Knez Eugen

preostali hrvati, postat će manjina... Nakon provale kneza Eugena Savojskoga* u Sarajevo 22. listopada 1697 godine, katolici ustrašeni osmanskim represalijama, napuštaju grad hametice. Napu­štaju Bosnu. Kriviti Savojskoga za odlazak Hrvata iz Bosne, postala je povjesničarska manira. Opće mjesto. A je li jedan, kod tolikih pohoda na Bosnu, mogao dovesti do tolike depopulacije? Ili se radi o krizi koja bi ionako dovela do masovne migracije jedne ustrašene nacije na izlasku iz srednjovjekovne plemenske agregacije?

 

O, toliko je nepoznanica u povijesti Bosne i Hercegovine! Što god da se ondje zbilo, što god se ondje desilo, izostaju neutralna svjedočanstva: nedostaju mjerodavni/pouzdani izvještaji.

 

U oba svjetska rata, a pogotovo u poraćima, Hrvatima će se znatno smanjit broj, pa će s katolicima drugih narodnosti u novo­me vremenu činiti tanak građanski sloj. Une quantite negligeable.**

 

A tko je provalnik? Tolikoga razaranja i stradavanja vinovnik? Tolikoga narodnoga iseljavanja uzročnik? Osoba rečenoga kneza Savojskoga, ostat će zagonetna. Neće biti prilike da joj se vrati­mo! A trebalo bi upoznati knežev borbeni entourage (ljudstvo), pa, ako treba, ostati dovoljno dugo dans les parages (u okružju), kako bismo prozreli son propre personnage (njegov pravi lik). Sans se donner la peine d'etudier son portrait suffisamment longtemps, lui restera a jamais une sorte de chimere. Čest impossible de saisir son propre caractere - par un coup d'oeil. (Ne posvetimo li se studi­ranju njegova portreta dovoljno dugo, on će zauvijek ostati himera. Krajičkom oka nećemo proniknuti u njegovu ćud.) Qui est le prince Eugene de Savoie-Crignan, né à Paris 1663, c'est le mystère! (Tko je knez Eugenije od Savoje i Crignana, rođen 1663. u Parizu, ostaje tajna!)

 

 

 

*Sarajlije mu nisu htjeli prevaliti preko usta ime! Zar palikuću i rušikuću ime­nom pominjati? („Osvanuo dvadeset i drugi listopadski dan. Godinu ne treba spominjati, da se ne bi ponovila! Vatrena đulad pada po čaršiji. Šišti žar žeravice. Nad ugaricom polegao dim. Širi se smrad ugljenisane japije. Lica čaršinlija ča­đom unakažena: tužna. Laje prestrašena paščad. Ciči izgubljena štenad. Odasvud bijeda. S njome jad. Razvaljena su vrata Višegradske kapije. Što ćete sada, ušljive zaptije?, pitaju provalnici (haramije), dok uzmiču slabo naoružani Sarajlije. A, oj! A, joj! Zar Sarajevu nije dosta njegovih jangija? Ne treba njemu kaurskih, kod domaćih pustahija!", na papiru pišem bilješku - koju neću upotrijebiti, a žao mi je baciti - obuzet dramatičnim pohodom Eugena Savojskoga na Sarajevo.) (7)

 

**Zanemarljiva količina. Za razliku od Sarajeva, središnja Bosna, srce bosanskog hrvatstva, duša njegova zemstva i plemstva, demografski se, koliko-toliko, ob­navlja. Takvom je do danas opstala, unatoč pomora, progona i provala.

 

………………………………………………………..

 

Vrelo: Dragan Pavelić „Alahimanet čaršijo“

 

Svibanj 2019