Mali Zmaj
Miljenko JERGOVIĆ
vijest o smrti Malog Zmaja do naših krajeva nije stigla. Bruce Lee bio je živ na svakom koraku, u svakoj školi i razredu i u srcu svakoga dječaka koji je vjerovao da se trostrukim saltom unatrag i serijom od deset udaraca u sekundi mogu riješiti svi problemi, a onih koji su vjerovali bilo je mnogo, možda više nego što ih je ikada vjerovalo u nekog drugog čudotvorca.
Filmovi Brucea Leea igrali su u većini sarajevskih kina, osim u ona tri elitna (Romaniji, Dubrovniku i Tesli), u koja nikada nisu imala pristupa, ali su najduže igrali u kinima Prvi maj i Igman. U kolektivnom sjećanju kino Prvi maj zauvijek se poistovjetilo s Malim Zmajem, iako su tu igrali i drukčiji, posve različiti filmovi, ali se nikada u Prvom maju nije pojavio junak poput Brucea Leea. Ono što je Tito bio za Kumrovec to je Bruce Lee bio za Prvi maj, i da je neke pravde, da se sjećanja ljudi i sjećanja kina poštuju, već bi se netko sjetio pred ovim kinom sagraditi spomenik malom Kinezu ih Hong Konga koji se u Bosni rodio nakon vlastite smrti.
Dva najpoznatija njegova filma u nas bila su U zmajevom gnijezdu i Na zmajevom putu. Jedan od njih, više nije važno koji, dovršen je nakon smrti Bruce Leea, pa ga u nekim scenama zamjenjuje dubler kojega su stalno snimali s leđa, da publika ne primijeti prevaru. Svi su znali da to više nije Bruce Lee, ali su se pravili kao da jest. To je bio jedini ustupak fikciji za koju se inače vjerovalo da je stvarnija od stvarnosti i da trebaš samo dovoljno jako vjerovati, pa ćeš se iz ovoga svijeta preseliti u svijet Maloga Zmaja.
U ime te vjere započelo se s masovnom kućnom izradom nunčaka, oružja kojim je Mali Zmaj uništavao neusporedivo bolje naoružane protivnike. Uzele bi se dvije letve okrugla profila, komad lanca kojim su se u seoskim dvorištima vezivali psi i dva deblja eksera. Ekserom bijedan kraj lanca prikucali na jednu letvu, a drugi kraj na drugu. Tako načinjene nunčake bile su kao stvorene da samome sebi razbijaš čelo ili izbiješ prednje zube, ali generacije sarajevske pretpubertetske mladeži to nije priječilo da po cijeli dan razmahuju nunčakama u skladu s besmrtnom koreografijom Brucea Leea. Dječaci su se nadali kako će jednoga dana tako ovladati nunčakama da će postati neranjivi i napokon biti spremni dugome razbiti glavu, ali taj dan nikada nije došao, tako da su nunčake zauvijek ostale oružje samoranjavanja.
Oni ambiciozniji pravili bi i drugo kultno oružje Malog Zmaja, metalnu zvijezdu čiji su krakovi bili oštri kao britva. Burce Lee bi je s pedesetak metara bacao na svog neprijatelja kojem se zvijezda uvijek zabijala posred čela, na što bi neprijatelj zakolutao očima i uz bolni krik padao na leđa. U nas su se te zvijezde najčešće pravile od lima za oluke i nisu imale drugu funkciju osim ponosnoga pokazivanja drugovima iz razreda i bezbrojnih pokušaja da se s udaljenosti od pola metra zvijezda, zabije u školska vrata.
S pojavom Malog Zmaja izmijenila se i koreografija razrednih tuča. Dječaci su imitirali Brucea Leea, čak i po cijenu da dobiju batine od nekoga tko nije tako često išao u kino ili je više polagao na svoju krvoločnost nego na legendu o neuništivu istočnjačkom borcu. Svaki imitator je, naravno, svoje borbene pokrete i zahvate potvrđivao i adekvatnim krikovima koji su zvučali kao dernjava prašumskih ptica, ali su trebali poslužiti za zastrašivanje protivnika ili — u našem slučaju — kao potvrda estetskih nazora i filmskih afiniteta.
Legenda je trajala pet, šest godina, nakon čega je prestala kućna proizvodnja nunčaka i opet je prevladala stara dobra jalijaška koreografija uličnih tuča sa svojim temeljnim elementom — udarcem glave u protivnički nos. Mali Zmaj preživio je samo na Gorici i u drugim ciganskim naseljima u Bosni, iz kojih su se još dugo, skoro sve do rata, čuli krikovi i još dugo su se musavi dječaci usred nekog blata razmahivali nunčakama. Cigani se lako hvataju moda i trendova, ali ih teško zaboravljaju. Oni se ne srame sebe od jučer, kao što smo se mi uvijek sramili.
Jednog decembra, u parku ispred kina Partizan, na snijegu crnom od smoga, u akšam koji zaudara na loš ćumur i sumpor, potpuno sam, u tankom zelenom džemperčiću, neki se dvanaestogodišnji Cigo pokraj začuđene biste Jovana Skerlića bori protiv nevidljiva protivnika. Ili se bori protiv samog Skerlića, tko će to znati. Godina je, recimo, 1982. i tajna je zašto um pamti tu sliku, a pamti je zauvijek.