Basna koja nije basna

Jedna od poznatijih tvrdnji iz Ezopovih basni mogla bi biti ona koja opisuje osobe, mjesta, stanja ili stvari kao drukčije nego što na prvi pogled izgledaju: "Izgled često vara." A mi jesmo doživjeli neka životna stanja kad smo osjetili razočaranje, obeshrabrenost ili gubitak iluzija jer se određeno vrijeme ili iskustvo nisu razvijali onako kako su izgledali, ili prema našem tumačenju njihova izgleda.

Epiktet je napisao: "Pojave se umu predstavljaju u četiri oblika. Stvari su ili onakve kako izgledaju; ili nisu niti izgledaju; ili jesu, ali ne izgledaju; ili nisu, ali tako izgledaju. Ispravno pogoditi u svim tim slučajevima zadaća je mudrog čovjeka."

U Evanđelju po Ivanu pojavljuje se puno jednostavniji savjet u vezi sa sviješću o izgledu: "Prestanite suditi po vanjštini" (Ivan 7:24).

Na mnoga su pitanja pa tako i na ta dani odgovori. Ali mi smo teške neznalice. Ne učimo dovoljno. Ne pamtimo ono što bi trebalo upamtiti i u svome životu primijeniti. Zato mi moram spomenuti misli jednoga mudraca. Ugledni kineski mislilac Chuang-Cu koji je proučavao prije više tisuća godina, jednom je zgodom napisao: "U snu sam vidio sebe kao velikog leptira s krilima koja su obuhvaćala čitav svijet. Sada nisam više posve siguran jesam li Chuang-Cu koji sanja da je leptir, ili sam možda leptir koji sanja da je Chuang-Cu."

Jorge Luis Borges, čovjek izvanredna pamćenja, podsjeća kako je još Heraklit iz Efeza rekao da je sudbina čovjeka u njegovu karakteru ("...Unser Charakter ist unser Schicksal.").

S druge strane, taj mudrac spominje Sokrata, koji je cijeloga života govorio o moralu, etici i savjesti. Potom dodaje kako ni on, Borges, ne vjeruje da gavran i lisica mogu uopće dati nekakvu pouku. Ni sljepilo jednoga, ni lukavost drugoga nisu bili dovoljni da ih unesreće.

Priča ide ovako:

"Gavran je negdje pored sela, na zlatnim žitnim poljima, prorijeđenim sušom i navalom sivih štakora, pronašao komad sira, uzeo ga u kljun, odletio s njime do obližnje šume i sjeo na granu, držeći sir u kljunu. Vidjela ga lisica, kojoj se prohtjelo komad sira, a koja je dolutala tu prateći trag zeca. Stade zato ispod stabla, na sag od opala lišća, i poče lukavo govoriti gavranu:

-Ah, plemenita ptico! Kako li si ti samo prekrasna ptica! Ako ti je glas samo upola takav kako izgledaš, nema ljepše ptice od tebe.

Gavranu je bilo neobično drago zbog tih riječi, nije znao što bi od sreće - jer dotada su bježali od njega, djeca bi ga gađala kamenicama, a starije žene bi često sujevjerno okretale glavu kada prolaze pored njega - pa otvori kljun da zapjeva, neka se čuje kakav prekrasan glas ima. Ali čim je otvorio kljun, pao mu je sir na zemlju, a lisica ga je odmah zgrabila i pohlepno ga progutala.

-Glupa ptico - rekla mu je - zar možeš povjerovati nekome da si lijep? Ružan si kao noć, ružan si kao najružniji seoski pas! Zar ti nisu bile dovoljne one kamenice seoske djece da to doznaš, nego si morao dati i komad tako sočnog sira?! Znaš da je bio izuzetno sočan!

Gavran je tužno uzletio s grane, i tako se lijepo osjećao kad je čuo one lisičine riječi, a uz to, morat će još neko vrijeme trpjeti teror orla, koji je nedavno odnekuda doletio, a kojeg je namjeravao otrovati onim komadićem sira, što mu ga je lisicana prijevaru izmamila, a koji su seljaci postavili u polje da truju štakore. Okrenuo se još jednom u letu prema stablu na kojem je do maloprije stajao, i mogao je, da se bolje zagledao, vidjeti lisicu kako se ispod stabla grči u užasnim bolovima."

***

To se nama ne može desiti. Veleum nam je dao dar dopadanja. Tako nam se može svidjeti: stablo, kamen, riječ. Dano nam je da možemo ljubiti, i onda kada je naša zaljubljenost od ljubljenog bića uzvraćena ali ne smije biti zamijećena.