Neki to vole crveno

Želio bih ovdje, ako nemate ništa protiv, iz singulara preokrenuti u plural. Dojmi se ozbiljnije ili u najmanju ruku odvažnije. Naime. Možemo mi pričati što god hoćemo! Zamišljati se odvažnim i uživati u stečevinama svojim! Ipak, gdje god bili (tako barem slonovi razmišljaju) vraćamo se domu iz djetinjstva. Niti jedan ključ može zamijeniti prvobitni, niti jedna vrata, niti jedan prozor na koji je majka ostavila nedjeljni ručak da se malo ohladi, da otac ne diže galamu: "Ženo ovo je opet tolko vruće!"

Možda mi u sebi nosimo razočarenje, bijes i osjećaj nepravde jer smo izgubili nešto što smo uistinu željeli dok je to nešto dobio netko drugi. Skup takvih osjećaja i toga što se dogodilo može nalikovati situaciji u kojoj vam pri hodu u cipelu uđe kamenčić. A mi nemamo pravo zaustaviti se i izvaditi ga; nemamo pravo odluke (pogledati točku 2.). Cjelokupni teret misli nametnutog stanja vucaramo sa sobom iz dana u dan; što me podsjetilo na jednu priču o dvojici redovnika, sljedbenika Zen-a.

Jednog su dana pri putu u grad naišli na veliku blatnjavu lokvu koju je bilo nemoguće zaobići. Pored lokve je stajala i jedna mlada žena koja je također htjela prijeći ali da se ne izblatnjavi. Kako bi riješio problem jedan od redovnika ponudio se mladoj ženi da je prenese prijeko. Ona nije imala ništa protiv, ali redovnik je s tim činom prekršio zavjet da nikada neće govoriti i imati bilo kakav kontakt s nekom žemom. Prešli su a žena je zahvalila redovniku i otišla svojim putem. Od toga časa njih dvojica nisu progovorili niti riječi, cijeli dan. Tek navečer u samostanu je onaj drugi redovnik ljutit govorio da je prenašanjem žene preko lokve njegov prijatelj učinio svetogrđe i povrijedio zavjete. Na koncu redovnik koji je napravio dobro djelo obratio se kolegi i rekao: „Ja sam prekršio zavjete, prenoseći tu ženu preko lokve, ali dok  sam je ja još prije više sati spustio na put, ti je i dalje nosiš!“

U svojoj poslanici Rimljanima sv. je Pavao (nije daidža), napisao: „Ako je moguće, koliko je do vas, budite u miru sa svima.“(Posalnica Rimljanima 12:18). Priznat će te, mudar i razuman savjet. Naime, jedan ogromni zakon uzroka i posljedica vreba i neprestano je aktivan. Vjerojatno mi i ne zamjećujemo povezanost ove dvije kategorije koje su svakodnevno na djelu. Ali ponekad moramo preskočiti svoju sjenu jer glupo je prema onima iz točke 4. upućivati osvetničke misli u kojima nema barem zrno praštanja.

Prema Shakespearovim riječima: „Što je učinjeno, učinjeno je!“ Događaji iz prošlosti ne mogu se izbrisati, isto kao i minut koji je upravo prošao.

pv