Iz povijesti Bosanske Posavine
S obzirom na veličinu Bosanske Posavine, možemo biti sretni i zadovoljni brojnošću tragova ljudske kulture i prisutnosti na ovom području. Na temelju nekoliko arheoloških lokaliteta možemo spoznati gdje, u kom vremenu i u kakvim zajednicama nalazimo prve tragove života i ljudskog obitavanja na ovim prostorima. Na žalost, u prošlom (komunističkom) sustavu malo se poklanjalo pažnje čuvanju i očuvanju tih i takvih veoma dragocijenih lokaliteta (uglavnom se vlast brinula o postavljanju spomenika partizanskoj borbi koje na ovim prostorima skoro da nije ni bilo), tako da danas imamo malo očuvanih tih nalazišta kao izvora naše daleke prošlosti.
Kao što su se i u starovjekovnim i najstarijim državama ljudske zajednice okupljale i nastanjivale najprije pored rijeka, tako su i na području Bosanske Posavine prva naselja, prve ljudske zajednice formirane uz rijeku Savu. Među poznatija nalazišta (arheološka), kao dokaz ljudskog življenja na ovom prostorumožemo ubrojati: Klakar (općina Bosanski Brod), Bijelo Brdo (općina Derventa), Kadar i Jošik (općina Odžak), Dobor i Crkvište (općina Modriča), Domaljevac (općina Bosanski Šamac), Donja Mahala, Tolisa i Vidivice (općina Orašje). Na padinama Kadra je još u neolitu svoje stanište izgradio pračovjek, identičan onome krapinskom. Na lokalitetu Jošik, lokalitet sadašnjeg grada Odžaka, pronađeni su ostatci rimskoga grada i pretpostavlja se da se radi o ostatcima grada Ad Bosante (Na kraju Bosne ili pored Bosne...).
Teritorij Posavine je bio naseljen još u doba Ilira. Većina toponima Podvučjaka: Dobor, Klakar, Svilaj, Kadar, Ninoš, Petnjik, Jakeš su nama nerazumljive riječi jer ne postoji riječnik Ilira. Veća koncentracija ljudskih naseobina bila je locirana na lijevoj obali rijeke Save, dakle u Slavoniji. Nekoliko riječnih pritoka koje je rijeka Sava imala sa svoje desne strane, a koje su predstavljale određene zapreke, uvjetovalo je uspostavu i izgradnju kopnenih putova na lijevoj obali kao što su najstariji putovi iz iz vremena kada su ovi krajevi bili u sastavu Rimsakoga carstva kao što je put Siscija-Marsonija-Cibalija i dalje, (Sisak-Brod-Vinkovci). Rimska cesta je išla kroz Bosansku Posavinu i ulazila je kod Broda – Kadar – Vrbovac – Potočani – Odžak – Balegovac – Dubica – Vojskova gdje je izlazila na drugu stranu Save. Cesta je prešla na desnu stranu rijeke i teritorij Podvučjaka zbog močvarnog terena s obje strane rijeke Save od Broda do Šamca. Rimski naziv za selo Vojskova je, od Bassantes – Vrata Bosne. U takvim okolnostima i prilikama, prostori Bosanske Posavine predstavljali su i imali prijer svega, izuzetan geostrateški značaj. Nešto kasnije su i preko ovog područja izgrađeni značajni putovi koji su povezivali centralnu Bosnu sa Hrvatskom, Ugarskom i drugim zemljama Zapadne i srednje Europe. Slaba nastanjenost ovog područja vezana je i za izlijevanje većih rijeka koje protiču ovuda, u prvom redu Sava, Bosna, Ukrina, Brka, Tinja, Tolisa i dr.
Iz vremena rimske vlasti na prostorima Bosanske Posavine ostalo je dosta tragova i bogatih nalazišta ostataka ljudske kulture i prisutnosti (jedno od bogatih nalazišta je i nekropola novca iz rimskog perioda u Vidovicama kod Orašja). Poznato je da su ovi krajevi nakon podjele Rimskoga carstva (podjelu je izvršio rimsaki car Teodosije 395. godine.), na Istočni i na Zapadni dio, ostali u sastavu Zapadnog dijela ili kako se od tada zvalo Zapadno Rimsko Carstvo. Drugi dio balkanskog prostora, istočno od rijeke Drine, ušao je u sastav Istočnog Rimskog Carstva ili kako se ono nazivalo – Bizant. Već tada su, kože se kazati, stvoreni uvjeti, usprkos činjenici da Slaveni još nisu bili stigli u ove krajeve, koji su utjecali na slijed događaja na područjima ne samo Bosanske Posavine, ovih prvih devedesetih godina Dvadesetoga stoljeća kao i mnogo puta u bližoj i daljoj prošlosti.
