Top lista nadrealista, od komedije do tragedije

Andrej NIKOLAIDIS

Nije lako nasmijati ljude. Jer zna se desiti da stvar završi tako što vic postaneš ti, jedini koji se smiješ vlastitim šalama. Malo šta djeluje tako bijedno kao neuspješan pokušaj da se bude duhovit. Ne, čak ni neuspješan pokušaj da se bude mudar nije tako komičan. Jer humor dolazi nakon mudrosti.

Ne vjerujem mudracima ozbiljnog tona – taj ton najčešće krije prazninu. Onaj ko je sposoban za humor, ne samo da je sposoban spoznati, nego je iza sebe ostavio razočarenje i nemoć koji dolaze nakon spoznaje. Humor je najljudskija od svih stvari za koje smo sposobni.

Čovjek nije porobljen i poražen dok god je u stanju šaliti se.

Nije lako glumiti. Čak ni naizgled najnezahtjevnije role. Znam to iz vlastitog iskustva. Jedne je godine, dok sam učio u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, mene zapalo da glumim Djeda Mraza i profesorskoj djeci podijelim paketiće. Znam: laka je to uloga, obučeš crveno odijelo i vičeš: ho-ho-ho-ho.

Ali nikad ne znaš šta može poći naopako.

Mene su, recimo, uništili neuki, aljkavi šminkeri. U to sam doba nosio dugačku crnu kosu. Koju su mi u backstageu pokrili perikom od vate. Ali kako je predstava odmicala, perika se rasula. Kada su djeca ugledala gavrana kojeg sam nosi na glavi, nije više bilo šanse da ih bilo ko ubijedi da sam ja Djed Mraz.

Gledaoci najveća zvijezda

Danas bi to, možda, moglo proći kao verzija postkolonijalnog, recimo avganistanskog Djeda Mraza, koji ruši rasne stereotipe (zašto darežljivi starac ne bi bio garave puti i zift-crne kose?) i u obzir uzima kulturne i vjerske specifičnosti dalekih krajeva svijeta, u kojima se svakodnevno dokazuje kako ljudi raketom umiju pogoditi i mjesta kojima ne umiju izgovoriti ime.

Onda nije moglo. Bio sam obmana koju su djeca pročitala.

Izviždan sam, ponižen. Onda su djeca uzela paketiće i otišla kući da slatkišima kvare zube. Da ne pominjem činjenicu da niko ne želi biti taj koji će iznervirati djecu, pa još djecu roditelja koji imaju mnogo načina da ti se osvete za to što si njihovom potomstvu pružio neoboriv dokaz da Djed Mraz ne postoji.

Još je teže učiniti da se ljudi smiju vlastitoj tragediji. Onako kako smo se smijali Top listi nadrealista.

Mislim, naravno, na takozvanu „proročku“ dimenziju Top liste nadrealista. Na sve one skečeve kojima su, navodno, autori tog serijala „predvidjeli“ nesreću koja će doći. Citirajmo ovdje onog boksera koji je nakon pobjede nokautom izjavio: publika je bila moj jedanaesti igrač; na koncu su gledaoci Top liste nadrealista postali najveća zvijezda tog serijala, oni koji su omogućili da fikcija postane fakcija.

Ono što mene zanima je ovo: zašto su se građani Bosne i Hercegovine grohotom smijali šalama iz Top liste nadrealista, jedni drugima prepričavali fore, u svakodnevnom govoru ponavljali replike iz serije, vrlo dobro, dakle, razumjeli šta je tu smiješno, a onda u stvarnosti ponovili te skečeve, učinili baš ono čemu su se smijali?

Hapa i njegovi radnici

Veliki austrijski pisac Thomas Bernhard tvrdio je kako komediju treba pisati kao tragediju, a tragediju kao komediju. Mi smo po tom pravilu vodili svoje živote.

Ha, ha, ha, kako su smiješni paradoksi do kojih dovodi politika tri posvađana naroda! Podržimo, stoga, baš onu politiku koja vodi sukobu ta tri naroda! Ha, ha, ha, kako je smiješan skeč o privatniku, Hapa se zvao, ako dobro pamtim, koji zida, ako dobro pamtim, „ono malo kućerine“ dok crnče radnici koje plaća tako što im „po posebno povoljnim cijenama“ uvaljuje proizvode kojima na veliko trguje!

Podržimo, stoga, ekonomsku politiku hapanja koja će dovesti do toga da oni zidaju kućerine, a mi ćemo biti plaćeni robom iz supermarketa u kojima radimo, ekonomiju „evo ti minimalac, i još stoja na ruke“! Kako su smiješni skečevi o korumpiranim, licemjernim političarima! Birajmo, stoga, upravo korumpirane i licemjerne političare!

Ono što je osamdesetih godina bilo „proročanstvo“, danas je hronika. Ono što je osamdesetih bila dobra, bizarna fora, danas je standardan sadržaj medijskih izvještaja. Ono što je tada bilo nadrealno u međuvremenu je postalo još kako realno. Nadrealna je postala pozicija iz koje su autori serijala onomad ismijavali „društvene devijacije“ koje su u međuvremenu postale „društvena pravila“ i „temelj društva“.

Mi udarnički, sa fascinantnom efikasnošću, stvaramo svijet u kojem će naša djeca epizode Top liste nadrealista, zbog kojih smo se mi valjali po podu držeći se za stomak, gledati kao dokumentarni program o davno prošlom vremenu.

I ništa im u svemu tome neće biti smiješno.