Ruđer Bošković - Em smo Horvati!

Premda o Rudjeru Boskovicu, tako velikom covjeku, redovniku i ucenjaku ne oskudijevamo u izvorima podataka koji su dobrano pribavljeni i objavljivani i u Hrvatskoj i u svijetu, ipak se ne moze reci da je na temelju tih podataka sve receno sto se reci moze i kao - hrvatskom isusovcu.

Od manjih prikaza u sintezi covjeka i djela Rudjera Boskovica navedimo prilog francuskog teoreticara atomske fizike Jacques Bergier-a (objavljenog u francuskom znanstvenom casopisu « Le mouvement des connaissances » 1969). No, i ovaj francuski erudit pocinje citiranjem hrvatskog ucenjaka Mirka Drazena Grmeka (1924-2000), lijecnika po struci, koji je prosirio svoje znanje u raznim podrucjima epistemologije i koji je, poput Rudjera Boskovica, dospio u Pariz gdje je predavao na glasovitom Collège de France povijest medicine ui objavio nekoliko svjetski renomiranih djela.

Zahvaljujuci poznavanju Grmeka, Bergier nije zalutao u digresije kakvih je mnogo kad je rijec o svestranoj erudiciji Rudjera Boskovica.  Boskovicevu svestranost zapisanu u sedamdeset pet knjiga, Bergier je sveo na nekoliko tema :

Boskovic je bio teolog, matematicar, fizicar, strucnjak za optiku,arheolog, preteca u mnogim podrucjima znanja i znanosti cak i za nase pojmove, osobito kao zacetnik teorije atomske fizike pa i teorije relativnosti.

Proslavio se je jos u svoje vrijeme kao jedan od najglasovitijih onovremenih inzenjera pronalaskom rjesenja za zastitu kupole Bazilike sv. Petra od raspa u Rimu i Katedrale u Milanu, a i nekih problema oko Biblioteke u Becu, te pomorskih pristanista na obali Toskane, kao i vodotokova rijeka na podrucju Pontifikalnih zemaja.

Rodjen u Dubrovniku 1711., kao mladic od nepunih sedamnaest godina, Rudjer je dospio k Isusovcima u Rim i tu se pokazao bistrim ucenikom tako da je nakon svega dvije godine naukovanja polozio zavjet cistoce i poslusnosti i usao u Isusovacki red. Pisao je tada pjesme. No vec tada je napisao disertaciju, na latinskom jeziku, o primjeni analiticke geometrije na astornomiju, vrijeme koje je potrebno da se sunce okrene oko sebe uzimajuci u obzir primjetniju suncevu pjegu.

Boskovicev prvi kontakt s Francuskom dogodio se je 1738, kad je dobio pismo od Tajnika Francuske akademije J.J. Dortus de Mairan, sto mu je dalo snage da nadidje prilicno opasnu upalu mozga. No, nakon sto se je oporavio, napisao je novu disertaciju o fenomenu polarne zore, koju je protumacio emanacijom cestica iz sunceve mase. Jos kao novica, od 1740., Rudjer Boskovic je imenovan profesorom matematike  u Isusovackom kolegiju u Rimu. Njegov rani i svestrani intelektualni procvat omogucila je velika sklonost znanosti i umjetnosti pape Benedikta XIV, kad je napisao, izmedju ostalog, i  disertacije o : geodeziji, astronomiji i nacelima infinitezimalnog racunanja. Godine 1744. on je obranio svoju doktorsku tezu iz teologije., zaredjen je i slavio je svoju prvu misu. U isusovackim ucilistima proveo je devetnaest godina !

Rudjer Boskovic bio je sto punopravnim sto dopisnim clanom niza akademija u Europi.

Posjedujem fotokopije nekih njegovih pisama koje je slao Tajnistvu Akademije u Lyonu, u Francuskoj, i u jednom od njih, pisanom na latinskom jeziku (od 04.kol.1769), pisanom Tajniku Lyonske akademije Latourette, on sam nabraja akademije kojih je bio clan :

Kraljevske akademije u Parizu, te niza drugih po Europi, medju kojima i Akademije u Petrogradu, u Berlinu, u Svedskoj, a vec dulje vrijeme Pierugi, Firmanu, Velitrenu,  i drugij sirom Italije , kao i  Kraljevske akademije u Londonu, zatim akademija u Nancy, u Bologni, Mantovi, Pistoi, Akademije u Rimu.

