Bilo jednom na Bobovcu

***

BANOV BRAT VLADlSLAV naredi da iz dvorske golubare pustimo carigradske, venecijanske, ugarske i dubrovačke pismonoše. Istovremeno glasnici uzjahaše konje i krenuše različitim putevima prema našim saveznicima. Počelo je. Car Dušan je, u desetom mjesecu 1350. godine, s osamdeset hiljada vojnika provalio u Bosnu preko Drine.

Ban Stjepan II. postupio je po dogovoru sa Stanka sve Bosne i izbjegao prvi, ali i mnoge naredne, direktne sudare s moćnom Dušanovom vojskom. Dušan je osvajao teritorije, a mi vrijeme. Zato ga pustismo da se po Bosni razvuče, izmori, potroši vrijeme i otupi oštricu mača.

Vremenom svaku napadačku vojsku spopadne dosada, tuga za porodicom, svojom zemljom, nedisciplina, nastaju teškoće vezane za hranu, sukobi oko ratnih zasluga i diobe plijena. Počele su padati i hladne jesenje kiše, nastupile sve hladnije noći, pa je svakog dana Dušan imao više pro­mrzlih, bolesnih, ranjenih, mrtvih i uplašenih. I strah je počeo nagrizati njihove redove. Jer, ratnici nemaju strah od smrti samo u prvim danima rata. Tad su pripremljeni samo na smrt neprijatelja, naivno vjerujući da se pogibi­je, sakaćenja, bolesti i smrti događaju samo drugima. Poslije prvih bitaka shvate da može poginuti svako ko se mača lati i da mnoge ratničke pjesme nisu istinite. Mladi ratnici ne znaju da borbene pjesme pišu oni koji nikada nisu ratovali.

***

O tome gdje će se dogoditi kobni sudar odlučivali smo mi, a ne car Dušan Silni. Zato smo odabrali Bobovac. U početku mi nije bila sasvim jasna banova odluka. Ako najradije boravi u Srebreniku, neka tu i ostane. Ali kad se jedva popesmo do Bobovca, shvatio sam zašto je ban godinama gradio ovaj grad. Bobovac nije moguće osvojiti. Ban ga je smjestio u planinski, teško prohodni kraj. Teško mu je prići kanjonima planinskih rijeka Stavnje s istoka i Trstionice sa zapada. Previsoke planine duž kanjona Krivaje bile su potpuno neprohodne. Kanjon Bukovice sprečavao je prodor iz doline rijeke Bosne. Ako ih i ne zaustavimo u tim kanjonima, pa neko od njih prođe, čekamo ih na našim stijenama, boljim od svake tvrđave, s kojih možemo sve, a oni ništa. Na međusobnoj udaljenosti od trideset do šezdeset koraka put prema Bobovcu presijecaju visoki, skoro ili potpuno okorniti grebeni i pećine. Iako je posljednjih godina ovdje znalo raditi i po nekoliko hiljada ljudi, i za nas je ostalo dosta posla. Danonoćno smo pećine nasred visokih grebena dopunjavali zidinama, kopali stražnje izlaze i tunele i na vrhovima nedovoljno visokih grebena doziđivali kamene zidine.

Prvo smo radili na prilazu s juga, uz kanjon Bukovice.

