Izlet u pakao

Sarajevo je opće mjesto zla. U Sarajevu nema vremena. U Sarajevu nema jučer, u Sarajevu nema sutra. U Sarajevu postoji samo sada, strašno i ne­umoljivo SADA. Sada jesti, sada se ogrijati, pronaći i donijeti vodu ... Do kada?

U Sarajevo se teško dolazi. Dugo i mukotrpno, filigranski, traju pripreme za odlazak, ili se odluka donosi u trenutku, pa što Bog da. Ne ide se tamo bez velike nevolje, bez velike i strašne potrebe da se baš tamo bude. Iz Sarajeva se odlazi. Iz Sarajeva se bježi. Bijeg ili odlazak priprema se dugo i mu­kotrpno, tjeskobno. O odlasku se govori, javno ili tajno, na tome se radi, što konspirativno što legal­no, o tome se mašta, sanja. Svi bi iz Sarajeva. I oni koji kažu da ne bi, da bi ostali, i ti bi. Ti još ponajviše. Otići. Nestati. Zauvijek.

Sarajevo je stupica. U potpunom čeličnom okru­ženju, izloženom na milost i nemilost dvostrukom, trostrukom, četvero strukom neprijateljevom obruču, njegovom pješaštvu i još ubojitijem i nepredvi­divom topništvu koje tuče nasumce, s vremena na vrijeme, i uvijek pogodi dobro, jer gdje god pogodi dobro je pogodio. Svaka granata ispaljena odozgo, s brda, znači jedan ili barem jedan život manje dolje, u gradu, i jedno mjesto više u plitkom grobu iskopanom na brzinu na gradskom stadionu, parku ili automobilskom parkiralištu, gdje se sada ljudi sa­hranjuju, jer gradska su groblja već odavno, davno, davno prije postala tijesna. Sahranjuje se na brzinu, u malim skupinama koje ispraćaju poginulog (pri­rodna smrt je postala rijetka), bez velikih gesta, su­za, patetike. Suha siva lica, nekoliko njih, najbliža rodbina, plitki grob i ilovača koja se lijepi za pot­plate cipela, par grumena zemlje baci svatko, buket suhog cvijeća, ili je možda plastično, jednoobrazno obilježje koje se pobija poviše glave; ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, grobari s lopatama brišu znoj sa čela dok bacaju zemlju, brišu ga ru­kavom, vremena je malo, ne razgovaraju, ne odma­raju se. Kada završe taj, maknu se ustranu i samo kažu: »Sljedeći«. Kažu to kratko i već lopata baca zemlju u neki novi, drugi grob, i neka nova, druga skupina ljudi ispraća svojega bližnjeg.

Ponekad se spusti magla, teška i gusta, i ostane tako danima. I po danu je vidljivost slaba, a noću nikakva. Ne pomaže ni svjetlost baterijske lampe ko­ja se pali u kratkim bljeskovima. Za svaki slučaj. Magla je tako gusta da štipa i reže za grlo. Tada se ide nasumce, po sjećanju. Dogodi se tada da ti se noge upletu u pokidanu žicu električnih tramvajskih vodova, ili u što drugo. Jednu sam večer pod cipe­lama osjetio krv. Ne pitajte me kako i po čemu sam to znao, tek znao sam, osjetio da hodam po krvi. Kada sam upalio lampu, bila je velika smrznuta lok­va. Još uvijek su ulice bile pod snijegom koji je na ostalim mjestima bio čvrst i smrznut. Na ovom mje­stu snijeg je bio crven i gnjecav. Bilo je nekoliko tak­vih lokvi duž toga dijela pločnika. Bilo je to ispred zgrade Predsjedništva. Taj dan je tu pala granata i unesrećila šestoro ljudi. Dvojici stražara koji su ču­vali zgradu geleri su odsjekli noge.

Nedjeljom se ide na misu. Misa u jedanaest u kapelici Katoličke bogoslovije. Kapelica je puna. Uniformirani ljudi. HVO. Specijalna policija. Civili. Svi vjernici. Duhovnici kažu da je na svim misama tako, i u Katedrali i kod franjevaca. Jedan sam pe­tak išao i u džamiju, u Vase Miskina, nedaleko od Katedrale. U podne se klanja Džuma. Imam me na ulazu pita odakle sam, vidi da sam stranac. Kažem, iz Zagreba, Hrvat. Naši smo, odgovara mi, dobro­došao. I džamija je puna, i tu su uniforme. Armija BiH. Civili. »Na nas pucaju nevjernici«, razgovara­mo poslije. »I oni gore, na brdu, da su vjernici, ne bi to radili, ne bi pucali na nas. Ne. Vjernik to ne bi učinio. Oni su bezbošci.«