Baba Manda

Zato kad krenete kroz Kakanj pa negdje od Duboja do Albanije uz cestu naiđete na nekakvu žilavu babu s praznim cekerom u ruci, odjevenu u narodnu nošnju, gotovo sigurno je da je to ova iz priče. Ako ima crvenkasto šarenu maramu na glavi umjesto crne, kako biste možda očekivali, ona je. Manda je, naime, Vukanjka po rođenju, iz sela Vukanovića ponad Kaknja, a kod njih se po starom običaju nose crvene marame na glavi, baš kao kod borovičkih žena. Ako se još slučajno ta baba nagnula na kakav zid blizu svog podrumskog stančića što ga je nekako poslije rata uspjela izboriti svojim upornim obijanjem pragova, potom pali York, pa zagleda prolaznike po prometnoj Zgošćanskoj ulici tamo negdje, preko puta pijace, oko sada sve u zeleno obojene direkcije Rudnika, onda ne sumnjajte više - to je baba Manda Tešić, o kojoj se ovdje priča. Je li baba Manda junakonja u svojoj priči, Bog dragi samo zna. Nije naše da sudimo.

Po njezinu kazivanju, jest. Dočepala se osamdesete. Makar u zadnje dvije-tri godine, kad se pojavi u crkvenom uredu, poslije neizostavnog pozdrava: Ima l' kakve pomoći? redovito krene sa žalopojkom: Nijesam ti dobro, umrijet ću...!, pa onda upućuje koji joj svećenik mora voditi sprovod a koji ne smije jer joj nije davao pomoći kad je trebalo. Do u detalje se sjeća vremena iz onog rata kada je kao mlada seljančica bila partizanski kurir između Kaknja i Vareša. U seoskom puškaranju između nekih partizana i ustaša, ovi potonji ubili su joj majku, i to na kućnom pragu, dočim su joj jedinog brata odveli partizani u Jajce da im svira a onda nakon kratkog vremena poslali crveni list, da je poginuo. Od škole je pohađala samo nekoliko dana partizanski tečaj opismenjavanja, učiteljica je bila Ana Gluvić. I sad je živa. Dalje joj ćaća nije dao jer šta će tebi škola? Kao najveću osobnu afirmaciju iz revolucionarnog vremena prve petoljetke, Manda s ponosom ističe da je kod Tita u posjetu bila po raznim poslovima, valjda štokakvim lobiranjima, ravno 13 puta, s njim igrala kolo (valjda kozaračko!), čak se i pobratimila s njim (zagrće rukav i pokazuje gdje ju je bolo da bi primila u svoje vene maršalsku krv. (Ajd joj vjeruj kad priča!). Tito je sa mnom bio dobar plao!, bez uvijanja priznaje 50 godina kasnije. Negdje u tom metežu bila je navodno ranjena u nogu. Nož su joj vadili u Sarajevu. Jaran Tito obećao joj je boračku mirovinu od-do. Manda je to mogla izganjati samo da je pridala ćage. Ipak je u socijalizmu imala, čini se, dobru mirovinu, jer ju je poštar Anto glasno prozivao po selu kad bi joj donosio mirovinu da je boračka, a ona je zapravo dobijala nešto na ruke a nešto valednine (č. invalidnine). O Titovu vremenu baba priča u superlativima: Dobar je Tito bio, ej, 'nake više vlasti ne nađosmo! Ja sam cijelu Jugoslaviju obišla, Italiju, Austriju Kad je Titina vlast bila. Sad je gotovo - otišlo!.

Radila je 34 godine do mirovine: (Uh, jedva ostala živa!), uglavnom kao čistačica. Na separaciji u Dobuju 12 godina, (izabjerala ćumur, znaš šta rudar radi), potom šest godina u Kaknju na gradnjama (bauštela) - (slomila se onde!), 17 godina radila kao čistačica u rudniku u Ričici, Aljinićima i u Kaknju - Svuđe, na letrani (č. elektrani), svukuda me ganjalo ko Bog maglu. 34 godine pune! Ne fali u mene ništa. Dvije godine, Komunalnog, to je sve.

Bilo je vremena i za brak. Udavala se četiri puta (bolan, nijesam više!), ali Manda se tu najkraće zadržava pričom, očito brakovi nisu bili najsvjetlija niti najsvetija poglavlja u njezinih još malo pa sto godina. Dva braka su bila s katolicima, jedan s pravoslavcem, jedan s muslimanom. Najbolji je bio dedo! Nije baš prcizirala koji od njih četriri je taj pametni dedo.

