Lex Perković
Prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ
Ne možete pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas.
Abraham Lincoln
Hrvatski politički izbjeglica Stjepan Đureković ubijen je u srpnju 1983. godine, u Njemačkoj. Trideset godina nakon ubojstva Đurekovića, u srpnju 2013., samostalna država Republika Hrvatska postala je 28. članica Europske unije.
Moglo bi se na prvi pogled pomisliti kako je stavljanje ova dva vremenski i sadržajno udaljena pa tim slijedom i naizgled nepovezana događaja u zajednički kontekst posve proizvoljno. No prvi je pogled često, a naročito u ovom slučaju, varljiv. Ulaskom Hrvatske u EU odjednom su pozadine povezane s ubojstvom Đurekovića zadobile prvorazredno značenje za percepcijski i stvarni položaj Hrvatske u novoj zajednici.
Kako bi se to uopće počelo razumijevati te kako bi se moglo bolje pratiti splet mnogobrojnih do sada prikrivanih činjenica, događanja, aktera i odnosa o kojima se govori u ovoj knjizi, korisno je uvodno najkraće naznačiti o čemu se radi.
Niti iz klupka ove sudbine počele su se ozbiljnije odmotavati kad su njemačka državna tijela 2004. godine iznova službeno otvorila istragu o ubojstvu Đurekovića. Na koncu suđenja koje je uslijedilo, ugledni je hrvatski politički izbjeglica Krunoslav Prates osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presuđuje u srpnju 2008. izrekao Viši zemaljski sud u njemačkom gradu Münchenu. Prates je proglašen krivim jer je bio pomagač u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Đureković je godinu dana prije ubojstva iznenada pobjegao iz komunističke Jugoslavije u kojoj je niz godina bio jedan od direktora moćnog jugoslavenskog naftnog poduzeća Industrija nafte - INA (Ina). Ubojstvo Đurekovića bilo je zapravo okrutno pogubljnje koje je izvršeno po nalogu partijskoga i državnoga vrha bivše Jugoslavije. Ubojstvo su organizirale njezine tajne službe, a one su u hrvatskoj svijesti - i pored više promjena ustroja i naziva ostale upamćene pod zbirnim nazivom Udba (Uprava državne bezbednosti).
Đureković je bio tek jedna od mnogobrojnih žrtava atentata koje je Udba organizirala u državama zapadnoga svijeta. Prema dosadašnjim istraživanjima Udba je pojedinačno ubila - između ostalih - i osamdesetak hrvatskih političkih iseljenika. Osim toga, Udba je izvršila i dvadesetak neuspjelih atentata te otmica i pokušaja otmica iseljenih Hrvata.
Udba je najintenzivnije djelovala među hrvatskim iseljenicima u Zapadnoj Njemačkoj (Saveznoj Republici Njemačkoj) na čijem je teritoriju u razdoblju od 1970. do 1989., ubila 22 hrvatska iseljenika. To je bio jedan od razloga zbog kojih se njemačko pravosuđe, iako s velikim zakašnjenjem, počelo sustavnije baviti tim problemom.
O toj sustavnosti svjedoči i činjenica da je njemačka država - na osnovu saznanja prikupljenih u slučaju Đureković - raspisala tjeralicu za sedmoricom hrvatskih državljana koji su u bivšoj Jugoslaviji bili dugogodišnji djelatnici Udbe. Tereti ih se da snose dio odgovornosti za naznačena politički motivirana ubojstva hrvatskih iseljenika na području Njemačke, uključujući i ubojstvo Đurekovića.
Među djelatnicima Udbe koji su se našli na tjeralici su i dvije osobe iz samog vrha tajnih službi totalitarne Jugoslavije, koje su potom imale i važnu ulogu u vrhu sigurnosnog sustava samostalne i demokratske države Republike Hrvatske. To su Zdravko Mustač i Josip Perković.
Mustač je bio dugogodišnji istaknuti djelatnik republičke (hrvatske) i savezne (jugoslavenske) Udbe. Posljednje četiri godine prije raspada Jugoslavije bio je na čelu savezne Udbe, koja je tada nosila naziv Služba državne bezbednosti (SDB). U procesu nastanka, ustrojavanja i obrane samostalne hrvatske države Mustač je formalno bio zamjenik Josipu Manoliću koji je bio čelnik glavne sigurnosne institucije - Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) Republike Hrvatske.
