San

Svaki čovjek sastoji se od

dva čovjeka; jedan je budan

u tami; drugi spava pri svjetlu

Kahlil Gibran

San što ga je sanjao nekog dana daleke godine sasvim čudno nije bio sastavljen od slika nego od razdvojenih riječi jer, pri javi je znao i zato je pobjegao u san – Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti. Glas koji je izgovarao nije bio njegov ali je sličio njegovom. Ton, usprkos patetičnim mogućnostima što ih je tema dozvoljavala, bio je neosoban i običan. Za vrijeme sna koji bijaše kratak, on je znao da spava u postelji i da je ona pored njega u mraku. Sve što usnu mislio je da je to slobodan odjek nekog latinskog teksta, jer takva prenošenja odgovarahu navadama epohe, potpuno daleke našem shvaćanju, moglo bi se kazati – književnom. No, ono što je teško pomisliti, ipak je nonolog bio proročanski koji biva veći iz sata u sat. Tako nisko, bijedno i dragocjeno, istodobno; kao u dvorcu gdje zamjećuje neka lica, neke glasove, neke rječi. No, otišao je daleko, kao Odsejevi veslači u područje nedostupno našemu pamćenju. Bori se s nemanima koje ne uspijeva do kraja shvatiti i s licima koja su zapravo maske.

Prepleteni san pretočen u mrak praćen pamćenjem i dozom straha ali s oblikom nade; kao da je na bini igra pukotine s dubokim zaboravom. Vidio je sjekiru neposredne budućnosti i dvoglavog Janusa na pojilu koji jednom glavom motri suton, a drugom zoru. Vidio je stabla koja nije vidio, vjetar s čudnim pticama, prijatne i svježe noći što ga polagano uranjaju u stari kraj.

I onog časa kad se probudi i kaže – Danas je danas i pogleda knjige koje kani upoznati, glasove prijatelja i prijateljica, žuti pijesak sumraka i sve druge boje spoznat će da je živ. Znade da su riječi koje diktira možda točne ali istančano lažne, jer zbilja je neuhvatljiva. Analizirajući usnuto spokojan i nasmijan motri iz prikrajka.