Ali krešendo u životu babe Mande bilo je Sarajevo negdje poslije Daytona i njezin susret s čuvenim Alijom, ondašnjim precjednikom. To Manda priča nadugo i naširoko, najveselije i s dosta vidljivog ponosa. Kao da je baš tu zablistala i bila zadovoljna sa sobom. Po tom je i čuvena u cijelom kraju, kao baba koja je predsjednika države u njegovom uredu u Sarajevu optužila da joj je oborio kuću.

         - Kad sam došla Aliji u Sarajevo, ja nijesam ništa ponijela napismeno. Dojdem ja na Marijin dvor, pitam:

         -Je l' ovdje Alija?

         - Nema ovdje Alije? - kažu mi. Ima drugi

         - Ja oću Aliju lično! Napišu oni meni di je i u kojoj je zgradi. Idem ja, a jedna se sa mnom udružila. Trojica milicionera pred Alijinim vratima. Tu i dvojica njeki seljaka.

         - Je l' ovo, reko', svetog Alije vrata? - pitam ja nji'.

         - Kakvog, baba, svetog Alije? - oni će meni.

         - Ilija, reko' - sveti Ilija.

         - Baba je šegali - veli milicioner - nije tako pomislila, voli da se našali.

         - Imaš li šta napismeno? - pita on mene.

         - Nemam ništa - kažem ja.

         - Šta ćemo?

         - Imam ličnu kartu. Uze on ličnu kartu, reko' alajmanet, nećeš imat ni lične karte više. Dali mi sto. Doje onaj što je odnio ličnu kartu:

         - Ajde, baba, došo je Alija! Na portirnici oduzeše mi ličnu kartu a dadoše mi ovdje kartu (pokazuje gdje su joj zakačili akreditaciju).

         - Opomeni ga, moraju ti dat 200 maraka! - jedan kaže. Ih, ja se zapričala i nijesam znala ni zaiskat. Kad sam gore došla, kad nema još Alije a ovaj viče što me izveo:

         - E, baba, sad će Alija, samo što nije. Bi l' se ti baba udala?

Kažem ja njemu:

         - Kod tebe dva puta na glavi (ćelav). Možemo ti jednim putem, ja drugim. Neće baba, Bože sačuvaj.

         - Neću ja takvije. I, sjela ja, tu:Alija, Bičakčić, Ivo Andrić(slika?). Njija trojica.

         - Šta si došla?

         - Tebi Alija! Ti si vlasnik tude. - Oni se smiju

         - Kako ja? Šta hoćeš ti?

          - 'Oću kuću, Alija. Moju kuću da si mi dao, nema drugo, ja neću odavde otići, da si mi je stvorio.

         - Gdje ti je bila kuća?

         - Na Slapnici!

         - Uh, na Slapnici - kaže on i ufati se 'vako za glavu.

         - Nemam ja gdje stanovati, tvoja mi je vojska oborila kuću.

         - Moja vojska!?

         - Tvoja vojska, Alija! Ivo Andrić i Bičakčić se samo smiju.

U nastavku drame babi je uspjelo izganjati privremenu kućicu kao sklonište, a kako su se vlasnici pomalo vraćali, da baba ne bi bila deložirana na ulicu, smilovale su joj se socijalne općinske službe u Kaknju i na kraju dodijelile jednu podrumsku garsonjericu s banjom i centralnim grijanjem čak. Baba odtad živi kao i pola države sa svojih 140 maraka, rasteže i spaja kako zna i umije a kući se kao da će živjeti još sto godina. Kakva je providur, ne bi bilo nikome čudo i da uspije.

Budi, mili štioče, siguran u ovo:

Tri druge naše babe koje bi poznavale našu babu Mandu o njoj bi za ovaj Kalendar, ne trepnuvši, izblebetale sve ono naj gore, ( može biti i u pauzama između prvog seta od, recimo, sedam do deset krunica danas), kao što će o svakome, uostalom. Zato i jesu babe jer o ljudima znaju samo ono najgore, to ih jedino zanima, a i same su takve. Manda, pak, njima za primjer i pouku, ostaje legenda. Takvom će je ljudi u ovom kraju sigurno dugo poslije nje pamtiti. Ne bi me začudilo da je i Bog takvom danas-sutra odvaže.

Srećko Batić u Kalendaru svetog Ante za 2004. godinu

PV