Perković je u Jugoslaviji bio dugogodišnji istaknuti djelatnik republičkog (hrvatskog) dijela Udbe koji je bio zadužen za "neprijateljsku emigraciju", tj. hrvatsko iseljeništvo. Ovaj odjel Udbe nosio je službeni naziv Drugi odjel Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske (SDS SRH). Posljednjih pet godina prije raspada Jugoslavije Perković je bio na čelu republičke Udbe. Nastankom samostalne hrvatske države Perković i pretežiti dio republičke Udbe ostali su na potpuno istim mjestima obavljajući poslove državne sigurnosti u RH, koja im je prije toga desetljećima bila glavna neprijateljska meta. U RH Perković je od početka bio pomoćnik ministra policije za državnu sigurnost, a zatim je godinu dana kasnije (1991.) postavljen na mjesto osnivača i čelnika nove vojne sigurnosne službe (Sigurnosno-informativna služba - SIS) u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Važno je naglasiti da je Perković godinama na vezi držao, između ostalih, i Krunoslava Pratesa kao veoma važnog tajnog suradnika Udbe u Njemačkoj. Istragom u Njemačkoj utvrđeno je da je Prates bio izravna spona Udbe i Perkovića s ubojstvom Đurekovića.
Već iz ovih najosnovnijih podataka mogu se naslućivati razlozi zbog kojih su vlasti RH niz gpdina opstruirale suradnju s njemačkim pravosuđem u vezi istrage ubojstva Đurekovića. Naročito je odbacivana bilo kakva mogućnost da Njemačkoj budu izručeni Perković, Mustač i drugi pripadnici Udbe s tjeralice. Naime, Mustač i Perković znaju gotovo sve tajne bivše jugoslavenske i sadašnje hrvatske države, te nevjerojatne i još nevidljive poveznice između tih samo naizgled dvaju nespojivih svjetova.
Riječ je o najtežim kaznenim djelima iza kojih su stajale komunističke vlada-juće strukture i različitim organiziranim kaznenim djelima, koja su se kretala od golemih pljački i zloporaba društvenih materijalnih bogatstava do nemilosrdnih obračuna i pogubljenja osoba koje su bile nepoželjne strukturama partijske i državne moći.
Postaje sve razvidnije da nisu samo Perković i Mustač početkom 1990-ih izvršili svoju tranziciju na moćne položaje u samostalnoj hrvatskoj državi, nego je to učinio i veliki dio vladajuće strukture iz jugoslavenskog razdoblja. Pritom su sa sobom u nove okolnosti i novu državu prenijeli i mnoge deformacije načina vladanja iz bivšega sustava, uključujući nastavak pljačke i ubojstva.
A koliko je preuzeti strukturni model prisutan i snažan postalo je jasno uoči ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u trenutku koji je svečanost ulaska, kao glavnog političkog događaja u 2013, godini ne samo za hrvatsku državu nego i cijelu Uniju, pretvorio u međunarodni skandal golemih razmjera.
Povod skandalu su zakonske izmjene koje su vlasti RH donijele protivno odredbama pristupnog ugovora s Europskom unijom. Republika Hrvatska je naime iznenada - uoči ulaska u EU - odlučila kako nakon ulaska u EU ne želi izvršavati ranije usvojeni i obvezni Europski uhidbeni nalog za kaznena djela koja su počinjena prije 7. listopada 2002. godine.
U hrvatskoj i europskoj javnosti je odmah prepoznato kako je prvi cilj skandalozne odluke vlasti RH bio u tome da se od izručenja spase Perković, Mustač i ostali udbaši s njemačke tjeralice i drugih tjeralica koje bi se vjerojatno mogle pojaviti u budućnosti. Stoga su zakonske izmjene dobile u medijima i neslužbeni naziv: Lex Perković.
