Jutro u Pompejima
Mile STOJIĆ
Čovjek tramvajem putuje na posao. Da bi izbjegao prvi val jutarnje gužve, odlučuje svratiti u obližnju kavanu. Bunovna kelnerica sneno ga pozdravlja kroz paru espresso—aparata i kaže: »Aparati se još nisu ugrijali, želite li možda nešto jako?« »Ne, pričekat ću«, odgovara i sjeda za svoj uobičajeni stol. Prekoputa vidi lijepu crnku srednjih godina kako ispija gorki biljni liker i ta mu se slika čini erotičnom i ezoteričnom istodobno. Ugodna gorčina klizi kroz zamamne usne. »I ja ću jedan amaro«, dovikuje konobarici. U to vrijeme žena izlazi hitrim korakom. Konobarica mu donosi smeđu tekućinu i on u njoj najednom otkriva mirise hercegovačkog bilja.
Zatim lista novine. Počinje čitati straga: umrlice, sport, kultura. Nervira se zbog sportskih komentara. Među umrlicama prepoznaje lik prijatelja, svog profesora matematike: »Nakon kraće i teške bolesti.« Razmišlja da se odvikne od pušenja. Kod rubrike »unutrašnja politika« čita samo naslove, obuzima ga blaga zebnja. »Katastrofa ipak nije moguća«, kaže poluglasno. Konobarica mu donosi kavu i on uživa u opojnom mirisu. Kroz prozor gleda dotjerane mlade žene kako žure na posao, trgovinu ili u potragu za dozom dnevnog užitka.
Onda plaća, konobarica mu uzvraća konvencionalnim osmijehom. Na tramvaju je i dalje gužva, odlučuje na posao ići pješice. »Moram malo popraviti fizičku kondiciju, razmišlja on, svaki dan ured, kuća, gledanje televizije. Plus duhan, sve češće čašica...«
Čovjek seta gradom. On poznaje dobro sve prečace i sokake. Odzdravlja poznanicima koji žure. Divi se arhitekturi u ranom odbljesku sunca. Njemu se čini da građevine ovdje stoje već tisuću godina, a kao dječak se igrao upravo na ovoj poljani gdje je sad moderno stambeno' naselje. Za gotovo svaku građevinu, ulicu ili raskršće veže ga poneka uspomena. Kako ne okreče fasadu na onoj zgradi? — pita se. Ogromno poslovno zdanje od žutog stakla svojim ga oblikom podsjeća na kanjon Kolorada, gdje ima želju otići jednoga dana. Napustiti dosadu, već se zasitio ovog posla, ima stalne sporove s direktorom, a privatno — očaj. Bračna kolotečina, besmisao. Možda bih trebao naći ljubavnicu? — razmišlja poluglasno.
Na susjednom brežuljku nalazi se škola i dječji vrtić. Kao mladi roditelj odlazio je tamo svakog dana sa svojim veselim plodovima, sad ga galama djece nervira. S te uzvisine, na kojoj se upravo nalazi, vidi se gotovo cijeli grad u jutarnjoj izmaglici.
Razmišlja o ovom gradu pod brdima, o njegovim lijepim, iako ponešto blatnim, ulicama, o njegovu »višku historije«, o ženama koje je volio i od kojih bi se neke još dale nagovoriti. Brzo starim i brzo ću umrijeti, misli. Maše ushićeno nepoznatom prolazniku s druge strane ceste. Ne zna da će uskoro prokuljati lava i cijeli grad zbrisati, pokriti smrtonosnom vatrom.
* * *
Kad su se, polovicom ožujka 1992., u Sarajevu pojavile prve srpske barikade zbog »atentata na jednu srpsku svadbu na Baščaršiji«, nitko od Sarajlija nije mogao ni naslutiti što će se dogoditi koji mjesec kasnije. Doduše, sve je već bilo u općem rasulu, grad se pretvorio u veseli orijentalni bazar. Divlja trgovina evala je na svakom uglu, kavane su bile prepune. Novine su objavljivale kakofoniju političkih stajališta, već se naslućivao raskol između koalicije nacionalista na vlasti, ali novaca je još nekako ostalo od Markovićeve papirnate reforme.
