Neke stvari i ostalo - 4.
MOJ UČITELJU
U ovo današnje vrijeme nikada ne znamo kad će nas i gdje put navesti na neke "loše momke." Opasnost vreba iza svakog kuta; na ulici, na bankovnom automatu, u podzemnoj garaži, u gledateljstvu pri nekom sportskom događaju, u noćnim izlasacima. Nema dana kada se u tisku ne pojave naslovi o nasilju najgore vrste. Političari i zakonodavci su jaki samo na riječima i donose preblage zakone. Brutalnost doseže vrhunac gdje se žrtvi, iako leži nemoćno na zemlji i dalje zadaju udarci nogama pretežito u glavu, što ima za posljedicu trajni invaliditet ali često i smrt. A što najviše zabrinjava osjećaj brutaliteta zahvatio je mladež koji ponekad idu organizirano provocirati i zlostavljati. Obično se takve nedaće događaju nekom drugom ali kada se dogode upravo nama, počinje se drugačije razmišljati.
Isto tako čini mi se da nikada borilačke vještine nisu bile u takvom usponu kao danas; Karate, Taekwondo, Kung Fu, Kickbox, Muay Thai. Među njima se na europsku scenu pojavljuje jedna nova borilačka umjetnost "Pencak Silat", sa nekoliko temeljnih tehnika: Jurus Satu, Jurus Dua, Jurus Tiga, Jurus Ampat, Jurus Lima i Jurus Gunting. Sve te tehnike je temeljito opisao Maurizio Maltese (Stara indoneška borilačka umjetnost), koji je proveo 12 godina u Indonesiji i Maleziji. „Pencak“ znači samoobrana, a „Silat“ napad. Na europskim turnirima u borilačkim vještinama Pencak Silat škola iz Beča donosi neke nove valove iz borilačke umjetnosti. Osnivaju se nove škole koje treniraju tradicionalni Jurus Wajib stil.
Kurt Rüfenacht, rođen 1937. godine. Nositelj 5. Dan Pencak Silat - Majstor. Godine 1982. utemeljuje Macan Kumba školu a 1986. osniva Aiki Tanto Do školu (vještina u borbi nožem). Među prvim donositeljima Silata u Europu bio je Haka Tahir (Majstor 10. Dan), koji 1958. godine osniva borilačku školu – ocijenjena kao visokoklasna Pendekar Madaya - u Švicarskoj, kasnije učitelj Kurta Rüfenacht. Kurt je Haka Tahira doživljavao kao karizmatičnog Majstora per excellence, ne samo tijekom treninga, nego i u svakodnevnom životu. Bile su to uspješne godine dvojice prijatelja. No, Kurt je nakon 34 godine odlučio ići svojim putem. Ostao je vjeran Haka Tahir stilu - bez akrobacije, snaga je koncentrirana u bokovima, dublji stav sa većom dijagonalom stopala pri maksimalnoj pokretljivosti i promjeni prostora i munjevitom brzinom ruku. Kao instruktor borbenih vještina policije u Zürichu radi nekoliko godina. Rafinirano crpi iskustva stečena od mračnih ulica Hamburga do Istambula, gdje u ciganskim četvrtima uči kako se rabi nožem. Proučavao je i doživljavao zakone ulice i noći. Kao vrsni poznavatelj drugih vještina: Judo, Ju-Jutsu, Box, Karate, Wing Tsun, Kurt se je uvijek vraćao Pencak Silatu kojem je ostao vijeran do kraja. Često je govorio: "Izbjegavajte tučnjavu. Ako dođe do konflikta, riješite ga riječima. Ako je to nemoguće i dođe do ugroženosti vas ili drugih ljudi, onemogućite nasilnika brzo i efikasno ali ne s prljavim udarcima koji prouzrokuju invaliditet." Bio je realist, razmišljao logički i u Silat-tehniku ukomponirao sva tri elementa: zrak, zemlju i vodu. Doista, bilo je zadovoljstvo družiti se i rabiti borbene vještine sa tim karizmatičnim čovjekom.
Sjećam ga se kada je jednom na treningu cure instruirao što činiti ako nekakav siledžija stane na put. Rekao je: „Ako vas muškarac maltretira i zlostavlja, gledajte da ga udarite što jače - šakom, koljenom, stopalom, petom, glavom, guzom s bilo čime - u genitalije. Od silnih bolova past će na zemlju i postati bezopasan; a od samog udarca neće imati nikakve teže posljedice, jer da je to nekakav bitan organ ne bi bio vanjski nego unutarnji.“
MOJ KOTORE
Boka Kotorska je sve do uoči turske provale bila potpuno katolička. Već sama činjenica, da su na tako malenom prostoru postojale tri katoličke biskupije i 12 katoličkih samostana, jasan je dokaz koliko je gusto bila naseljena katoličkim svijetom. U predprošlom stoljeću, general Marmont je naredio, da se u Kotoru ima ustupiti jedna katolička crkva (sv. Luke) ortodoksiji, koja se do tada služila jednim oltarom u katoličkoj crkvi. Mnoge izbjeglice su pred turskom najezdom naseljavale Boku. Godine 1575. i 1630. kuga je poharala cjelokupna hrvatska sela, pučanstvo se selili dalje na zapad. U svoj toj nevolji mletačke vlasti domamljuju iz okolnih sela u unutrašnjosti, pustolovne i siromašne ljude, obećavajući im bogate nagrade ako stupe u borbu protiv Turaka. Kotor i okolicu naseljavaju plaćene bande i probisvijeti.