Zanimanje javnosti usmjerilo se prema otkrivanju tajni koje su prinudile vlast RH na spašavanje pripadnika zloglasne tajne policije bivše države. U prvim tjednima nakon izbijanja skandala s Lexom Perković u medijima se o tome očitovao veliki broj najistaknutijih osoba političkog i društvenog života u Hrvatskoj. O skandalu s Lexom Perković i posljedicama za Hrvatsku iznimno su jasno govorili i najmoćniji dužnosnici EU. Tako je javnost ubrzo saznala niz veoma važnih i zanimljivih informacija, ali i dobila znakovite i dalekosežne poruke i upozorenja, pa čak i određene prijetnje.
Već iz onoga što je do sada objavljeno postaje razvidno da se pojavio tek vrh ledenog brijega nepoznanica koje usko povezuju naizgled nespojiva povijesna razdoblja, činjenice, događaje i osobe. Otvoren je veliki prostor mračnih tajni koje desetljećima bitno utječu na hrvatsku stvarnost. Stoga potraga za tom prikrivanom istinom nije tek puko saznavanje prošlosti, nego se radi o suočavanju s poviješću koja opterećuje sumornu hrvatsku stvarnost i budućnost.
Radi se o klasičnoj hrvatskoj drami, u kojoj je sadašnjost predugo i preduboko utopljena u prošlosti. Razaznaje se kako se u Hrvatskoj, uz velike žrtve, uzaludno smjenjuju epohe, državna pripadnost i politički sustavi vlasti. Slikovito rečeno, učestalo se mijenjaju vremena, pozornice, scenografije, kostimografije, uloge i priče, ali predugo ostaju nepromjenjeni glumci te zapleti i raspleti predstave.
Očigledno je da saznavanje novih činjenica kojima je povod Lex Perković vodi k bitnoj izmjeni dosadašnje javne slike o gotovo svim događanjima te ulogama mnogobrojnih istaknutih osoba suvremene hrvatske povijesti.
No prije svega, zahvaljujući iznenađujućem zakonu Lex Perković otvorio se slučaj Perković, koji je zapravo istinita i dugo zatajivana priča o Hrvatskoj.
Iako slučaj Perković ponekad izgleda poput složenog i gotovo nedokučivog trilera, u kojem se događaji isprepliću i množe kao u najboljim žanrovskim fikcijama, riječ je o veoma čvrstoj stvarnosti. Pitanje je samo jesmo li se spremni suočiti sa stvarnošću koja je prepuna svih vrsta šokantnih okrutnosti, nepoštenja i nezakonitosti, suočiti se s posve novim i drugačijim saznanjima o životu koji nas okružuje i koji izravno i bitno odlučuje čak i o našim pojedinačnim sudbinama.
Slučaj Perković je postao slučaj koji je otvorio mogućnost suočavanja s najmračnijom dimenzijom hrvatske prošlosti i sadašnjosti koja svim silama pokušava okupirati i hrvatsku budućnost.
Vlada ne vlada
U cijelom skandalu s Lexom Perković najveće je nesnalaženje iskazala Vlada RH, a napose Predsjednik Vlade Zoran Milanović. On je najprije sadašnji skandal s Lexom Perković pokušao protumačiti kao problem prethodnih, naročito HDZ-ovih vlada, koje nisu riješile cijeli slučaj Perković i sve što se s njim povezuje. Pritom je priprijetio ne samo HDZ-u nego i Crkvi vraćajući se staroj i provjerenoj (veliko)srbijanskoj retorici o crno-žutoj zavjeri:
"Koliko god su neki ljudi u Crkvi i HDZ-u spremni ići ovako daleko, ja ću ići i dalje. Tjerali ste lisicu, istjerali ste 'King 'Konga."
Uskoro je postalo jasno da EU za sada nema namjeru pričati o bilo kakvoj prošlosti nego je prvenstveno zanima što sadašnja vlast u RH čini s Europskim uhidbenim nalogom, jer je donošenje Lexa Perković najgrublje kršenje preuzetih obveza. Milanović je tada postupio najmanje mudro upuštajući se u neutemeljenu i nedoraslu javnu raspravu s europskom pravnom stečevinom i Europskom komisijom.