Zdanje pravovjerne partijske piramide iz dana u dan se rušilo, što je nas, njegove dugogodišnje zatočenike, potajno radovalo. Pričalo se da jedan konobar u restoranu Kvarner nije htio uslužiti Cvijetina Mijatovića, dojučerašnjeg šefa svih partijskih komiteta, rekavši mu: »Ovdje ne uslužujemo kriminalce!«
Vidjelo se da od Jugoslavije više nema ništa, jedino su filmski redatelj Emir Kusturica i list »Oslobođenje« još ozbiljno govorili o njoj. Televizija je danima i noćima prenosila zasjedanje »prvog višestranačkog parlamenta« i Sarajlije su se uveseljavale »parlamentarnom kulturom« opskurnih lica, čija je dosadašnja politička retorika sastavljena od riječi ravnopravnost, klasa, bratstvo, samoupravljanje sad dobila uzvišenije pojmove: nacija, vjera, istina, pravda, Bog. Krv je već bila pala u Sloveniji i Slavoniji, a ova lica nisu skrivala osjećaj gordosti i trijumfa, znajući valjda da je kucnuo njihov čas. Redali su se bizarni detalji: nacionalna muslimanska stranka pred televizijskim je kamerama u zgradi parlamenta upriličila kolektivnu muslimansku molitvu (džummu), što je bila tema gotovo svih novinskih kolumna, nedugo potom vođa srpske komitske bande Radovan Karadžić sa skupštinske je govornice izrekao riječi kakve nijedan čovjek u povijesti parlamentarizma nije izrekao: »Gospodo, vas će uskoro nestati!« Riječi su bile upućene muslimanskom narodu, autohtonom narodu Bosne. Gradsko stanovništvo je jezi ovih riječi pokušavalo dati šaljiv i sardoničan ton. »Raj za raju, pakao za papke!« glasio je jedan aktualni grafit. Bio je to pokušaj bijega iz vlastite kože. S današnje distance gledajući — znali smo da nam se sprema pakao, ali nismo htjeli u to povjerovati, kao što teški bolesnik ne želi vjerovati da je pitanje njegove smrti pitanje dana.
Ali, početak apokalipse bio je na neki mračni način zabavan. Pred očima gledateljstva sklapale su se i rasklapale koalicije, redali su se novopečeni »poslanici« i »zastupnici«, dobrostojeći poduzetnici, estradnjaci, loši književnici, sav šljam i talog iznikao uz skute dojučerašnje komunističke vlasti. Osjećalo se već tada da dvije trećine »tripartitne koalicije« funkcioniraju na marionetskom principu, gdje su konce vukli gospodari izvan ovih prostora. Bosna je ulazila u košmar, ali početak košmara davao je gradu određenu živost, jer nitko nije mogao zamisliti da je onamo gdje je svaka kuća druge vjere, a svaki stan druge nacije, rat uopće moguć.
Prisutnost srpskih barikada tog ožujskog jutra prvi put je kod građana izazvala osjećaj da je vrag odnio šalu. Najednom smo osjetili da su se oko nas spustile žice ogromnog kaveza. Građani su isprva očekivali zaštitu od državnih službi, ne shvaćajući da države više nema. Čovjek je vapio u otvoreni program radija da hitno dođe policija u njegov kvart, »jer su neki banditi blokirali ulicu«, ne shvaćajući da su ti banditi upravo djelatnici bivše policije. Ljudi su tražili pomoć od nominalnog predsjednika Alije Izetbegovića, a on je imao samo prazne riječi i prazne ruke. Zvali su me tog dana s televizije da se obratim narodu. »Ti kao pjesnik«, objašnjavali su mi, »trebaš da se obratiš našem narodu u ovim presudnim momentima.« »Jebo ti državu, koja je spala da je ja branim«, pomislio sam gorko, ali sam ipak pristao. »Dragi moji sugrađani«, rekao sam tad u telefonsku slušalicu, »među nama ima ljudi koji se ne raduju dolasku demokracije i ti ljudi misle da će spas ovom narodu i ovoj državi donijeti barikade i borna kola. Govorite im svi da se varaju, jer rat i vojska nijednom narodu nisu dobra donijeli. Obranimo svi svoj grad tako što ćemo ga otvarati, a ne zatvarati. Omogućimo našoj djeci da iz mračnih soba iziđu na svjetlo dana, da se bezbrižno igraju po brojnim sarajevskim parkovima.« Znao sam da su ove riječi muzika za slonovske uši i prvi put sam s prozora iz svog stana koji se nalazio na vrhu nebodera vidio svoj grad kao oboljelu pčelinju košnicu.