U ovim pismima, upucenima Lyonskoj Akademiji, nalazimo i dva zanimljiva podatka o njemu samome, u ovom pismu iz Pariza, na latinskom jeziku, zali se na oboljenje svoje noge za koju su tadasnji lijecnici tvrdili da nema lijeka. No, zna se da je cuo kako u Belgiji zivi neki iscjelitelj koji lijeci travama, otisao je tamo i – izlijecio nogu. Druga podrobnost nalazi se u drugom pismu koje je  poslao iz Milana u Lyon dne 17.svibnja 1770, gdje tvrdi :

« Saljem Vam svoja tri skromna djela, najprije ono u kojemu govorim o Prirodnoj filozofiji u kojoj cete saznati nove stvari, premda je to djelo siroko rasprostranjeno u Njemackoj i Italiji, jer se predaje u javnim skolama... ». pa dodaje na kraju pisma : « Ostale knjige, pisane na latinskom, nisu po ukusu Francuza... ».

Usput navedimo da se Rudjer Boskovic nije dobro sporazumijevao s francuskim racionalistom D'Alambert-on, koji ga nije podnosio iz skoro paradoksalnih razloga . I Boskovic i D'Alambert su logicnost u prosudbi i zakljucivanju dokazivali matematickim postupkom, pa tako i u raspravama o mehanici. Racionalist, odnosno materijalist D'Alambert je priznavao matematicki postupak samo tamo gdje dolazi u sferu aksiomatike. Bio je apsolutist ! Boskovic je bio otvoreniji i samokriticniji i smatrao je da je tesko sve sazeti u aksiomatiku i da se u mnogim stvarima treba zadovoljiti matematickom logikom i na podrucju vjerojatnosti.

Suvremeni francuski fizicar Bergier je ukazao da ta logika u misaonom postupku, koja ne apsolutizira, predstavlja pocetak istinske teorije relativnosti. D'Alambertova tvrdoglava upornost da sve definitivno definira je tipicna za materijaliste i ona je proizvela onaj svjetonazor koji nazivamo deizmom. Medju poznatijim deistima (koji smatraju da je svijet konacno zadan i da se strukture mijenjaju slijedom zapocetkog procesa do njegova zavrsetka. Kad sve ponvno pocinje (poput mjesanja karata u igri slucajnosti), bio je i Voltaire, a u nase vrijeme i isusovac ! Teilhard de Chardin...

S jedne strane 'realizma' dakle imamo teoriju relativnosti, a s druge pak ideologiju deizma.  No, u sazetku oba ta smjera, imamo nedavni pokusaj tandema Powels-Begier sazimanja relativiteta i subjektiviteta u – magiju. Oni su zajedno i napisali knjigu (znanstvenu butadu) « Le Matin des magiciens ». U toj knjizi, pri kraju hvale Rudjera Boskovica i nazivaju ga 'srpskim isusovcem'...

No, u Francusku je Boskovic dospio najprije na poziv ondasnjeg francuskog ministarstva vanjskih poslova, koje mu je predlozilo da obavi posebnu diplomatsku misiju u Turskoj, sto mu Isusovci nisu odobrili. No, kad je dospio u Bec, primila ga je i kraljica Marija-Terezija  i ona mu je takodjer  predlozila da ode u njezino ime u Tursku u - diplomatskoj misiji. Isusovci ni to nisu odobrili.

U to vrijeme, tocnije dne 13.02.1758 izisla je iz tiska njegova glasovita « Teorija prirodne filozofije ». Prvo izdanje je ucas rasprodano i drugo izdanje se je pojavilo u Veneciji 1763.

Naredne godine, 1764., Boskovic dolazi u Francusku ponovno i u vrlo riskantnim prilikama. Naime, nakon sto je Portugalski Dvor osudio i raspustio Isusovacki red, optuzujuci ga da je planirao ubojstvo portugalskog kralja, a osobito jer da su u Paraguayu uspostavili - nezavisnu republiku,  Boskovic je doputovao u Marseilles, da tu, u luci, doceka i smjesti protjeranu isusovacku bracu sto mu je ipak nekako uspjelo.

