Ima li nade za nas

U ovim teškim vremenima, poslije proživljene Kalvarije BiH Hrvata u devedesetim godinama i našeg raseljavanja na sve strane svijeta, čije posljedice i danas osjećamo, neizbježno se nameće pitanje ima li nade za nas?

Opstati na našim prostorima u BiH gdje smo oduvijek bili, gdje su živjele mnoge generacije našeg naroda prije nas, gdje su naša stoljetna ognjišta i gdje smo bili svoj na svome.

Niti u prošlosti nije bilo lako preživjeti na tim nemirnim prostorima gdje svakih 40 do 50 godina bijesni rat, gdje sve biva uništeno i gdje svaka generacije mora počinjati iz početka. Pored svih teškoća koje su snalazile naše ljude u nemirnoj BiH, ipak se opstalo do današnjih dana, ali sada u ovom vremenu nam opasno prijeti nestanak, možda ne momentalni, ali u bliskoj budućnosti sigurno.

Naš broj u BiH se polagano smanjivao u posljednjih nekoliko stoljeća, da bi u ovom predhodnom doživio svoj ubrzani pad i doveo u pitanje naše postojanje tamo gdje smo oduvijek bili.

BiH Hrvati su bili ti koji su popunjavali praznine u negativnom prirodnom priraštaju RH, ali isto tako su i najčešće odlazili trbuhom za kruhom u prošlom stoljeću. Pogledamo li strukturu naših iseljenika u zemljama Zapadne Europe vidjet će mo da su tu BiH Hrvati zastupljeni u vrlo velikom broju, a često čine nadpolovičnu većinu. U 60-tim godinama su to mahom bili samo muški clanovi obitelji koji su se uvijek vraćali svome rodnom kraju i obiteljima koje su tamo ostale, da bi se taj trend polagano mijenjao i sa muškim članovima obitelji odlaze čitave obitelji u Zapadnu Europu, gdje se organizira život i naseljava trajno, iako mnogi toga nisu bili svjesni u prvim danima svoga boravka daleko od rodnog kraja.

Devedesete godine su bile posebno pogubne za nas i naše krajeve jer je u tadašnjim ratnim stradanjima došlo do masovnog i trajnog preseljenja naroda iz naših krajeva širom EU i RH.
Samo stvaranje Republike Srbske doprinijelo je slabom povratku na ranije životne prostore, a isto tako i loše vođena politika naših političara podpomogla je da povratak bude jako slab ili nikakav. Mnogi su mišljenja da bi povratak bio mnogo bolji da ne postoji RS, pa bi rješenje ključnog problema opstanka u BiH trebalo tražiti u tome pracu.

Prvi korak bi morao biti prijava i uzimanje osobnih isprava u mjestu rođenja što mnogi niti 15 godina nakon rata nisu učinili.

Drugi korak bi morao biti izlazak na izbore neovisno o tome gdje danas živimo, jer se tim činom stvaraju uvjeti da dobijemo svoje zastupnike na općinskom ili republičkom nivou, a samim tim i mogućnost utjecaja na društvena događanja i sukreiranje politike preko naših zastupnika u našem rodnom kraju.

Sve to je moguće ostvariti u savezu sa Bošnjacima, jer mi sa njima činimo apsolutnu većinu u velikom dijelu BiH, a u Bosanskoj Posavini bi ovladali svim općinama, što bi dovelo do organiziranja naše vlasti u čitavoj regiji, a samim tim i do stvaranja boljih uvjeta za povratak.

Jasno je da BiH hrvati isto tako i Posavljaci koji žive diljem svijeta, a ponajviše u zemljama EU, ne mogu tek tako sve ostaviti i vratiti se tamo od kuda su došli, ali bi mogli svojim izlaskom na izbore pomoći našim sugrađanima da se stvore preduvjeti za stjecanje prava koja su im oduzeta u nepravednom ratu i samim činom stvaranje RS.

Isto tako bi se trebali aktivirati naši sugrađani koji žive u Hrvatskoj i ostvariti svoje pravo koje imaju samim činom rođenja u BiH i izaći na izbore u općini gdje su rođeni i pomoći ostvarenju zajedničkog cilja. Samo tamo gdje izađemo na izbore, osvojimo vlast, stvorit će se uvjeti za povratak i nas opstanak u tim općinama, a u savezu sa Bošnjacima je to i te kako ostvarivo.