Milanović je tri dana prije ulaska Hrvatske u EU, vraćajući se iz Bruxellesa, izlio najveće količine ulja na vatru hrvatskog skandala s Lexom Perković. Reagirajući na pismo upozorenja koje je Hrvatskoj uputila potpredsjednica Europske komisije (Viviane Reding) Milanović je u izjavi za medije između ostalog rekao:
"To je elementarna neravnopravnost. To tako možda piše u ugovorima, ali to ne znači da nije tema za razgovor. Jer što se događa: netko tko je 2002. bio član EU ima jedno pravo, a vi ga nemate jer ste pristupili kasnije. To nema veze s logikom zajednice, nikakve! Mi smo od ponedjeljka članica EU i nesporazuma s Komisijom bit će dosta, kao i sa svakom članicom. Ali Komisija je naš servis. I ne možemo sve stvari tumačiti na isti način. Mi smatramo da smo u pravu u ovom slučaju, EK smatra da nismo. Nije isključeno da se mi na kraju povučemo, a nije ni da se Komisija povuče.
Milanović je po struci pravnik pa se tim više očekuje da ne govori ovakve djetinjarije, pravne neistine. Njegova izjava vjerojatno je dodatno potaknula Viviane Reding da svoj dolazak u Zagreb na "svečanost" ulaska Hrvatske u EU iskoristi za neuobičajeno oštra i najozbiljnija upozorenja vlastima RH. Ta su upozorenja« Zagrebu najprije izrečena izravno na svečanim prijemima i objedima jer službenih sastanaka nije ni bilo. Dan poslije Viviane Reding je bila još jasnija i žešća u intervjuu za hrvatski tjednik Globus.
No Vlada na čelu s Milanovićem nastavila je bezglavo lutati služeći se različitim djetinjastim trikovima. Iznova se pokušavalo skinuti odgovornost sa sebe i prebacivati je na sve druge. Nekoliko puta su Milanović i jedan dio vladajućih nudili lažna rješenja problema zazivanjem otvaranja procesa ustavnih promjena. Iza toga su se vraćali bahatom relativiziranju i banaliziranju tvrdeći kako sličnih problema ima bezbroj u odnosima između EU i zemalja članica, da će se i o hrvatskom skandalu u nedogled raspravljati i raspravljati s EU, te će sa nikad, ili još kasnije, možda "dogovoriti" neko rješenje.
Milanović i cijela Vlada otišli su na godišnje odmore očekujući dugo toplo ljeto i mirno more. Na žalost Perkovića i njegovih vlasti u RH, Europska komisija nije spavala ljetni san te je Hrvatskoj postavila točan rok (23. kolovoz 2013.) za izjašnjavanje o ukidanju Lexa Perković. Taj datum nije slučajno odabran. Radi se Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima pa je njime EU poslala jasnu poruku vladajućim strukturama u Hrvatskoj da je upućena u duboku pozadinu hrvatskih problema s Lexom Perković.
Milanović i ostali odgovorni ostali su i nadalje tvrdoglavi. Najprije su s odmora, najvjerojatnije iz neke psihologije dječjih ljetnih praznika, tvrdili da nisu dobili nikakvu poštu iz EU, a potom nisu ni odgovorili u zadanom roku. Ova nojevska metoda je vjerojatno bio zadnji očajnički pokušaj da će nekim čudom sve probleme prekriti šaš i snjegovi zaborava. No utopijska nada Milanovića i Vlade je kratko trajala jer je Hrvatskoj iz EU promptno stigla otvorena prijetnja sankcijama.
Milanović tada mijenja taktiku, ali ne i strategiju. Piše svoje pismo koje ne upućuje nadležnoj potpredsjednici Europske komisije V. Reding, nego predsjedniku Joseu Manuelu Durao Barrosu. U pismu Milanović ne odustaje od bahate politizirane rasprave s europskom pravnom stečevinom. Usred pisma Milanović naznačuje da će Hrvatska izmijeniti Lex Perković. Ali u Milanovićevu pismu, kao ni u zakašnjelom odgovoru ministra pravosuđa RH Orsata Miljenića, nema odgovora na pitanje o roku do kada će to učiniti vlasti u RH.
