Obiteljska anamneza i piramida moći iza duvanjskog skorojevića koji ruši ministra Hasanbegovića


Joško ČELAN - Hrvatski Tjednik

 

 Slučaj Đikić ili – kako Hrvati, porezima i korporacijskom telefonijom (!), tove petokolonaše i plaćaju vlastito porobljavanje

 

Spodobe kao što su Ivica Đikić, etnički Hrvat i pri tom glavni urednik militantnih srpskih (Pupovčevih) Novosti iz Zagreba – ovodobnoga Srbobrana ili Feral Tribunea – treba shvaćati smrtno ozbiljno, ne tek po onome što oni po sebi jesu, već po onima koji ih proizvode i održavaju. Riječ je o znakovitu fenomenu: kroz „kulturne“ petokolonaše kakav je Đikić Hrvati sami, teško zarađenim novcem plaćaju svoje porobljavanje! Samo u pokorenoj državi moguće je da njezini đikićevski rušitelji proizvode skandale i ruše hrvatske ministre (konkretno, Zlatka Hasanbegovića) optužujući ih zapravo da se kite ratnim znacima elitne postrojbe pobjedničke vojske u ratu te iste države za nezavisnost (konkretno, HOS-a).

 

Suvišak apsurda, koji izaziva bijes i vrijeđa zdrav razum, dogodio se kad se otkrilo da je taj isti prosrpski petokolonaš, barem nominalno, i sam pripadao HOS-u, nad kojim se danas zgraža! Štoviše, u polemici sa starijim kolegom i sumještaninom iz Tomislavgrada – beskrajno pismenijim i zaslužnijim – nedavno preminulim Petrom Milošem u drugoj polovici studenog 2003. u Slobodnoj Dalmaciji svoj prilog („Napad na dragovoljce“) završava ozbiljno i bez ironije pozdravom „Za dom spremni“! Istodobno, zbog tog pozdrava on i svi njemu slični hrvatski neprijatelji – ne onoliko važni i brojni koliko je to ona navikla – zemlju na čijem proračunu desetljećima žive nazivaju „fašistoidnom“.

 

Opus „pun gluposti“

 

Najnoviji prilog apsurdu da baš Đikić egzorcira (navodno) ustaštvo svojih neprijatelja: portal Poskok.info 17. veljače objavljuje još jedan njegov nadrealan odlomak. Riječ je o Đikićevu ratnome dnevniku iz listopada 1992. ili 1993. u Tomislavgradskim ratnim novinama (TRN). U njemu Đikić, 8. listopada, piše kako svi mi (Hrvati) „moramo zbiti redove držeći se one rečenice velikog vojskovođe Maksa Luburića da sinovi hrvatskih ustaša i partizana moraju stati rame uz rame u svetoj borbi za hrvatsku neovisnu državu“. S ovom Luburićevom i Đikićevom mišlju mogu se ne složiti samo hrvatski neprijatelji, ali ona je u Domovinskom ratu, srećom, ostvarena.

 

Današnji srbobranski Đikić ovu misao prezire. Savezničkom T-portalu, koji je čak nagradio i jednu njegovu knjižicu, tog istog 17. veljače kratko je promrsio: „Svojim radom kasnije PokajnikIvica Đikić, novinar pokajnik pilselovskoga kalibra, gotovo cijeli svoj novinarski vijek tijekom kojega je fanatično rigao protuhrvatsku mržnju, proveo je u medijima (Feral Tribune, Novosti, a sada i HTV) koji su živjeli na državnome proračunu, trajno prezirući većinske porezne platiše od čijega teško zarađenoga novca već četvrt stoljeća raskošno žive, međunarodno ozloglašavajući zemlju čiji su nezasluženi štićenici i gojenci.sam iskazao svoj stav i ne želim ulaziti u rasprave o tome tekstu“. Prema portalu Narod.hr od 12. veljače, koji je prenio ispis na njegovu Facebooku, u novom opravdavanju pred svojom „antifašističkom“ publikom kaže da je u to vrijeme „pisao puno, vjerojatno i puno gluposti“. Ima, dakle, toga još, ali njega, za razliku od domoljuba pa tako i ministra Hasanbegovića, nitko ne će progoniti, jer ga, po njihovoj suludoj logici, iskupljuje njegovo kasnije petokolonaštvo i to što je njegova klika okupirala gotovo sve medije!

 

Svi pak oni trajno hegemoni oligarhijski mediji, koji su Hasanbegovića i HOS-ovu junačku kapu prokazali na naslovnicama i u udarnim tv-terminima – da imaju imalo novinarskog ćudoređa i profesionalnosti – odmah bi obavijestili svoje nevoljne čitatelje da ju je nosio i Đikić! Ali, jok! Ni jedan od 95 posto neprijateljskih medija, kojima je 86-postotno većinski hrvatski katolički narod izručen na milost i nemilost, tako što nije ni pomislio. Time je opet dokazano da liberalni fašizam, koji od 2000. suvereno vlada u medijima, u kulturi i na katedrama u Hrvatskoj sliči i onom Mussolinijevom i ovom današnjem Đikićevom.

