Žrvanj

Mirko POPOVIĆ

 

U očima nepoznatog lika koji me iza susjednog stola promatra, ne čitam odraz svoje, uvjetno rečeno,  zabrinutosti nad marginom dnevne novine s koje izgleda uzaludno nastojim dešifrirati jutrošnju skicu prozne crtice nabrzinu ispisane grafitnom olovkom, kažem nabrzinu jer je ovaj put inspiracija vrtoglavom brzinom prolazila geografskom dužinom i širinom Sarajeva. Zapravo zanemarujem ga (tog nepoznatog čovjeka – mada me nešto na njegovu licu... ma ne, vjerojatno mi se samo čini), čak mu, a možda je i nepristojno, odašiljem primjetnu dozu ignoriranja... koje se točno odnosi na njegove čas namrgođene, čas poluzatvorene oči koje pasu moju neurednu kosu i, vjerojatno po njegovim kriterijima, moju neobjašnjivu nebrigu o svom izgledu u koji ulazi nezakrpljena i podobro izlizana stara jakna (jakna koja me u jednom izlogu prije mnogo godina svojom bojom zaleđenog jezera nije ostavila ravnodušnim). No, umjesto ulaženja u analizu vibriranja njegova ispitivačkog i gotovo zblanutog pogleda, svojevrsnim se gestikuliranjem borim sa svojim rukopisom i jedva vidljivim tekstom. Pri tom mislim na Branka koji će, ukoliko me sada gleda, pomisliti da me mrcvare sve brige svijeta jer, pokušavajući odgonetnuti sadržaj napisanog, iz nekog neobjašnjivog razloga u misli mi stiže neznančev lik iza susjednog stola i (u zagonetnoj vezi s tim) mogućnost da rukopis ne pripada meni. Širim oči, primičem se papiru i odmičem se, mjerkam ga i buljim u njega. Vidim li razliku između ovoga i moga rukopisa? Ne! Kakvo to pitanje sebi postavljam.  Jer, to sam  ja pisao! Podsjeća li me neznanac na nekoga poznatog?  Slegnem ramenima svjestan da nešto drugo ne mogu razmrsiti.

 

Misli me vrate maloprijašnjim arabeskama svjetlosti koje mi iznenada prekriše stol, ali tu stidljivu i nečujnu najavu razvedravanja naglo je rastrgao pljusak s olujnim vjetrom priredivši hropac dugotrajnoj uspavljujućoj melodiji kišnih kapi iza prozorā. Možda ta nagla promjena nekome odgovara, meni ne.

A moje „marginalne“ pribilješke, zapis, rukopis? Na kraju bih ga, i bez škripanja zubā, dešifrirao. Ne bi izostala pomoć ovdašnje ironične demokratske sudbine koja nema nakanu mijenjati kormilo i svoju uvijek blisku taktiku. Jedino bi možda u takvoj društvenoj harmoniji, a i zbog spleta i čitavog spektra mojih životnih okolnosti, svakodnevna potreba za viškom čašice rezultirala mojim neuspjehom i ustuknućem, pa bi odgonetanje svojih škrabotina ostavio za drugo vrijeme, ono koje bi mi od zadovoljstva  podgrijanog opijenošću podastrlo potrebu koračanja-rješenja linijom manjeg otpora...

 

Trenutno nisam na Ti sa mehanizmima pomoću kojih bi se teoretski dalo pobijediti snatrenje i sa psihičke kote strmoglaviti opskurnost, pa takvo duhovno stanje pokušavam, čini mi se bezuspješno, podijeliti s nekim. S kim?  Ubaciti u kolosijek žamora i vreve neprekidne rijeke putnika... koja teče prema peronima. Pa ostati rasterećen, lagan, poletan, radostan... poput ona dva goluba što dremuckaju gore u unutarnjem krilu prozora stanične zgrade. Ako ih uspavljuje sivilo jesenje, san im utvrđuje kuckanje kapljica o stakla, dugo i monotono.

- Haj! - došavši u drugu smjenu uobičajenim pozdravom trgne me Branko, konobar i stari znanac.