Odmah nakon moje emitirane izjave, telefonom se javio nepoznati glas, predstavivši se kao urednik televizije, govoreći mi kako sam govorio briljantno i kako me gledatelji žele vidjeti uživo u studiju, te da će oni po mene u tu svrhu poslati kola. Ispričao sam to ženi, a ona je odmah posumnjala da se radi o zamci. Nazvala je televiziju i u trenu se ispostavilo da me otud nikakav urednik nije zvao. Te smo noći spavali kod susjeda u drugoj zgradi. Sutradan su barikade bile skinute, ali su se na licima ljudi već vidjeli tragovi panike i smrtnog straha. U glavnoj sarajevskoj ulici obraćali su mi se nepoznati ljudi, a zabrađene starice su me grlile sa suzama u očima. Prespavali smo te dane, sve dok nismo shvatili da su se neki od nas odavno probudili kao vampiri.
Događaji što su uslijedili pokazali su da je zločin dugoi studiozno pripreman. Šestog travnja, na Dan oslobođenja grada, iz rubnog gradskog naselja Dobrinja krenule su antiratne demonstracije, ali su srpski odmetnuti policajci izvršili banditski prepad na njih u centru, pred republičkom skupštinom, gdje su im se pridružile dobrovoljačke bande.
Ova događanja uživo su prenosile sve televizijske stanice svijeta. Sarajevu je bila namještena klopka: oko tri stotine teških, dobro ukopanih cijevi danonoćno je udaralo na grad, rušeći ne samo njegova zdanja nego i one nevidljive niti što su značajne kao i sam život i što su ljude povezivale stoljećima. Grad je podsjećao na mravinjak oko kojeg je upaljena vatra. Smrt je dolazila svakodnevno, uz prisutnost televizije, a sitni gradski razbojnici preko noći su postajali heroji. Tone laži rušile su se na bosanske kuće, skupa s plamenim jezicima. Moja supruga s djecom odletjela je posljednjim transportom, i ja sam u trenu osjetio besmisao svega. Razmišljao sam tog proljeća o svim ljudima i knjigama, o svim sarajevskim satima, ljubavima i prijateljstvima, o mojim jadnim tekstovima koji su pokušavali upokojiti vampira. Uvečer sam pio rakiju sa susjedima koje sam do tada tek površno poznavao. Nisam znao stoje s mojima. Nakon mjesec dana vlakom sam se prebacio do Visokog, pa potom do Zagreba, gdje sam zatekao ženu i djecu. Nakon nekoliko mjeseci otišli smo u Beč, u novu, ali ipak sigurniju neizvjesnost.
Prošle su od tad pune dvije godine. Danas je već svima jasno da je nad Sarajevom i Bosnom izvršen savršen zločin, za koji nitko neće odgovarati. Pravit će se novi sporazumi, Srbi će se povlačiti pa opet napadati. Onaj tko je makar i na televiziji vidio dio sarajevskoga pakla, neće više moći mirno spavati, piše ovih dana poznati francuski intelektualac.
Hoće li ili neće, nas Sarajlije baš mnogo i ne zanima jer smo savršeno shvatili da se više nemamo čemu nadati.
Mi sanjamo da ćemo tek sresti svoje najbliže, zavijane negdje u labirintima mraka što se na Evropu spustio u sumrak jednog milenija.
Sjedeći s nekolicinom bosanskih Hrvata u američkoj vojnoj bazi »Rhein—Main« pored Frankfurta, 6. veljače 1994., čekajući let za Sarajevo, sreo sam jednog američkog vojnika, koji nam je na lošem njemačkom objašnjavao da su njegovi preci porijeklom »aus ehemaligem Jugoslawien«. »Ne sjećam se«, rekao je, »jesu li iz Zagreba, ili iz Srbije.« U tebi, mladiću, rekao sam, počiva klica ovog užasa i da si u našim krajevima morao bi se rasprsnuti u paramparčad. On me nije razumio i samo se smješkao. Još je dodao da »podjednako voli sve narode Jugoslavije« i da žali »što se međusobno ubijamo«. Nisam dalje imao volju za konverzacijom i premjestio sam se diskretno za drugi stol.
