Pogibija posljednjeg kralja

I

 

I borba bjesni. Hrži konj i ječi bojovna truba usred bijela dana. Sve nove čete jure sa svih strana, sve urlik raste do neba vapeći. Madžarska sila mukom pute krči kroz vrste naše. Poljem vojska vrvi. Na vihor nalik kralj razbojem trči.

─ Ne! Tron se jedan ne ruši bez krvi! ─

I on se baca gdje je bijes najžešći, i nasrtaji sve jači i jači, i udarci sve češći i češći. Koplja se sjaju, zastave se viju. Petrovi borci sve bjesnije biju. On ─ krvav; strašan, pred svima prednjači.

II

Kralj Petar: Dolazak u boj
Kralj Petar: Dolazak u boj

Strši na grdnoj gomili mrtvaca i sabljom maše ... Sunce na umoru krvave zrake u lice mu baca. On klikće kao orô na timoru. Koloman stiže:

─ Petre, sâm si ... gledaj! Čemu ta borba? ... Sto te peče rana. Junače vrli, prigni se i predaj, znakove primi hrvatskog bana. ─

─ Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave. Iz zemlje niču, iz pare krvave. Sve gledaju me. Znam čega se boje.

... Posljednji vladar mora da se sruši s krunom na glavi, s ponosom u duši! ─


III

Boj na Gvozdu
Boj na Gvozdu

Strši na grdnoj gomili lešina i kliče:

─ Nisam sâm. Preda mnom velo mnoštvo je neko na litice sjelo; šutke me motri s orlujskih visina. Madžaru, strijelu napni. Ne, Hrvat svaki izdajica nije ; krvi će kaplja da kô biser sije na čelu mome, na hrvatskoj kruni. ─

Reče ... Strijele zazvizdaše lake. Poletje poklič nebu pod oblake. Rog klancem ječi, grmi u uvali. Sunčani trak se slomi i utrnu. Urlikom divljim vojska naprijed srnu. Ogroman, težak, kralj se u prah svali.


IV

Sruši se kô hrast, što vjetar isčupa. Zatutnji zemlja, kada o nju lupne. Al uzalud vojnik udove mu krupne da digne kuša: ne pomakne trupa.

─ Posijecite ga, bacite psima! ─

Al biskup veli:

─ Kralja, mrca štedi. Rodna ga zemlja drži na grudima kô pečat ... Tuđu zemlju ne uvrijedi! ─

Smrklo se ... Grmi, a vjetrovi lome po Gvozdu granje ... Turobne i trome djedôvâ sjene po razboju blude. Bugare tužno vîle ponoćnice. Aveti idu i padaju nice kraj mrtvoga kralja ─ u čelo ga ljube.

Kraljeva pogibija
Kraljeva pogibija


Vrelo: Vladimir Nazor, "Jezik roda moga - Izbor iz hrvatske lirike 19. i 20. stoljeća", str. 382-384

 

Kada se Petar, poslije burnih svađa hrvatskih velikaša oko nasljedstva Stjepana II., u Kninu proglasio hrvatskim kraljem oko Petra su se okupili velikaši iz dalmatinskih gradova, a to su bili i svi oni koji su se protivili kralju Ladislavu, odnosno kraljici Jeleni i preko nje ugarskoj kraljevskoj obitelji Arpadovića.

Potkraj travnja odnosno početkom svibnja god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do velike bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio svoj život, i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

 

PV

Studeni 2014.