Na ulazu u kanjon posvetili smo se uređenju pećine koja je na visini od oko pola strijelometa od podnožja, kao i uređenju vrha stijene koji je još jednu četvrtinu strijelo­meta viši od pećine. Otvor pećine zaštitili smo zidom i vrh stijene uredili tako da s njega naši ratnici ne mogu pasti kad budu gurali kamenje na Dušanove ratnike. U otvor pećine smjestili smo naše strijelce i najbolje bacače koplja. I jedni i drugi su danonoćno uvježbavali pogađa­nje jedinih prostora na kojima su se mogli kretati naši neprijatelji. I to tako da mogu pogađati a da ih neprijatelj ne može ni vidjeti, a kamoli pogoditi. Ako neki Dušanovi ratnici ovu prepreku ipak prođu, čekaju ih Ljestvače, novi grebeni s pećinama, svega tri stotine koraka dalje, prema Bobovcu. Vrhove stijena ispod kojih prolazi put natrpali smo kamenjem i polomljenim stijenama koje će naši vojnici gurati dugim gredama i obrušavati direktno na napadače koji se mogu kretati samo ispod strmih grebena. Izvršili smo ovakva preuređenja pećina iznad svih kanjona i svih vrhova grebena. I kad sam postao siguran da smo prodor Dušanovih ratnika učinili nemogućim, ban Stjepan II. izda novu naredbu. Zidari, klesari, drvosječe i tesari počeše raditi danonoćno. Gradili su brane na svim potocima i rijekama, prema svim kanjonima. Klesari su urezivali rupe u stijenama na svim tjesnacima i preko vode pružali duge drvene grede. Za njih su kačili pokretne volujske kože. Kad kože spuste u rijeku i tako zatvore branu, voda se brzo akumulira. Tad naši ljudi dignu kože, snažna bujica krene nizvodno i potopi put između stijena i rijeke. Odozgo, s grebena, snaći će ih kamenje, koplja i strijele i teško je vjerovati da neko može proći. Ako neko ipak prođe, snaće ga nesavladivi talas vode. Poslije svega, ako neki sve ovo savladaju, iz tvrđave ćemo, niz brdo na njih pustiti velike kamene kugle. Ako i to neko preživi, taj mora savladati duboke i široke iskopane jarke s drvenim šiljcima na dnu. Niko nije mogao preskočiti jarak širok devet i dubok preko pet koraka. I konačno, najbolji strijelci i ratnici čekaju na bedemima i na svih jedanaest kula Bobovca.

Naše male i vješte grupe ratnika napadale su Dušanovu vojsku po čitavoj Bosni kako bi, što slabija, krenula na Bo­bovac. Ometali su im spavanje, rastjerivali konje, gorućim strijelama palili njihova sijena i šatore, uništavali hranu, usporavali im kretanje i davali priliku strahu, nedisciplini i bolestima da svakoga dana slabe Dušanove redove.

Za to vrijeme na Bobovcu i oko njega mi smo već bili spremni. Sjetva je bila uspješna i naša skladišta pšenice, raži i zobi bila su do te mjere puna da smo morali graditi nova, kako nam ljetina ne bi propala. Kad se tome dodaju količine žita koje smo od Ugara i drugih saveznika primili kao pomoć, bar što se hrane tiče, mogli smo izdržati opsadu od dvije godine. Više nismo imali strah od napada, nego smo se zabrinuli zbog mogućnosti Dušanovog odustanka. Bojali smo se da će car Dušan, nakon što je opustošio skoro čitavu Bosnu, odustati od napada na Bobovac i neporažen otići kući. Na kraju bi ispalo da je Stjepan II. sa svitom pobjegao na Bobovac i pustio cara Dušana da pohara Bosnu. S druge strane, car Dušan nije htio samo poharati Bosnu, nego i uništiti bosansku vojsku i pobijediti bana Stjepana II. Ako bi samo tako napustio Bosnu, u Srbiju bi se vratio neobavljena posla. Vjerovatno je i zato izgubio strpljenje, požurio da dovrši posao i osvoji Bobovac.

Tog jutra s osmatračnice sam posmatrao krajolik oko Bobovca. Za mene, koji sam odrastao na blagim obroncima Majevice, predio oko Bobovca izgledao je čudovišno. Skoro zastrašujuće. Prevelike, skoro okomito strme planine i bučne rijeke koje u kanjonima tutnje i odjekuju, visoke borove šume, tamnozelena trava, sve zajedno podsjeća čovjeka na to da je malen i prolazan.