 

„Taj izrod...“

 

S tipovima kao što je Đikić, kakvih se namnožilo kao nametnika u slučajevima ozbiljnijih crijevnih bolesti, ima smisla suočavati se samo iz dvaju razloga: prvoga, da se pokuša dokučiti uzrok svakoga pojedinačnog oboljenja, kako bi se lakše odredio i lijek, i drugoga, da se jasno naznače domaći i strani, nadzemni i podzemni pojedinci i skupine, sile i velesile koji su ove đikiće omogućili, a drže ih moćnima i danas – nakon čak pet pretrpljenih izbornih poraza!

 

Đikića i dio njegove obitelji upoznao sam upravo na početku rata u Tomislavgradu. Na portalu Direktno.hr od 11. veljače čitatelj Mirko Tatarević iz Zagreba, ali s očitim poznavanjem duvanjskih prilika, obiteljsku anamnezu, koja često u politici presuđuje, ovako opisuje: „Činjenica je da je (Đikićev) pokojni tata Ilija (poznavao sam ga osobno) bio komunist oportunist pa kad je skužio da dolaze promjene čak bio nazočan i osnivačkoj skupštini HDZ-a Tomislavgrad, kao i dosta komunjara. Dalje, mama Ljuba je bila dopisnik Večernjeg lista iz Duvna, Tomislavgrada još za Jugoslavije... pa tako kad je zatrebalo malog poslati nekamo od rata – poslužile su komunističke veze tate i mame da se mali upiše na faks u Zagrebu. A poslije je trebalo graditi karijeru pa je najlakše bilo pljuvati po Hrvatskoj. To su mnogi plaćali, a Feral je primao takve, kao i četničke novinare nakon propasti krajine.“

 

Novinar Mate Bašić, na portalu Kamenjar.com 11. veljače otišao je još dublje u rodoslovlje. Po njima je Ivica Đikić „unuk livanjskog šefa milicije (drugdje na mreži: „zloglasnog livanjskog udbaša“) Stipe Pačara, koji je u Bugojanskoj akciji 1972. godine iz zasjede rafalom ubio 26-godišnjeg Vlatka Miletića“. Osobito je dojmljivo svjedočenje čitatelja pod nadimkom „Herceg“ u Poskoku od 17. veljače: „Taj izrod Đikić je više u Beogradu, nego u Hrvatskoj. Pupovac ga upoznao s premijerom Vučićem i RomanKada Đikić za svoju knjižicu, koju naziva(ju) romanom, dobije nagradu T-portala, onda to znači da svaki korisnik HT-ovih usluga svakim svojim telefonskim pozivom plaća njegovu „crnu promidžbu“, uperenu protiv sebe samih. Kada pak od zaklade iz Banje Luke i Beograda dobije Kočićevu nagradu za drugi svoj „roman“, onda su to klasične Judine škude za one, prema prastarome kineskom mudracu Sun Tzuu, „najogavnije od svih ljudi“, jer Srbi točno znaju što i koga plaćaju – svoga „hrvatskoga“ agenta za provedbu Memoranduma 2.njih dva kliknuše pa sad jedan drugom masira pozadinu i zato ga Vučić nagradi Kočićevim perom.“

 

Nemam previše povjerenja u bezimena svjedočenja na mreži pa sam provjerio sam: bar jedan navod je točan. Đikić je doista ponosni dobitnik „Kočićeva pera“. Prema Tportalu od 4. studenog 2015. „zaklada 'Petar Kočić' Banja Luka-Beograd' (zacijelo specijalnoratovska operacija za provođenje Memoranduma 2)“ nagradila je Đikića. Na snimci uz tekst je Đikić, bradat i sa zažarenim pa i fanatičnim pogledom, u Banjoj Luci ili Beogradu, ali svakako među svojima. Ispod članka, jedna do druge, kao na tjeralici, snimke s naslovima: „Ivica Đikić: 'Dario Kordić oduvijek je bio sklon fanatizmu“. „Interliber: 'Dragi Hedlu uručena nagrada 'Kočićevo pero'“. „Predrag Lucić dobitnik nagrade Kočićevo pero“ i „Roman Tportala: Ivica Đikić dobio književnu nagradu“.