Uskoro smo dobili obavijest da su zbog novog masakra na tržnici Markale letovi obustavljeni i ništa od mog odlaska u Sarajevo. Izišao sam iz američkog vojničkog grada u njemački ledeni vjetar. Panorama Frankfurta u jednom trenutku mi se učinila kao pustinja u kojoj nema ni jedne biljke, ni jednog ljudskog glasa.
* * *
Nemoćan gledam kako srpska zločinačka vojska razara sarajevske ulice. Premda cijeli grad poznajem kao vlastiti džep, srušene kuće izgledaju mi sasvim nepoznate, kao da ih vidim prvi put. S tupom nevjericom primam izvještaje o njihovu razaranju. Grmljavina s Trebevića u ritmičnim razmacima briše Titovu ulicu, od Marindvora sve do centra stare čaršije. Grad se odupire: stare građevine nose rupe od granata kao usud vlastite vremešnosti i trajanja, a novi neboderi, ogoljeni do same čelične konstrukcije, dižu se nad gradom kao kosturi mamutskih životinja. Prve su podlegle dvije građevine, jedna na početku a druga na kraju grada, zdanja koja su činila i mjesta moje intimne topografije. Riječ je o zgradi Vijećnice, gdje sam prvi put dodirnuo mnoge za mene nedostižne knjige i okusio njihov tajanstveni zanos, te o neboderu lista Oslobođenje gdje sam dobio prvo zaposlenje. Briše se pamćenje grada, proročanstva pjesnika nestaju u vatri, lomače knjiga i tiskarskih strojeva obilježavaju početak jedne nove povijesti, u kojoj neće biti ništa osim samoće i leda.
Sve ove vijesti primam kao dio paklenog plana koji je sudbina namrla meni i mome potomstvu. Ne plačem više. Razvaline Sarajeva doživljavam kao mine hrama jedne mrtve religije, čiji sam rijetki preostali i fanatični vjernik. Pa ipak, prije nekoliko dana do srži me je kosnula vijest da je prilikom žestokog bombardiranja cijelog jednog kvarta na Marindvoru do temelja srušena Tršćanska ulica. Stanovao sam tamo u zimu sedamdeset devete.
Kroz prozor ekspresnog vlaka filmskom brzinom redaju se postaje. Sarajevo, Ilidža, Hadžići, Tarčin... Kompozicija tutnji preko željeznih mostova, potom ulazi u mračne tunele uz zaglušljivi pisak. Uporednom cestom korača mršavo kljuse s teškim teretom na leđima, ovca grize osušenu travku. Prosinac je i vozimo se prema moru, a ja ti pričam priču o izgubljenom janjetu. Svu noć je čoban tražio svoje najdraže, izgubljeno janje, dok ga konačno nije našao pod suknjom čobanice... Priča ti se svidjela, ali ne želiš to priznati, proglašavaš je »seljački prostom«. Potom zamišljeno gledaš kroz prozor u sivi krajolik, na čijem rubu nestaje sunce. U ruci držiš neku englesku knjigu, naslov je, pamtim, The Green House, a ja sve vrijeme promatram gipke zglobove tvojih ruku. Doći će ljeto i ozelenjet će lipe, kažem, a ti se ponovno okrećeš prozoru, ispuštaš knjigu i na zamagljenom staklu pišeš riječ Never.
Gomila ljudi čeka na peronu. U masi primjećuješ lice starice, izborano, uokvireno crnom maramom. Žena maše nekome tko se upravo ukrcao, možda sinu koji odlazi u daleki svijet, a nama se čini da maše nama i lagano joj odmahujemo. Vlak zatim prolazi pored ruševne turske kule, a onda sve više zapada u noć.
Pokazujem ti omladinski književni časopis gdje su objavljene moje pjesme. Nastavljamo raspravu o metafori. Ti pitaš: što znači »šuplja ljudska kost«, a ja ti objašnjavam da se književnost ne može čitati po srednjoškolskom receptu, u ključu »što je pjesnik htio reći«. Šuplja kost jednostavno je — šuplja kost. »Poezija je za mene«, kažeš, »jedna kućica u planini, u sjenci debla, ili ono stanje kad ljudsko stvorenje traži drugo zbog seksa ili viška nečega...« Iako znam da si nekako u pravu, branim se, potežem teške argumente: Aristotela, Huga Friedricha, Eliota...