Neki dan, kad nam je pristigla nova grupa izbjeglica, učini mi se da sam među njima vidio nestvarno lijepu djevojku s kojom sam se gledao pored očevoga stećka. Tog trena nešto mi je govorio banov brat Vladislav. Nisam ga mogao prekinuti, nestrpljivo sam sačekao da završi rečenicu, a kad je napokon zašutio, djevojke više nije bilo. A možda to nije bila ona. Od onoga dana kad sam je ugledao, gdje god odem učini mi se da sam je u nekoj gužvi vidio. I baš kad sam pomislio da bi bilo dobro da djevojku potražim među izbjeglicama u tvrđavi, učini mi se da se iz jednog od signalnih sijena, postavljenih na vrhove, diže dim. Bio sam u pravu, sijeno je planulo, a zatim su na svim našim visovima počele gorjeti velike vatre iz kojih se dizao gusti dim. Bio je to naš dogovoreni znak. Znači, car Dušan je navalio na Bobovac.

Sišao sam s osmatračnice, pozvao Pribila, Dinka, Stanca, Mišljena i Bokčila i izdao im naredbe. Mirno ćemo čekati. Ako u dolinu, dostupnu mojim konjanicima, uđu Dušanovi ratnici, mi ćemo ih zaustaviti. Tolmik i ja treba da napadnemo istovremeno s dvije strane. I to me odmah zabrinulo. Jer Tolmik će napasti samo ako ne bude izložen riziku. Tješilo me jedino to što i mene i njega nadzire stari Ahmat. On se ne boji i u borbi će biti nesebičan, hrabar i pošten.

Naši su ih pustili da prođu i duboko uđu u kanjone.

Tek onda su ih zasuli kamenjem. Tvrdo kamenje udaralo je o njihove kacige, oklope i štitove. Udarci kamenja u metal, vriska ljudi i njištanje konja jezivo su odjekivali kanjonima. Kad je naišao novi talas Dušanovih juriš­nika, podignute su volujske kože na branama. Divlja bujica počela je valjati i potapati ljude i konje. Kovinom opterećeni ratnici brzo su tonuli. Konji su pokušavali plivati. Ko je izbjegao kamenje i vodu, nije uspio izbjeći strijele najboljih strijelaca, raspoređenih na grebenima i u pećinama.

I tada je zavladao tajac. Skoro potpun mir i tišina.

Čekali smo i pažljivo osmatrali. Pošto se ponovo zatvo­rene brane nisu dovoljno napunile vodom, a naše straže nisu stigle pećine nakrcati novom količinom lomljenog kamena, nova grupa Dušanovih jurišnika uspjela je proći kroz kanjon Stavnje. Kretali su se brzo i vješto koristili štitove. Naše strijele nisu ih mogle zaustaviti.

Tad se otvorila glavna kapija naše tvrđave i nizbrdicom su se počele kotrljati ogromne kamene kugle. Odskakivale su o tvrdo de i stvarale neopisiv u tutnjavu. Kamene kugle su drobile sve pred sobom. Dušanovi ratnici bezuspješno su pokušavali pobjeći.

Zapazio sam da se novi, netaknuti i svježi dio Dušanove pješadije užurbano priprema za napad. Brzo su prekrili dolinu koju smo morali odbraniti Ahmat, Tolmik i ja. Užurbano su se dogovarali, namještali kacige, stezali re­menje ... Izletjeli smo iz šume. Ja i moji drugovi lako smo krčili put do njihovog središta. Pribil, Dinko i Stanac kosili su sve pred sobom. U žaru bitke primijetih da se neprijateljski rubovi nastoje sastaviti i oko mene i mojih konjanika zatvoriti obruč. Prokleti Tolmik je oklijevao. Kad sam počeo gubiti ratnike i pomislio da nam je došao kraj, u Dušanovu pješadiju uletjela je konjica Ahmata Sruka. Tek tada se u bitku uključio i Tolmik. Rasturili smo Dušanove ratnike prije nego što su uspjeli pripremiti svoje redove za novi napad.