Međutim pod pritiskom EU počele su glede Lexa Perković radikalno pucati spone unutar Vlade, naročito između predsjednika Vlade (Z. Milanovića) i prve potpredsjednice (V. Pusić). To se donekle, u vidu neusklađenosti i nesuglasja o Lexu Perković, moglo primjećivati i kod prvih očitovanja unutar Vlade RH. Nesuglasja su se povećavala kako je postajalo sve očiglednije da će odnos prema skandaloznom zakonu bitno utjecati na buduće političke karijere mnogih, pa tako i ministara. To se posebno odnosi na dva ministarstva (i ministra) koja su najizloženija po tome pitanju - Ministarstvo pravosuđa te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
Objektivno najugroženiji je ministar Orsat Miljenić jer se sva službena komunikacija EU u svezi s Lexom Perković upućuje Ministarstvu pravosuđa. Miljenić je pokazao nesigurnost već nakon prvih očitovanja iz EU i domaćih kritika pa su predstavnici Ministarstva ubrzo rekli kako su oni "fleksibilni", odnosno, nudili su mogućnost da se u Saboru predloži i usvoji amandman kojim se ukida vremensko ograničenje za primjenu EUN-a ili da se Perković i ostali izruče Njemačkoj potpisivanjem posebnog sporazuma između RH i Njemačke.
U vrijeme odgode saborskog izglasavanja Lexa Perković, Miljenić je posredno priznao da je skandalozna izmjena zakona pripremana bez ikakvih konzultacija s EU te da su ti razgovori tek pokrenuti, "a kako ćemo postupati znat će se nakon tih razgovora"
Međutim, nakon usvajanja Lexa Perković, Miljenić se vratio na tvrde položaje suprotstavljanja EU. Vrhunac toga svakako je njegov odgovor (26. kolovoza 2013.) na izjavu Viviane Reding koja je jasno zaključila kako Hrvatska iza svojih granica skriva "nekoliko kriminalaca osumnjičenih za ubojstvo hrvatskih emigranata u drugoj europskoj zemlji tijekom komunističkog režima" Miljenić je bio neuobičajeno bezobrazan izjavljujući kako je "krajnje neprimjereno da se službenici Europske komisije usuđuju prozivati jednu državu članicu iznošenjem ovakvih netočnih i neutemeljenih tvrdnji".
Ministrica Pusić pokazala je daleko veće znanje i lukavstvo od Milanovića, Miljenića i ostalih u Vladi RH. Tome je pripomogla i činjenica što su ona i njeno ministarstvo po prirodi posla veoma dobro obaviješteni da vlasti RH nemaju nikakvih izgleda u sukobu s EU. Stoga je ministrica Pusić, nakon početnih kolebanja, pri kraju kolovoza zauzela jasno EU stajalište o Lexu Perković, suprotstavljajući se tako izravno Milanoviću, Miljeniću i ostalima. Pusić je opravdano rekla da Hrvatska najprije treba svoj zakon uskladiti s EU (tj. ukinuti Lex Perković) te tek potom "eventualno" pokrenuti inicijativu u okviru EU da se nešto promjeni u Europskom uhidbenom nalogu. Vrijeme će pokazati je li obrat Vesne Pusić dio dogovorene igre unutar vladajuće strukture, kao i može li se ona uopće otkinuti tajnim pozadinama ako i želi iskreno prijeći na EU stranu.
No pritisak EU na skandaloznu hrvatsku vlast sustavno se pojačavao, a tako će sigurno biti i nadalje nakon što je birokaracija EU shvatila s kime ima posla. Što je najgore za hrvatske građane, nepovjerenje, pritisak i negativne posljedice najvjerojatnije će ostati dugo. Izgleda da je krajem kolovoza 2013., napokon otvoren proces "diferencijacije" i raskola ne samo u Vladi, nego i u do sada monolitnoj vladajućoj strukturi iza koje stoji Perković i nelegalni nositelji stare komunističke moći. Veoma je moguća uobičajena situacija u kojoj će "svatko spašavati svoju kožu." No, koliko će se netko moći spasiti ne ovisi samo o njegovoj slobodnoj volji, nego i o pozadini koja raspolaže podacima i mehanizmima za ucjenjivanje korumpirane vladajuće strukture u RH.
