Prva vojnička koračnica u Bosni
Za vrieme Osman-pašina vezirovanja (l861.-l868.) dođe u Bosnu naročiti poslanik visoke Porte po imenu Zijabeg, radi novih uređivanja. Ali, jer je bio otvoren i svojim ponašanjem posve novovjekog duha, zazriju od njega bosanski velikaši, s kojima se i Osman paša prisloni, te ga kroz kratko vrijeme natrag vrnu.
Mjesto Zijabega dode sa istim nalogom carski mufetiš Dževdet-Ahmet efendija, odjeven u pravo efendijsko odijelo: zeleno đube na leđima, bijela ahmedija oko glave, žute papuče na nogama, osim toga vrlo prijazan u riječi i ponašanju; zato učini na Sarajlije napose i Bošnjake uopće vrlo ugodan utisak. To je bio vrlo učevan čoviek u bogoslovnim naucima muslimanskim i istočnoj književnosti, a može se reći našeg vijeka prvi povjesničar osmanlijskog carsrva, poznat po više svezaka svojih povjesničkih djela. Pridobivši liepo Sarajlije, sazove sve odličnije velikaše na skupštinu u Sarajevo, pa im proglasi sultanovu zapovied: da se u Bosni svi muhamedanski mladići moraju uvrstiti u nizam, dočim su kršćani od toga bili izuzeti, a zato su vôjnicu plaćali.
Sad istom uvidiše Bošnjaci da ih je efendijina vanjština prevarila i da je to sve osmanlijska mudrolija. Ali to bijaše prekasno. Dževdet s malim trudom sastavi četiri tabora i odredi da se svake treće godine opet po toliko novači. Ovo bî prvi nizam bosanski, komu bi obećano da se nikud iz svog zavičaja kretati neće, osim u pogibelji carstva. Tako bî i u turskoj carevini zave-den vojnički sistem po prusku da se sav muhamedanski živalj pod vojnićku uvježba. Ipak se Bošnjacima dopusti da mogu i u vojsci služiti u svom narodnom odielu: fesu, koparanu, čakširama s podvezama po narodnu, opancima i šalom oko pojasa. Časnici budu naimenovani iz redovite turske vojske, a podčasnici su bili odmah naimenovani domaći za te nove bosanske tabore.
Dževdet efendija putovao je po tuzlanskom i banjalučkom okružju i na povratku s tog puta zaustavi me na Kiseljaku u društvu s Osman pašom. Promenirajući tu s njime zapita me bi li mu znao kazati tko bi znao sastaviti jednu vojničku koračnicu za muziku?
- Ne znam ja! - odgovorim mu. :
- A bi li znao koji od drugih fratara?
- Ovdje u blizini ne poznam, a može biti da bi to tko mogao učiniti!
U razgovoru s takvim ljudima moralo se je o svačemu misliti, pa i meni dođe misao da mu tko od mojih neprijatelja nije šušnuo da sam ja pjesnik šastavitelj "Osvetnika", pa da me iskušava; zato mu opet kažem da nisam takvim stvarima vješt, premda bih znao kakovu narodnu pjesmu ispjevati. Opet me u Sarajevu dozove i zamoli da mu želju ispunim, buduć mu poznato da sam za to sposoban. Ne mogav se odreći, sasvim kratku pjesmicu po metru hrvatske pjesme: "Nek se hrušti šaka mala", pretpostavljajući da će od mene i napjev iziskivati. I zbilja, kada mu donesoh pjesmu, reče mi:
- Kad si je sastavio i kajdu joj kaži!
- Tomu nisam vješt, nego zovnite doktora Velibega, koji je pravi muzikant.
Nato mi reče:
- Ajde ti s ovim mojim oficirom u kasarnu i njemu ćes kazati!
Bio to muzikabaša. Ne pribojavajuć se ničemu otidem i muzikabaši izviždem ustima napjev, a on pobilježi kajde i po tom odsvira preda mnom na klarinetu i posve se podudaralo.
Kasnije, tu moju davoriju prevede na turski sam Dzevdet efendija s nekim Bošnjakom i to u istom ritmu. Kada se je uvježbao sarajski tabor, pa mu se svečano predavala ogromna zastava, sva arapskim pismom izvezena - bio to alaj-barjak - čuo sam gdje vojnička bânda zasvira rečenu moju davoriju.
Taj, u svakom pogledu dobri efendija, kroz godinu i pol svoga boravka u Bosni, postupajući veoma pametno i uprav diplomatski pregleda mnogo koješta i u gradanskoj upravi i zemaljskim sudovima, ali nikakva znatna poboljšanja ne osjeti narod. I u prosvjetnoj struci bijaše koristan njegov dolazak osobito muhamedancima. On naredi da se mektebi (osnovna škola) posvuda zavedu i muhamedansko pučanstvo veoma prione uz ovu zapovied, premda ga je mnogo troškova stajalo, jer je bila vrlo malena pomoć od carstva.
Odatle se vidi da je muhamedanski naš elemenat veoma sklon prosvjeti i prilježan knjizi. Isto se koristiše i kršteni u Mostaru, a ni meni u Sarajevu nije bilo krivo; jer kada taj časni efendija posjeti moju ubogu školu i uvidi njezine potrebe, podari mi 12.000 groša da napravim drugu školsku zgradu. Iz te svote odkupim zemljište od manastira fojničkog i sa drugim pripomoćima sagradim pristojnu školsku zgradu, koja je stajala 28.000 groša. Ta zgrada, u kojoj su podučavali franjevci, a kasnije i časne hrvatske milosrdnice, služila je za mušku i žensku mladež sve do 1879. godine, kada izgori u općem požaru.
Tako Dževdet efendija sa zadovoljstvom Bošnjaka i sa carskom pohvalom završi svoj zadatak u Bosni i povrati se u Carigrad godine 1864. U Carigradu je svrgao sa sebe efendijsko odijelo, a obukao europejsko postavši pašom, dočim je prije bio anatolski "kaziaskir", tj. glavni zapovjednik vojnickih trupa, uređenih po starinskom običaju. To je velika čast, jer je samo još jedan "kaziaskir" rumelijski ili evropejski bivao.
Dževdet efendija kao glasovit i priznat turski povjesničar kazivao mi je da je Stjepan Tomašević, posljednji kralj bosanski, bio pogubljen kod Nove Varoši na granici Bosne. Isto tako, kazivali su mi da je u kraljevu grobu kod Jajca, iza poboja sa Omer pašom, bio zakopan jedan turski vojnik.
(Iz "Zapamćenja" fra Grge Martića, po kazivanju u pero zabilježio Fra M. Šestić, O. M.) Franjevački glasnik, br. 2, godina 1900., str. 24-25.
pv