***

Na žalost, ban Stjepan II je ponovo bio u pravu. Poslije poraza u prvoj bici pod Bobovcem car Dušan odlučio je da se ulogori i počne odbrojavati dane, a možda i mje­sece opsade. Opsada iscrpljuje ljude u tvrđavi i napadač, u svakom novom pokušaju, ima više izgleda za uspjeh. Glasnici s istočnih granica već su nam javili da u Bosnu preko Drine pristižu nove Dušanove snage. Bio je to jasan znak da Dušan ne namjerava odustati.

Počeo je s noćnim prepadima na naše predstraže. Male i vješte grupe Dušanovih ratnika pokušavale su od nas odsjeći pećine iznad kanjona. Po svaku cijenu su htjeli ovladati i dijelovima kanjona u kojima su naše straže čuvale pokretne brane s volujskim kožarna. Prikradali su se noću, naoružani samo mačevima. Nisu nosili oklope, kako ih ne bi odao zveket metala. Uz krajnje napore i s puno žrtava uspijevali smo odbiti njihove prve iznenadne napade. U očekivanju još jednog masovnog napada Dušanove vojske, naši klesari, kovači i drvodelje neprekidno su izrađivali nove kamene kugle, strijele i koplja. U prvoj bici potrošili smo ih previše. Mnogo više nego što je bilo potrebno za odbijanje njihovog prvog napada.

Iz noći u noć ginulo je sve više naših ljudi. Svakoga dana imali smo po nekoliko sahrana. Žene, djecu i starce u tvrđavi zahvatila je tuga koja se, kod porodica koje još nisu izgubile nikoga, počela pretvarati u paniku. Unutar Bobovca panika se počela širiti kao kuga. U prvoj bici pod Bobovcem boravak naših porodica u tvrđavi doveo je borbeni moral naših ratnika na najviši mogući nivo. Sada su nas te iste porodice, svojom tugom i panikom, počele obeshrabrivati. Zato je, po banovoj naredbi, na sahranu poginulog ratnika mogla doći samo najuža rod­bina. Unutar dvorca muzičari, akrobate, glumci i plesači svakoga dana su zabavljali narod. Po naredbi bana pjevali su samo junačke i vesele pjesme. Da ohrabre i uvesele ljude. To je ublažilo ili bar prikrilo napetost i tjeskobu u opsjednutom Bobovcu.

Ban je naredio da dvije velike grupe naših ratnika izađu iz tvrđave. Prva, koju je predvodio Ahmat Sruk, bila je zadužena da zaštiti pećine i brane naših kanjona. Druga, koju sam predvodio ja, bila je zadužena da se ulogori u borovim šumama oko Bobovca. Iz ovih šuma morao sam pripremati napade na Dušanove predstraže i zasjede njegovim izviđačima. Za čelnika grupe koja će vršiti prepade na Dušanove predstraže odredih Dinka. Grupu za presretanje Dušanovih izviđača zasjedama i zamkama povjerih Stancu. Pribil, Mišljen i Bokčilo ostali su uz mene.

Prvog dana napravili smo plan i pripremili se za borbu.

Stanac je prve noći uništio grupu njihovih izviđača, čim su izašli iz svog logora. Dinko je druge noći uništio Du­šanovu predstražu i gorućim strijelama zapalio sjena i nekoliko šatora u njegovom logoru. Treće noći Dušanovi izviđači su uletjeli u Stančeve zamke sa šiljcima, prekri­vene lišćem. Baš kad sam pomislio da nam ratna sreća više nikada neće okrenuti leđa, caru Dušanu su pristigle svježe snage. Dolazak njihove nepregledno duge kolone izgledao je strahotno.

Od tada nam car Dušan nije prepuštao inicijativu.