Na pokušaje spašavanja vlastite političke kože ukazuju neki potezi ministrice Pusić glede Lexa Perković, ali i događaji unutar njene (ili Čačićeve) stranke. Naime, ministrici bi moglo biti veoma sklisko i u njezinoj stranci, jer je, primjerice, zastupnik HNS-a Jozo Radoš (stari ONO i DSZ kadar) bio među najvjernijim zagovornicima Lexa Perković. Kako god bilo, kriza bi se nakon 1. siječnja 2014. iz Vlade mogla preliti i u Sabor, te bi s time postali veoma izgledni, po prvi put u RH, prijevremeni parlamentarni izbori.
Radi ilustracije pozadine sadašnjih i budućih događanja, treba naznačiti nekoliko zaboravljenih povijesnih činjenica. Ministar Miljenić je neraskidivo vezan za Perkovića i njegova odvjetnika (i osobu posebnog Perkovićeva povjerenja) Antu Nobila, barem od vremena kad je Miljenić bio šef Ureda Vlade RH za suradnju s haškim sudovima (2000. - 2002.). Miljenić je tada Haškom tribunalu poslao krivotvoreno MUP-ovo Izvješće o Ahmićima na temelju kojega je Blaškić pušten iz zatvora, a "utopljen" je na 25 godina zatvora nevini Dario Kordić. Nobilo je tada bio odvjetnik Blaškiću i bio je glavni skriveni (pozadinski) proizvođač krivotvorenog izvješća, a Perković je bio neformalni, ali moćni stvarni savjetnik u HIS-u.
Vesna Pusić je također u posebnim odnosima s Nobilom i Perkovićem. Ona je u Račanovoj vladi pokušala Nobila progurati za ministra pravosuđa, no to nije prošlo kod opreznoga Račana. Osim toga, ministrica Pusić je prošle godine posjetila Njemačku pa su mediji objavili da je, vjerojatno zbog njena lobiranja, s portala njemačke policije bila skinuta tjeralica za Perkovićem. A taj njen posjet Njemačkoj vjerojatno je bio prethodnica kasnijeg odlaska Nobila na tajne pregovore u Njemačku glede moguće nagodbe s Perkovićem.
Josipovićeve muke po Perkovićima
Za razliku od članova Vlade RH i saborskih zastupnika, Predsjednik RH Ivo Josipović nema formalno izravnog utjecaja na donošenje bilo kojeg zakona pa tako ni Lexa Perković. Međutim stvarni utjecaj položaja predsjednika države nije zanemariv ni u kojem pogledu, zbog njegovih ustavnih ovlasti i odgovornosti za funkcioniranje cjelokupnog državnog sustava. Osim toga, predsjednik države je izravno kadrovski utjecajan u području vojske, sigurnosti i vanjskih poslova, te s tim kadrovskim zalihama može uspješno trgovati za kadrovska mjesta u drugim državnim resorima. Povoljnost položaja Ive Josipoviča znatno je uvećana činjenicom da je on izabran kao SDP-ov i osobni Milanovićev predsjednički kandidat.
No za Josipovića je (ne)zgodno što je u veoma osjetljivom položaju u odnosu na Josipa Perkovića i njegovoga sina Aleksandra (Šašu).
Ta se osjetljivost javno može pratiti barem od vremena kad je Josipović jednom prigodom neoprezno javno priznao da mu je obitelj Perković pomogla 2009. godine u izbornoj kampanji za predsjednika RH. Perkovići su tada navodno zaštitili predsjedničkog kandidata Ivu Josipoviča od djelovanja "pa-raobavještajne hobotnice". Josipović je čak u televizijskom sučeljavanju predsjedničkih kandidata u jednom trenutku izgubio samokontrolu i obećao da će čim postane predsjednik države "slomiti kičmu" toj još uvijek tajanstvenoj "paraobavještajnoj hobotnici".
