Dobre komšije

Pričalo se o mrtvima i o živima, o braći pobijenoj u prošlom ratu, o mornaru s Vratnika koji je 1965. isplovio iz riječke luke, a mater mu se i danas nada, pokazuje crno-bijele fotografije na kojima je on mlad i lijep, ali mu preko osmijeha prelazi crta kojom je slika bila prelomlje­na da bi stala u novčanik; pričalo se o Vrbasu u kojem se sestra utopila, o pastrmki iz Jablaničkog jezera i o tome jedu li te ribe meso utopljenika, pričalo se o ustašama i četnicima i o komšijama koje su uvijek bile dobre, komšijama koje su spašavale, u svoje podrume i štale sakriva­le, hranile tvoju kad nisu imale ni za svoju djecu, pričalo se o infarktima i karcinomima, mrtvačkim sanducima koji se vraćaju s VMA iz Beograda, o vojnicima koji če­kaju zakletvu, o rumenim jabukama materinim, pričalo se o hiljadu i jednom ponosu siromašnih roditelja, o svadbama u rudarskim kolonijama kakve svijet nije vi­dio, o očevima koji dvadeset godina rade u Njemačkoj, o ljubavima iz školskih klupa, o stražama na Dinari iz­nad Knina, tamo gdje siv kamen od zime puca i noći su duge i plave, pričalo se o svemu, samo se nije pričalo o onome što čovjek ne želi čuti. Sve loše vijesti bile su do­vršene u prošlosti. Nijedna ne traje danas; nijedna od onih o kojima si slušao u kupeima tih vozova.

Bosna je bila i ostala zemlja bez ijednog kilometra autoputa. Time se ona razlikovala od brzih zemalja, onih u kojima dvjesto kilometara nije ništa i nema te razdalji­ne u koju bi mogla stati poštena priča o ljudskom životu. Bosanske ceste uske su i vijugave. Po njima su kihali, uzdisali i otpuhivali ogromni kamioni s prikolicama koji su prevozili voće i iza kojih je uvijek vihorila loše zakop­čana i otvorena cerada. Iza njih si se vozio bez nade da ćeš ih ikada prestići. Tekao si cestama niz kanjone bo­sanskih rijeka koji su bili visoki kao nebo i duboki kao smrt, ali ništa od toga nisi primjećivao. Tvoj obzor bio je sveden na auspuh kamiona ispred tebe iz kojeg se u nebo dizao crni naftni dim. Nikada nisi pomislio kako bi ta zemlja mogla biti voljena, nisi rekao — draga moja! — pa da te saputnici u čudu pogledaju i upitaju se šta ti je da­nas; bio si preblizu da išta vidiš i čudit ćeš se kada ti se jednom pred oči budu vraćale slike koje nikada nisi vi­dio, slike tvoje neviđene zemlje koje ćeš prepoznavati u predjelima tuđih zemalja, jer njih ćeš gledati, one će ti biti čudo kad čudom postane sav tvoj život.

Sredinom sedamdesetih dovršeno je čudo bosanske cestogradnje: nova cesta Sarajevo-Zenica, koju smo odvažno nazivali autoput, premda je to bio autoput upravo onoliko koliko je Kakanj bio Innsbruck. Ali dobro, ipak je ta cesta za naše prilike bila malo čudo. Kravama, ko­njima i traktorima bio je zabranjen pristup, ograda je trebala spriječiti ljude da pretrčavaju s jedne na drugu stranu ceste, a sav društveni život događao se u automobilima i između njih. Iz naše perspektive bilo je to svjet­sko čudo, to što ti se nije moglo dogoditi da se pred tvojim autom prošeta kokoš ili da te pokušava zaustaviti pijanac na izlasku iz kafane i objasniti ti kakvog smisla ima život, a kakvog rakija.