 

Pa vi sad kažite da su Đikić i društvo tek „ludi marginalci“: Đikić, Hedl, Lucić, Interliber, nagrade, lova... Urednica Tportala Đurđica Klancir, također novinarka iz „onih vremena“ i s „ovih prostora“. Iza svega na impressumu stoji jasno i da ne bude zabune: „Hrvatski Telekom d.d., Ulica grada Vukovara 23/4, 10000 Zagreb“! Jadni grade Vukovare, što si dočekao: svaki Hrvat svakim svojim telefonskim pozivom danas puni kesu na tvojoj adresi, iz koje se tove neki od najžešćih i najupornijih izroda i neprijatelja svega onoga zbog čega si ti do temelja srušen, popaljen, poklan i porobljen!

 

Ali, zapravo, Đikić i drugovi rade ono isto što je njihov patrijarh Miljenko Smoje radio prije četvrt stoljeća, samo se nagrada nije zvala po Kočiću, nego po Branku Ćopiću. Nju je beogradski tjednik Osmica iz Borbine kuće Smoji dodijelio nekoliko mjeseci nakon što je ovu „jugoslavensku“ ustanovu pokorio i početničio, uz sve ostalo, srpski nacional-socijalist Slobo Milošević. Smoje je nagradu zavrijedio golemim zaslugama za to isto. Četvrtog travnja 1990. godine u tadašnjoj Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji Viktor Ivančić trijumfalno je to objavio u intervjuu „(Smoje:) Ne skačen iz ferate u feratu“.

 

„Drago mi je zbog ove nagrade“, izvukao je Ivančić u podnaslov glavnu Smojinu misao „ali ne zbog mene, šta ću se ja razveselit, nego zbog onih šta će bit jidni šta mi je dodijeljena...“ Hrvati su mu tih godina vraćali istom mjerom. „Danas, čin zineš, prite ti“, žalio se Smoje Ivančiću. „Lako mi je kad dođu pisma iz Njemačke, ali mi smeta kad slušan pritnje u vlastitome gradu“. Četvrt stoljeća (!) nakon stvaranja nezavisne hrvatske države, zahvaljujući Đikiću, njegovom gmazovskoj „zapadno-balkanskoj“ braći, ali i planetarnoj sili koja se krije iza imena „Hrvatski“ Telekom d.d., danas nam je u ovome gore, nego tada.

 

„Nevidljiva“ ruka

 

Drugo pitanje, nakon obiteljske anamneze, bilo je: tko to moćan drži spomenute đikićevske gaštapane i pantagane na vječnoj, domaćoj i stranoj, državnoj i korporativnoj apanaži – dok im nemoćni narod, mještani pa čak i rodbina psuju sve po popisu? Iz ovog primjera hrvatskoga kolonijalnog ogranka njemačkog telekomunikacijskog diva vidi se: drži ih cijeli planetarni vladajući sustav novca, čiji hrvatski ogranak, ovdašnju vladajuću klasu, ja uporno, ali bez šireg prihvaćenja, nazivam „udbomasonerijom“. Mnogo toga shvaća se već iz kratkoga Đikićeva iskaza na Facebooku. Već u 15. godini (!) života „nevidljiva“ ruka zaposlila ga je u Hinu, pri čemu je i sam mali Ivica „dao ruku“. Kako? „Falsificirajući podatke o godini rođenja“, kaže on lagodno na način nekadašnjih „ljudi posebna kova“ njegova dida Stipe.

 

Nakon toga sve je išlo uzlazno i munjevito: studij u Zagrebu – kod koga nego kod Šibera, Zakošeka i koga sličnoga na FPZ-u ili kod Budaka ili prethodnika kakvog Jakovine ili Klasića na Filozofskom, koji su u ovom dođošu, pače i HOS-ovcu, vješto prepoznali „zdravu jezgru“ svojevrsnog pokajnika pilselovskoga tipa, budućeg nepomirljivog antituđmanovca. Za takve partijske kadrove nikada nema prepreke. Koračao je koracima od sedam milja: najprije Slobodna Dalmacija, potom do samog vrha u Feralu, a onda glavno urednikovanje u Novom listu i konačno u našopanom listiću „srpske manjine“, koji je lažljivom pričom o hrvatskom ministru i HOS-ovskom vršnjaku u stanju uzbuditi i moćni pariški Le Monde!

 

Evo, pak, kako „nevidljiva“ ruka djeluje na području knjige. Naime, nakon Đikićeve polemike s Milošem 2004. izašao je njegov očito službeni životopis Stipe Mesića, dvostrukog predsjednika Hrvatske, kojega je Hrvatsko nacionalno etičko sudište među prvima proglasilo veleizdajnikom. Đikićev recenzent Viktor Ivančić ovaj životopis pod naslovom „Domovinski obrat“ na stražnjim koricama knjige hvalio je kao „potpunu subverziju“ i „antihrvatsku u najboljem smislu te riječi“. Đikićev i Ivančićev heroj, subverzivac i antihrvat, bio je te 2004. – „hrvatski“ predsjednik! Tada je valjda i svakoj budali bilo jasno da je Hrvatska jedna od onih nesretnih pokorenih banana-državica u koje se i na sam vrh ne dolazi odanošću naciji, već, obratno, „subverzijom“ i „antihrvatstvom“. Tako se nakon devedesetih, dana „ponosa i slave“, u petnaest Mesićevih, Ivančićevih i Đikićevih godina Hrvatska srozala do međunarodno priznatog statusa „smeća“, koje su joj dodijelili otprilike oni isti koji su i instalirali Mesića?!