Sve to je, kao i puno drugoga u Hrvatskoj, palo u zaborav hrvatske javnosti. Iako je protivno zakonu da se obavještajne ili druge državne službe miješaju u demokratske izbore, ipak se glede toga nikada nije pokrenulo nijedno nadležno državno tijelo, niti se saznalo tko je "paraobavještajna hobotnica". Čak ni medije nije zanimala intrigantna tema da su pripadnici obavještajnih službi pomagali samo jednom predsjedničkom kandidatu.
U svakom je slučaju novi Predsjednik RH zadržao u svojem uredu Aleksandra Perkovića, kojega je naslijedio od svojeg prethodnika Stjepana Mesića. Nije to bilo nimalo jednostavno jer je - pored Josipa Perkovića - i sam Aleksandar Perković već bio opterećen velikim skandalima još iz predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.
Među tim skandalima javnosti je najpoznatija "tajna misija" mlađeg Perkovića u Beču koji je u ime Predsjednika Stjepana Mesića otišao na dogovor s osumnjičenim generalom Vladimirom Zagorcem. Na tome tajnom i krajnje problematičnom zadatku u Beču "veliki obavještajac" Aleksandar je u cijelosti snimljen kamerom i tonski, a snimak je završio na you tubeu, te teško kompromitirao i njega i njegovog predsjednika Mesića.
Osim toga, Aleksandra i oba predsjednika države (Stjepana Mesića i Ivu Josipovića) godinama prati i međunarodno veoma neugodna sjena da su na iznimno važnome mjestu zaposlili sina Josipa Perkovića kojega njemačko pravosuđe potražuje zbog sudjelovanja u likvidacijama za potrebe komunističkog režima. S druge se strane u medijima povremeno opravdano tumačilo kako Aleksandar Perković nije obavještajni kapacitet, nego svoju karijeru obavlja tek kao produžena ruka i biološki osigurač dugovječne obavještajne moći svojega oca.
No usprkos svemu oba predsjednika RH nisu nimalo dovodila u pitanje položaj Šaše Perkovića u predsjedničkom uredu. Mesićevu vezanost za Josipa Perkovića može se pratiti od 1990. godine kad je Mesić kao prvi Predsjednik Vlade RH ostavio Perkovića na čelnom mjestu naslijeđenog sigurnosnog sustava. No do sada nisu istraženi dublji odnosi između obitelji Perković i obitelji Josipović koji sigurno - preko oca Ive Josipovića i ostalih uzdanica komunističkog režima bivše Jugoslavije - sežu duboko u komunističko razdoblje.
U tome smjeru jasno upućuje sadržaj poruke sućuti koju je Ivo Josipović kao Predsjednik RH uputio (2010.) povodom smrti Milke Planinc. Josipović u poruci navodi kako je M. Planinc svojim "zalaganjem za ideale socijalne pravde zadužila Hrvatsku i zaslužila poštovanje" No, nedvojbena je povijesna činjenica da je M. Planinc nakon sloma Hrvatskog proljeća (krajem 1971.) izabrana za predsjednicu CK SKH, te je na tome čelnom mjestu moći u Hrvatskoj ostala čak do 1982. godine.
Taj dugotrajni moćni položaj M. Planinc je zaslužila svojim upornim i dugim predvođenjem svekolike represije nad Hrvatskim proljećem i mnogobrojnim proljećarima. A o idealima socijalne pravde koju je provodila M. Planinc i njen režim ponajbolje mogu izravno svjedočiti tragične sudbine mnogobrojnih tadašnjih istaknutih studenata, profesora i javnih djelatnika. Zbog velikih represivnih zasluga M. Planinc je, od 1982. do 1986. bila postavljena i na mjesto predsjednice jugoslavenske vlade (Saveznog izvršnog vijeća) te je bila jedina žena koja je taj važni položaj obnašala u povijesti svih europskih komunističkih država. Uz to je bila i članica jugoslavenskog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji je donosio odluke o pogubljenjima režimu nepoćudnih osoba.