Bosanska Posavina je pripadala rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripada državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala. Kako je već prof. F. Lukas naglasio, rijeka Sava sa svojim ravnim i lako pristupačnim obalama nije prava razdiobna nego spojna rijeka. Zbog toga su praktični rimljani posavske krajeve današnje Bosne dodijelili svojim panonskim provincijama, a srednju Bosnu s poriječjem gornjeg Vrbasa, Topoljem i cijelom današnjom Hercegovinom doznačili provinciji Dalmaciji. I po narodnom shvaćanju današnjih stanovnika oko Save, krajevi s obe strane te rijeke čine jedinstvenu cjelinu, koju oni zovu zajedničkim imenom Posavina. Kasnije je pripojena jezgri prave Bosne. Ban Stjepan Kotromanić nosi naslov, „gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dolnim krajem i Humske zemlje gospodin“.
Usora i Soli u čijem je sustavu i Bosanska Posavina, nerijetko imaju svog posebnog bana. U času, kad se veliki dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svojoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci katoličkoj „kao ljiljan među trnjem“.
Bosanska Posavina se sjedinjuje sa pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.), Vjerojatno su Posavinu Boriću darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu za savezničku pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su je više puta ugarski vladari oduzimali Bosni. No, uopće za čitavo vrijema bosanske samostalnosti, za svih njezinih vladara (banova i kraljeva), Bosanska Posavina je bila oblast ili ugarsko-hrvatska ili bosanska ali nikad kao srpska. Čak i za vrijeme srpskoga kralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se dva predjela kao zemlja „bosanskaja i ugaskaja“, a nipošto kao „serbskaja“.
Teritorij Povučjaka u srednjem vijeku je bio dobro naseljen. Imao je poznatu župu Vasiljevo polje čije je sjedište bilo zaselak Ercezi u Vlaškoj Maloj. Po župi Vasiljevo Polje ime nosi bosanski provincijal fra Marko Vasiljevčanin koji je napisao kratku Kroniku propasti Bosne. U Vrbovcu (Vrbica) na lokalitetu Kovačevića bara bio je franjevački samostan Vrbica. Imati u srednjem vijeku svoju župu i svoj samostan znak su visokog stupnja kršćanskog, ekonomskog i kulturnog života. Podvučjak je bio Kraljičin miraz. U podvučjaku se živjelo po ekonomskim, kulturnim, pa i političkim standardima države iz koje je bila bosanska kraljica. najčešće su bile Mađarice pa su sprovođeni i mađarski zakoni. Sva stara groblja se zovu mađaraka groblja. Srednjovjekovni život u Bosanskoj Posavini je više sličio životu u Slavoniji nego ostatku Bosne. Znakovita je sudbina srednjovjekovnog grada Dobora kojeg su sagradili braća Ivan i Pavao Horvat 1387. godine. Dobor je postao vrata Bosne još u doba Ilira jer nosi ilirsko ime. U srednjem vijeku Dobor je kraljičin grad koji je njoj poklonjen. Kada su Vukčići-Hrvatinići osvojili Dobor, uslijedila je osveta kralja Ladislava i rušenje grada. Povlačenje kralja Ladislava bio je i početak iseljavanja žitelja ovog dijela Posavine koji su se povlačili sa svojom vojskom.
Rana srednjovjekovna povijest Bosne ispunjena je, izmeđ ostalog i borbom protiv Bizantinaca i njihovih gorih nasljednika zapamćenih uglavnom po vandalizmu, barbarstvu i nasilju. Srednjovjekovni bosanski ban i kralj StjepanTvrtko Kotromanić (ban od 1353. a kralj od 1377. do 1391.), uključuje i područje Posavine u sastav bosanske države. Tadašnji bosanski vladari bili su Hrvati katoličke vjere a orijentiranost je bila ka zapadu. Prezime Kotromanić dolazi od kneza Kotromana koji se spominje među svjedocima u splitskoj darovnici hrvatskoga kralja Stjepana godine 1063. Taj pridjevak nije vjerojatno prvi dobio ban Stjepan I. otac Stjepana II. Kotromanića, jer je njegova majka bila Šubićeva, tetka hrvatskoga bana Pavla I. Šubića. Najvjerojatnije je, da je taj naziv prvi nosio Stjepan Prijezda Veliki (otac Stjepana I. Kotromanića), čija je maka bila iz kuće spomenutog kneza Kotromana. Naziv Kotromanić je nastao odmah poslije smrti bana Kulina, premda to prezime nema korijena i ne potječe od oca Kotromana nego od majke Kotromanićke. No, pouzdano se zna da je majka Stjepana Tvrtka Kotromanića bila kćer Jurja kneza Bribirskoga (Vinodol kod Novog Vinodolskog).
