što će doći. Ali ja se još uvijek nadam da će čovječanstvo biti pošteđeno tog uništenja i da će Engleska shvatiti u posljednji trenutak svu pogrešku svog saveza s Rusijom. Nažalost, Churchill je opsesioniran osobnom mržnjom, a Roosevelt je vođen kapitalizmom i židovskom mržnjom i osvetom. Nisam nikada htio rat protiv Engleske, a još manje protiv Amerike. Moja je jedina namjera bila zaštiti njemački narod od boljševizma i osigurati mu kruh. Rusija je priređivala provalu u Europu. Slijepa češka mržnja protiv svega što je njemačko, bacila je Beneša potpuno u boljševičke ruke, pa sam zato morao otupiti taj ruski mač uperen u srce Njemačke i staviti time njemačku vojsku u neposredan doticaj s boljševičkom vojskom. Poljska, nakon smrti Pilsudskoga, postala je potpuno nesposobna da se opire boljševičkom pritisku. U slučaju iznenadnog ruskog napada, Crvena armija bi se odmah našla u „koridoru", a istočna bi Prusija bila odmah odsječena od Njemačke i od naše vojske i postala bi plijenom boljševika. Zato je bilo bezuvjetno potrebno ukloniti „koridor" i spojiti istočnu Prusiju s ostalom Njemačkom. Poljaci nisu to htjeli razumjeti, pa sam zato morao marširati protiv njih, makar nisam htio poljsku katastrofu."