Prije nekoliko dana smo u mojoj mansardi zajedno prevodili Eliota. U pauzama žestoke ljubavi, kad tijelo žudi za produženim dodirom i kad se na sljepoočnice spušta magla o zajedničkoj sreći. Hajde da nešto zajednički uradimo, rekla si, zatim uzela hrpu knjiga što sam ih posudio iz Američkog informativnog centra: »Hajdemo prevoditi Eliota!« Pusta zemlja! Puusta zeeemlja! Ne, The love song of Alfred Prufrock. Prevodili smo četveroručno, kao kad dvoje ljudi sviraju na glasoviru. Pusta zemlja: Laku noć, drage gospođe, laku noć.
Onda smo šetali ulicom. Od ulaza u našu zgradu do okretišta tramvaja broj četiri nalazio se mali zapušteni park. Ispred je bila crkva, sazidana od klesanog kamena. Crkva je na prvi pogled podsjećala na srpske srednjovjekovne građevine i na dalmatinske zavjetne crkvice istodobno. Mislio sam da je arhitekt bio inspiriran sarajevskim ekumenskim dodirom, ali sam saznao da je crkva tek' kopija nekog zdanja u Firenzi, da se radi o uvozu evropske serijske arhitekture, što je bio vrlo čest slučaj u ovim krajevima. »Kakva je ovo crkva?« upitala si dok smo šetali ulicom. »Katolička«, odgovorio sam, »mislim da je posvećena sv. Josipu.« »Po čemu se razlikuju katoličke od pravoslavnih crkava?« nastavila si. »Po stilu gradnje«, odgovorio sam želeći ispasti učen. Katoličanstvo, romanika, gotika, pravoslavlje, bizant... »Hoćemo li se vjenčati u crkvi?« pitala si mazno. »Nećemo«, rekao sam. Misao o vjenčanju u to vrijeme bila mi je daleka kao Amerika, pa sam se branio: »Ti si muslimanka i ne možeš se vjenčati u crkvi.« »Ja se nikad neću vjenčati«, rekla si tužno, »jer jedino vjenčanje u crkvi ima nekog smisla. Sto misliš: Bog se smije jednoj ljubavi uz zvuke Bachovih orgulja.« »Ako prihvatiš katolički brak, onda moraš biti vjerna do groba«, nastavio sam sa zanovijetanjem. Nasmijala si se i rekla gotovo ljutilo: »Govno!«, a onda kratko zašutjela i tiho dodala. »Sve je na svijetu vječno, jedino je ljubav prolazna.«
Vlak dalje juri prema jugu, prema moru. Sve svoje rituale ljudi su iznijeli na željezničke stanice: na jednoj se ljube mladić i djevojka, na drugoj se ori svatovska pjesma, na trećoj vijuga pogrebna povorka. Tvoja kosa ispod hladnog neonskog svjetla toči se kao zlato. Moje tijelo s tobom ulazi u jednu novu fazu, dok duša još uvijek ostaje malo postrani, kao sumnjičavi posjetitelj pred divljim gozbama života.
Godine su, potom, protekle, a ja sam te se rijetko sjećao, najčešće kad bi bio pritisnut teretom razočaranja i jada.
Marijin dvor je danas hrpa kamenja. Prelijepa francjozefinska zdanja opustošena su, opljačkana i spržena. Tršćansku ulicu Sarajlije danas zovu sniper street, jer njome kruže bezbrojne smrtonosne kugle, tražeći glave zanesenih ljubavnika. Urušen je krov zgrade u kojoj sam stanovao. Ulaz broj devet prekrio je garež i nagorjeli kreč. Crkva svetog Josipa izbušena je granatama, iz oštećenog tornja viri napuklo zvono. Jedino napuštene mačke i psi lutalice zađu ponekad onamo i izgube se u obližnjem parku. Ništa tu zadugo neće ozelenjeti. Skretnica tramvaja broj četiri koji vodi prema kolodvoru utihla je, jer već dugo tramvaji stoje i ne kreću vlakovi. Na Sarajevo se spušta snijeg, kao zaborav što prekriva pomisao o životu naprasno preobraženom u stratište.
Kasna je noć i ja pokušavam slijediti tvoje tragove, Oni su sada krvavi, krv pršti po cjelcu. Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo... Ja još dodirujem jednu malu dojku i; svili, Senada, naslanjajući klonulo tijelo na vrele krhotine naslanjajući na obris sjećanja svoju jebenu glavu.