 

Ustanova pak koja je i ovdje omogućila Đikića i njegovo „djelo“ zvala se VBZ. To je kratica za „uglednog“ nakladnika u vlasništvu Vesne, rođene Šodolović, i Boška Zatezala (gospodin je nedavno preminuo i ispraćen je uz dužne javne počasti). Oba prezimena su srpska, ali to nije presudno važno – bitno je da je ovo poduzeće svih godina djelovalo kao institucija zloglasne „SAO Krajine“. To sam u prvom ožujskom broju 2005. godine na stupcima ovog tjednika (tada još Hrvatskog lista) objavio u tekstu pod naslovom „Izdavač iz 'Krajine' diči se svojom knjigom koja slavi 'antihrvata' na čelu države“.

 

Povod mi je bilo upozorenje jedne od malobrojnih prohrvatskih novinarki Slobodne Dalmacije Snježane Šetke na naslovnoj stranici ovog lista da je VBZ tiskao britanski (!) atlas u koji je ucrtana i davno otpuhana „Krajina“. Uredništvo je i ovaj put dvolično odglumilo rodoljublje, lažljivo prešutjevši da su njezini novinari – Mesićev hagiograf (svetopisac) Đikić, Ivančić, Pavičić, Gall, Ivanišević – istodobno i udarni autori S(R)AO-krajinskog VBZ-a!

 

Za dom i kulturu spremni

 

I konačno, što trenutno radi Ivica Đikić, nekadašnji mali HOS-ovac, a današnji njihov progonitelj, sve do Pariza i JugofiliHrvatska tako, četvrt stoljeća nakon postanka, ima, umjesto hrvatskih, otprilike 90-postotne jugoslavenske medije, tiskane i elektroničke, jugoslavenski film, jugoslavenski teatar, čije su se perjanice posebno isticale u „predstavama“ nedavno na Markovu trgu, histerično pljujući po novom ministru kulture, i tako redom. „Zasluga“ je to nemala i nekadašnjeg HOS-ovca, današnjega pokajnika Ivice Đikića, koji je s bratijom odavno premrežio i hrvatsko novinarstvo, i kulturu.dalje? Evo što: besmrtni jugoudbaški Novi List 10. siječnja objavio je da je počelo snimanje TV-serije „Novine“. Redatelj je Dalibor Matanić, a scenarist, pogađate, Đikić. „Nevidljiva“ udbomasonska ruka, sada u liku Gorana Radmana, koja upravlja svima i svime, isporučila mu je i TV-medij! I to me je sjetilo preminulog Zatezala. Rečeni Boško i njegova gospođa Vesna još su 2001. objavili i na udarnim mjestima u svojim knjižarama diljem bivše države reklamirali knjigu britanskog (!) autora Daniela J. Gouldinga „Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945.-2001.“ Britanac je, dakle, pisao o „jugoslavenskom filmu“ desetljeće nakon što se ta država raspala u krvi! Knjigu je promovirao Jurica Pavičić, filmski kritičar Jutarnjeg i – jedan od četiriju Zatezalovih urednika.

 

Hrvatska tako, četvrt stoljeća nakon postanka, ima, umjesto hrvatskih, otprilike 90-postotne jugoslavenske medije, tiskane i elektroničke, jugoslavenski film, jugoslavenski teatar, čije su se perjanice posebno isticale u „predstavama“ nedavno na Markovu trgu, histerično pljujući po novom ministru kulture, i tako redom. „Zasluga“ je to nemala i nekadašnjeg HOS-ovca, današnjega pokajnika Ivice Đikića, koji je s bratijom odavno premrežio i hrvatsko novinarstvo, i kulturu. Po kastinskom pravu još od vremena od dida Stipana. Zato ni malo nije čudio bijes i buka kad se pojavio novi ministar kulture Hasanbegović, koji je pomislio da bi sve brojne navedene ustanove mogle, za promjenu, umjesto jugoslavenskih, konačno postati hrvatske.

 

Vidjet će ministar, ako nastavi kako je počeo, što su mu Đikić i đikići tek sposobni prirediti. Možda jednom, čak i vrlo brzo, bude trebalo u obranu Hasanbegovića i hrvatske kulture izići i na ulice. Treba, dakle, gledati dokle će ići jugovićko divljanje i biti, kako bi se onako HOS-ovski reklo – za dom i kulturu spremni.

 


Ožujak 2016.