U povijesnim izvorima Araba i Turaka postoje brojni i temeljiti opisi Crvene Hrvatske. Napr. Evlija Čelebija (1611-1670.) je putovao po središnjoj Europi i turskoj carevini na raznim diplomatskim i upravnim misijama kroz 40 godina: „O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah“. Čelebija je pohodio po svim hrvatskim zemljama i gradovima od Zagreba do Zemuna, Sarajeva, Mostara, Boke Kotorske, Kotora i naročito na Jadranu.*
Hrvatski Homer, „starac Milovan“ Fra Andrija Kačić Miošić, kod kojega je najraširenija terminologija „slovinstva“, našao se pobuđen, vjerojatno izrazitim hrvatskim karakterom Boke (kao Tolstoj, ruski putopisac) ili pod utjecajem narodne pjesme, da nazove Boku Kotorsku „dikom od Hrvatstva!“ Dok narodna pjesma, koju je Kačić slijedio, pjeva:
„Dubrovniče, jabuko od zlata
- O ti Boko hrvatska odoro“
Kačić pjeva krasne stihove o njenom junaštvu: „Ej Kotore, gnizdo sokolovo, Na visokoj grani savijeno, Gdi se legu zmaji i sokolovi, Koji caru puno dodijaše. Svijena je na jeli zelenoj, Tek pokriva Boku od Kotora, Koja no je dika od Hrvata, I viteško srce u junaka...“
*Konzultirana literatura: Savo M. Štedimlija- Crvena Hrvatska, Fehim Spaho - Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Vatko Murvar – Na periferiji Hrvatstva
MOJ NARODE
Tada jedan od dvanaestorice, Juda Iskariot,
ode ka glavarima svećeničkim.
I reče: „Što ćete mi dati da vam ga izdam?“
A, oni odgovoriše: „Trideset srebrnika.“
EVANĐELJE PO MATEJU, GL. 26./14.,15.
Gledano u procentima Hrvati Bosanske Posavine, prije domovinskog rata, zastupali su sa oko 20% od ukupnog hrvatskoga stanovništva Bosne i Hercegovine. Od doba kada su Hrvati zaposjeli prostor između Drave i Jadrana i u svim zemljopisnim kartama desna obala Save u dolini rijeke Bosne bila je uvijek u sastvu hrvatske države, pa čak i za vrijeme turske vladavine granica je išla linijom pet do deset kilometara od desne obale rijeke Save. U sastavu Bosne i Hercegovine opet u Bosanskoj Posavini dominira hrvatski živalj. Uspostavom Banovine Hrvatske srpski predstavnici vlade Dragiše Cvetkovića uopće ne osporavaju priključenje Bosanske Posavine Banovini. Dakle, ratovi i svakave nedaće su dolazili i prolazili ali Hrvati su opstajali. Raspadom Titove Jugoslavije Hrvati su napokon dočekali taj povijesni čas i uspostavu željene države. Došao je rat. Stvorili su se nekakvi novi hrvatsko-srpski odnosi, netko je morao platiti račun. Fakat, i ne pitajući je Posavina postade debitor, i to u dva navrata.
Posavskom čovjeku je odveć jasno da je 1992. teško bilo obraniti koridor. Za tako nešto trebalo je mnogo, mnogo više. Prolazile su godine u izgnanstvu a on se je i dalje nadao i vjerovao. Došao je Dayton, skupili se Jugo-vladari velikog i malog kalibra, kao i ostali gospodari svemira. Na papire su stavjeni dragovoljni potpisi (potpis je uvijek dragovoljan, ili?) i to je ono što je teško objašnjivo posavskom čovjeku. Trampili smo konja za magarca. Godine su prolazile. Narod posavski se snalazio kako je znao i umio. I evo, ovih dana pročitah zastrašujuće podatke. Naime, pozivanjem na crkvene izvore u općini Odžak i Orašje 30-40% je manje Hrvata nego prije rata. U Bosanskoj Posavini (njenom okupiranom dijelu), 95% Hrvata je otišlo po bijelome svijetu. Na nivou Bosne i Hercegovine broj Hrvata se smanjio preko 50%. Tužno.
U zadnje vrijeme sve se glasnije govori - o nečemu što se trebalo uspostaviti još u Daytonu, na bazi popisa iz 1991. godine - o trećem hrvatskom entitetu. Dakle, treba djelovati, jer jasno je da radost pripadnosti narodu raste sa stupnjem istovremene zaštićenosti svoje posebnosti.
A što nam rade naši polit-izabranici, - naši foteljaši?
Ništa!
Sjede kao kvočka na jajetu, i još nisu spoznali da je već odavno mućak.