U toj novoj situaciji, Boskovic je proputovao po Francuskoj i skrasio se je u Parizu. Tu je prihvatio diplomatsku sluzbu, sto mu je dalo vremena da napise niz disertacija za potrebe Isusovackog reda. U parizu je upoznao znamenitog matematicara Clairot-a. Bas tada je doslo do svadje s D'Alambertom. Boskovic je optuzivao 'enciklopediste' da su povrsni i neuvjeljivi u sovjim zapisima. No no dobro se je sporazumio s Bufonom i s njime je razvio teoriju o elektrostatici, zahvaljujuci mogucnosti izvodjenja pokusa i sa svecenikom l'abbe Nollet-om.  

U suradnji s ucenjakom Condamine, Boskovic je unaprijedio i znanost na podrucju cijepljenja ljudi protiv boginja (sto je za ono vrijeme bila prava anticipacija). U to vrijeme, 1760. imenovan je clanom Ruske akademije znanosti u Petrogradu, sto je u ono vrijeme bilo ravno najvecem priznanju.

Rudjer Boskovic je putovao i u Englesku, gdje je primljen u Kraljevsku akademiju ' Royal Society',  kad se je skruseno pomolio nad Newtonovim grobom. Sreo se je i s Benjaminom Franklinom koji mu je pokazao neke svoje pokuse s elektricnom strujom.

Rudjer Boskovic je napokon otputovao i u Carigrad, s namjerom da prati tranzit planete Venere. Dobio je dozvolu da putuje u civilnoj odjeci. To mu je poslo za rukom tek u studenom 1761, nakon sto je prosala faza tranzita Venere.

Tom prilikom Rudjer Boskovic je nasao utjehu u – arheoloskom proucavanju. Savjetovao je svojim suputnicima arheolozima gdje treba poceti iskapati ostatke drevne Troje. To ce – sto godina kasnije – uciniti s uspjehom njemacki arheolog-amater Schliemann...

Rujder Boskovic se je istakao u istrazivanju i u nekim drugim podrucjima koristenja prirodnih resursa, kao npr. uzgoj i koristenje kaucukovca, isusivanju bara i mocvara radi istrjebljenja komaraca, a izisao je i s idejom uglavljenja jedne medjunarodne geofizicke godine.

Rudjer Boskovic je zatim posjetio i Poljsku (« Tajno putovanje  - pisao je svom bratu – o cemu ne mogu nista vise reci ».  Vratio se je u Rim tek 1763.

Rudjer Boskovic je bio nagle i razdrazljive naravi : planuo bi i za beznacajne stvari i radi toga je od sebe udaljio brojne poznanike pa i prijatelje. Pravi Dinarac ! Radi takvih odnosa je izgubio i polozaj Ravnatelja Zvjezdarnice u Breri.

U Prizu je Rudjer Boskvic bio namjesten najprije na mjesto Direktora Pomorske optike.  Do kraja zivota je dobio tolika novcana primanja da vise nije oskudijevao ni u cem za lagodan i miran zivot. Tada je dobio i francusko drzavljanstvo. Francuskoj se je to i te kako isplatilo. Njegovi brojni izumi su bili bez presedana a i danas su nezaobilazni kao : izum akromatske lece u teleskopu, te mikrometricni objektiv, koji svodi na minimum preciznost opticki primljene slike.

Godine 1782. zazelio je ici u Italiju. Cini se da je predosjetio kraj. ? Godine 1786. pao je u depresiju i ispljuvci su mu bili krvavi.

Umro je u talijanskom gradu Monza dne 13.02.1787.

Njegov nagli karakter i netrpeljivost bili su njegov jedini nedostatak – sve sto je sobom inace cinio bilo je svojstveno Rudjeru Boskovicu kao jednom od istinskih genija-preteca.

Hrvatska je dala niz takvih kolosa. Oni su bili vrlo poznati pa i glasoviti u cijelom svijetu, ali je svugdje presucivano da su bili Hrvati. Jer Hrvatska nije bila samostalna drzava...

Prilikom jednog svecanog prijema u kraljevskom dvorcu Louvre, u Parizu, dizuci casu u cast Rudjera Boskovica, francuski filozof enciklopedist Diderot je nazdravio « najvecem talijanskom filozofu ». Boskuvic je na tu  podmuklu 'nazdravicu' uzvratio rijecima : « Ne prave se mali judi velikima ako im polaskas. Nisam ja Talijan, ja sam Hrvat ! »

Naucimo se ot tog velikog svecenika, redovnika i svjetski poznatog ucenjaka, pa se nemojmo stidjeti sami sebe – jer, kako bi rekli Ilirci - Em  smo Horvati !