Zbog svega toga je razumljivo da je novinare - i prije i nakon skandala s Lexom Perković - posebno zanimalo što predsjednik države misli o cijelom slučaju Perković. Isto tako je zbog svega naznačenog razumljivo da se Ivo Josipović, kao i cijela upravljačka struktura u Hrvatskoj, cijelo vrijeme zaštitnički postavljao prema ocu i sinu Perković.
Tako je Josipović već kod najave donošenja Lexa Perković relativizirajuće poručio "da ne stvaramo dojam da se tu mijenjaju odredbe zakona radi jedne osobe ili jednog slučaja. Mislim da je Vlada vrlo jasno rekla da to nije tako".
Josipović je ukratko i obrazložio svoje stajalište:
"Mislim da je stvar potpuno krivo, pa rekao bili i površno postavljena. Sama promjena koja se unosi, gledajući ostale odredbe Europskog uhidbenog naloga, nešto o tome znam, time sam se bavio i prije nego što sam postao predsjednik, ne utječu na položaj gospodina Perkovića. Prema njemu će se ponašati kao i prema svakome drugome. Nema nikakav poseban status, niti će ga imati. Prije nego što je otvoreno pitanje Europskog uhidbenog naloga bilo je jasno da po prijašnjim ustavnim odredbama, ni gospodina Perkovića, a ni bilo kojeg drugog hrvatskog državljanina nije moguće izručiti. Kroz sve te silne godine, trebalo je od Hrvatske tražiti da Hrvatska provede postupak u Hrvatskoj. i volio bih da se i o tome nešto kaže i trebalo bi na neki način paziti da se unaprijed nikoga ne osudi, ali da svi imaju potpuno jednak položaj pred zakonom"
U prvoj polovici kolovoza, predsjednik Josipović je bio još izravniji i odlučniji u pokušaju pogrešnog tumačenja:
"Taj zakon uopće nije štitio gospodina Perkovića, on je izvan dosega tog zakona činjenicom da je po našem pravu nastupila zastara".
Dakle, Ivo Josipović se, kao ugledni pravni stručnjak i predsjednik najčvršće stavio u zaštitu Josipa Perkovića, tvrdeći potpuno netočno da - i bez Lexa Perković - nije moguće izručiti Perkovića, zbog zastare u Hrvatskoj. Čak i ovu navodnu zastaru u Hrvatskoj koju najviše javno promoviraju Ivo Josipović i Mladen Bajić (DORH) dovode u pitanje pojedini ugledni pravnici (npr. Veljko Miljević). No, bilo ili ne bilo zastare u Hrvatskoj, za Europski uhidbeni nalog (i izručenje Perkovića) presudno je europsko pravo (Okvirni sporazum) koji kaže da je mjerodavno pravo zemlje koja izdaje EUN.
Stoga treba dobro zapamtiti i uvažavati javno izgovorene rečenice koje teško kompromitiraju uglednog pravnog stručnjaka i predsjednika države jer one ukazuju na pozadinu zbog koje Ivi Josipoviću niti sada na pada na pamet maknuti Šašu, a s time i Josipa Perkovića s najmoćnijeg sigurnosnog mjesta u RH. Pravno stajalište Ive Josipovića dostatno je usporediti s pravnim mišljenjem prof. dr. sc. Zlate Đurđević, koje je navedeno u jednom od prethodnih poglavlja ove knjige.
Pri svemu ovom nije nevažno podsjetiti da je ministar Miljenić bio student Ive Josipovića, da je munjevito (u jednoj godini, 1994.) magistrirao u Budimpešti na Soroševu sveučilištu te je potom (1995.) lansiran prema usponu političke karijere. Nije nimalo slučajno da je Miljenić, 2009. - 2010., bio voditelj pravnoga tima predsjedničkog kandidata Ive Josipovića tijekom njegove izborne kampanje, a vjerojatno je potoni po istoj liniji postao i član Nadzornog odbora HRT-a i ministar.
Slijedom svega ovoga nije objektivno podcjenjivati utjecaj i sudbinsku vezanost predsjednika RH i uglednog pravnog stručnjaka Ive Josipovića za Lex Perković i slučaj Perković.
Vrelo: "Slučaj Perković - Spašavanje zločinačke budućnosti", str.11-16 / 198-208