O, Bože, tako je hladno, a već smo ušli u ljeto

1.

 

O, Bože. tako je hladno, a već smo ušli u ljeto. Ni laste ne svijaju gnijezda na ovim ruinama. Neprijatelj je oduzeo boje našoj državi, u strahu ponavljamo našoj djeci kako nas ne bi prezirala. Ni sunce više nije na našoj strani, od nas se krije. Ni pupoljci više ne miču, nit rijeka više teče. Samo još srce kuca, ruža se začinje u predvečerje ljeta što je zastalo u korjenima i procvalo još nije.

 

2.

 

Na dunavskome keju izvan grada vjetar njiše trsku, Vijena ti se odatle čini kao ljuštura školjke. Sjaj i slava su isparili, otekli u Crno more. Ostale su priče o babenberzima, habzburzima čiji su muški potomci zbog učestala incesta uglavnom bili idioti ili epileptičari, o ženama se sve već znalo za njihova života. U mraku najljepšu pjesmu o ruži ispjevale su tvoje usne.

 

3.

 

Negdje na pola životnog puta stekao je moć da može svaku zgradu zamisliti porušenu. Ta čarolija dolazi iz iskustva, negativ je umijeća Friedricha Schmidta, objašnjavao je prijateljici, koja je bila zgranuta, da bi koji mjesec kasnije u muzeju vidjela sliku Halden platza u ruševinama. Pomislila je na nastranu teoriju svog prijatelja da će sve što je izgrađeno jednom biti prašina.

 

4.

 

Sve svoje pjesme posvetio je ljubavi, ali tako da je metaforu koristio kao lozinku. U svakoj se mogla prepoznati jedna stvarna žena. Latice ruže imaju boju tvoje kože. Rose, oh reiner Widerspruch... Ženke privlače mužjake ali ne žele biti oplođene u ovoj igri svjetlima i tminom. Ne mogu te napisati jer nosim te kao ranu Ružo, zoro u beskrajnoj pustinji vremena.

 

 

Vrelo: "Prognane elegije", str. 251