Hrvatska država se smanjila na istoku. Bosanski ban Stjepan II. proširio je do 1326. svoju vlast do Dinare i mora te zavladao Završjem (stari hrvatski krajevi Imortski, Duvno, Livno, Glamoč), primorjem između Neretve i Cetine te Humom U Humu je učvrstio svoju vlast, iako je car Dušan 1350. pokušao da mu ga preotme. Kada su Hrvatinići prišli banu Stjepanu, granica Hrvatske prema Bosni pomaknula se otprilike na crtu od srednje Une do donje Cetine. Tako je Stjepan II. položio temelje kasnijoj moći bosanske države. Veliki doprinos takvomu stanju dali su upravo Hrvatinići. Obitelj Hrvatinić potječe iz Donjeg Kraja u Bosni, gdje je bila utjecajna u 14 stoljeću. Osnivač te obitelji Hrvatin bio je u u rodu sa moćnim hrvatskim banovima Pavlom i Mladenom Šubić. Vukac Hrvatinić bio je za kralja Tvrtka I. bosanski vojvoda. Iz ove obitelji najpoznatiji je njegov sin Hrvoje, veliki vojvoda Bosne, vojvoda Splita te ban Dalmacije i Hrvatske (+ u ožujku 1416. godine).
klikni na foto...
Poznata Crkva Bosanska, s kristijanskim naukom, nije imala većeg značaja u Bosanskoj Posavini. Ovdje je kršćanstvo – katoličanstvo, od dolaska Hrvata na ova područja, pustila jake korijene tako da je i kasniji proces islamizacije išao dosta teže nego u drugom dijelovima Bosne. Vjrojatno je i neprijateljski stav Mađara protiv učenja pripadnika Crkve bosanske, kao i česti pohodi koje su organizirali u cilju njihovog istrebljenja, utjecali da u Bosanskoj Posavini ta hereza ostane na margini. Poslije širenja bosanske države prema sjeveru, do rijeke Save, i jugu, do Boke Kotorske, odnosno mora, došlo je do značajnog privrednog, gospodarskog i političkog napretka.
Poljodjelstvo, stočarstvo i voćarstvo bile su glavne privredne grane i zanimanje pučanstva ovoga kraja i u doba najveće moći bosanske države. Naravno, i trgovina je bila zastupljena ili su nju vodili i plodove ubirali strani trgovci ili trgovci izvan ovog prostora. Najčešći predmet trgovine bilo je obilje poljoprivrednih proizvoda; stoka i sušeno voće koje se izvozilo iz ovih krajeva, a predmeti od tkanina, sol, nakit i druga, moglo bi se reći luksuzna roba, bila je uvožena. Novčani sustav i monete kojima se trgovalo, odnosno kojima se roba plaćala, mijenjali su se tijekom vremena i ovisno od toga tko je bio gospodar ovoga kraja. Postoje tragovi nalazišta starog rimskog novca, hrvatskog novca pa i novca ugarskiuh i turskoh vlastodržaca, kao i naravno, moneta bosanskih vladara.
Nakon perioda najvećeg ekonomskog i političkog uspjeha, s najvećim teritorijalnim proširenjem, srednjovjekovnu bosansku državu zahvaća sindrom feudalne anarhije. Nastojanje pojedinih velmoža, vlastelina i hercega da samostalno vladaju i upravljaju svojim posjedima sa što manje ili nikako obaveza prema centralnoj vlasti, da zauzmu područja jedni drugima, dovelo je do slabljenja centralne vlasti i svih njezinih institucija. Državna blagajna bivala je sve praznija, vladari sve siromašniji a s druge strane lokalni moćnici sve snažniji. Privatne vojske, vojske pojedinih velikaša bile su bolje opremljene od kraljeve vojske.
Dalje... u drugi dio