Od neprekidnih ataka njegovih ratnika oka nismo mogli otvoriti. Krajnjim naporom odbijemo njihov noćni napad, a već u zoru počinje novi atak Dušanovih jurišnika. Svaki put, pred samo svitanje, on s novom grupom svježih i naspavanih ratnika krene u novi napad na naše ljude, umorne i izranjavane tek okončanom noćnom borbom. Naši vojnici bili su sve umorniji i nervozniji. Bilo je sve više onih koji su ginuli zbog premora, vlastite greške ili nediscipline, a ne zbog hrabrosti i vještine neprijatelja. Dušan je i mojim ratnicima onemogućio inicijativu, pa smo se sve više branili a sve manje napadali. Ipak smo nekako odolijevali. Ahmat Sruk je pametno i s minimum gubitaka štitio naše pećine i brane s volujskim kožarna. Stražare je poredao uz okomite stijene kanjona da bi ih zaštitio od napada s leđa. Bokove su obezbjeđivali jedan drugome, tako da je svaki naš čovjek nadzirao samo prostor ispred sebe. Dušanov ratnik mogao mu je prići samo sprijeda. Ahmatovi stražari bili su dobro uvježbani i iskusni ratnici. Nisu se bojali borbe jedan na jedan. Reagovali su na svaki šum i u mrak slali na stotine stri­jela. A napadači su zveketom metala, korakom ili čak kašljem često odavali svoj položaj. Pogotovo zato što je Ahmat staze prema stijenama posuo suhim granjem i slamom. Dušanovi izvi~ači krenu, osušeno granje ih oda, Ahmatovi stražari granje zapale vatrenim strijelama, osvi­jede napadače i zaspu ih kišom preciznih pogodaka. To je mojim grupama, predvođenim Dikom i Stancem, sve češće davalo mogućnost presretanja jutarnjih Dušanovih napada. I kad nam se ratna sreća ponovo počela smiješiti, dušmani u borbu počeše uvoditi pse.

Naredne noći Dušanovi ratnici napade su izvodili s dobro uvježbanim, namjerno izgladnjivanim i krvoločnim psima. Kerovi su se kretali nečujno i brzo, kao sjene. Iz daleka su se bacali na stražare, čeljustima ih hvatali za vratove i klali. Nisam jednom naišao na nekog našeg, psećim očnjacima rastraganog ratnika. Naši iskusni ratnici prvi put su se suočili s ovako nečujnim, brzim, neustra­šivim i krvoločnim protivnicima. Ahmat i ja doskočili smo psima otrovanim mesom i lovačkim klopkama. U širokom krugu oko svojih položaja pobacali smo otrovne mamce od mesa i klopke za lisice i vukove. U toku samo jedne noći uspjeli smo otrovati ili uloviti u klopci više od pedeset demonskih pasa.

Pozvao sam Ahmata u borovu šumu, u svoj šator, da u miru proslavimo noćašnju pobjedu nad krvoločnim psima. Samo što je Ahmat stigao sa svojom pratnjom, Dušanovi strijelci počeli su borovu šumu iznad nas obasipati vatrenim strijelama. Plamen je zahvatio borove, ljude je uhvatila panika i onda se, poslije nekoliko munja i gromova, otvo­rilo nebo. Počela je padati jaka kiša, pravi pljusak koji je brzo gasio vatru. Dok su moji ljudi sklanjali šatore ispred bujice koja je krenula s planine, stajao sam s Ahmatom ispod strehe i razmišljao o tome šta će se dogoditi ako Dušan jednog dana, kad ne bude iznenadne kiše, svojim vatrenim strijelama zapali sve borove šume oko Bobovca. Ako mu se, osim dana bez kiše, podesi još i dovoljno jak vjetar, borovi natopljen i smolom začas će planuti. Vatra bi mogla pobiti ili iz šume istjerati sve naše ratnike. Ako bi prije toga uspio ovladati i pećinama, put prema Bobovcu bio bi mu otvoren. Puno ih je i njemu nije teško žrtvovati one na koje bismo potrošili sve naše kamene kugle. Dok smo se Ahmat i ja penjali prema tvrđavi da bana Stjepana II. upoznamo i o ovoj mogućnosti, skoro sam pao u očaj. Ako car Dušan ovako nastavi, misiio sam, nećemo izdržati. Mnogo je jači, lukaviji i uporniji nego što smo to mogli pretpostaviti. Tek tada mi je postalo jasno zašto se taj car, osim Dušanom, naziva i Silnim.