- S kim… ono jučer…?  - doda i s nejasnom rečenicom, noseći pladanj pun čaša, izgubi se među gostima staničnog restorana.

- Kako misliš… s kim? O čemu govoriš? -  otkotrljm i ja pitanje iznad stolova, više za sebe jer ga već udaljenog ne čujem. Hitro i stručno otvarajući pivske boce okrenuo se još jednom sa smiješkom. Lijeno mu mahnem završivši s ostatkom pića. Očito me s nekim zamijenio, jer u posljednje vrijeme jedva uspijevam zamisliti da bi mi bilo tko mogao praviti prihvatljivo društvo i moja monologna potonuća razdrmati ozračjem nečeg zanimljivog. Sve što me može zanimati drži otvorena vrata mome čekanju! Ne znam točno kojem čekanju. Ali slutim da se Tamara vraća iz Ljubljane. Ne znam ni zašto se povremeno, iz prikrajka, u meni javlja jedan davni Ja, onaj nestali lucidni meštar konverzacije, dosjetljivosti i duhovitosti koja je zračila širinom i svježinom duha i optimizma. Šutim s dvojnim bićem u sebi jer piće, hod kroz neprohode, monolozi i maštanja, vraćanja na stara, draga mjesta – postalo mi je nekontrolirana obveza, što bi moj prijatelj rekao: nešto jače od tebe.

Gledam žuti tramvaj kako lijeno klizi udaljavajući se niz ulicu. Kao da tu sliku gledam već  po tko zna koji put! Istina, jedan je njen dio zaustavljen na ovoj fotografiji. Evo, tu smo Tamara i ja. Vlakovi su odlazili i dolazili. Mi smo čekali onaj popodnevni. Kao što i sad čekam. Njime su dolazili gosti. Ovdje smo ih i ispraćali. Ovdje smo katkad svraćali i na piće. Tamara je uvijek naručivala espresso-kavu, ja konjak, dva, poslije petoga dolazilo je pivo. A s vremenom i njene kritike. Ispočetka podnošljive, čak i zabavne. Njena srdžba nije bila ništa spram slasti njena lica koje je uz mimiku propraćenu namrgođenošću postajalo još privlačnije. Ali ne zadugo. Jer, upadajući u sve dublje vode ovisnosti, počeo sam je gledati drukčijim očima i prosuđivati o njoj u društvu s alkoholom koji je imao glavnu rječ.

Ti dani, iako su daleko iza mene, ipak, kako se pamćenje katkad neočekivano osvježi i postane dio stvarnosti, i kako, u podsvijest pohranjeno, nema rok trajanja, ono se, a osobito u snu, beskrajno mnogo puta pokrene i fragmentarno izbije na razinu svjesti, postajući slika koja u sebe ne uključuje racionalnu dimenziju pa iz nje po diktatu nepojmljive matrice izviru deformirane stvari jednom dogođene. Na jednoj od njih rastajem se s Tamarom. Neformalno. Bez prepirke peli smo se na peron, ispraćao sam je. Naši su se putevi na velikom raskrižju razilazili, sjekli obzorja i ogoljavali sudbinu, špartali nam kroz srca. Sjećao sam se ljubavnih pisama koje će, govorila je davno, uvezati u neobičnu, najdražu knjigu. Zadrhtio sam i na srce položio prekrižene ruke, zakonu kajanja priklonjen, kajanja koje je tek dubinom šutnje postajalo  najsnažnije i najvruće, u kom se iščitavala želja za njenim povratkom s puta kojim se, povrijeđena i ponižena, pretvorila u nijemu rijeku bez povratka, u ledenu santu ogorčenja. Istovremeno kad mi je kajanje, činilo mi se, dostiglo potrebnu formu iskrenosti i iskupljenja, ona je nestajala iza zavjese kišnog sivila. Iz iste je slike velikom brzinom izlazio vlak. Netko mi je mahao s nekim papirom, pa s lakoćom čitao moj tekst, onaj nerazumljivi... s margine dnevnih novina. Čudio sam se umijeću nečijeg čitanja mog rukopisa i ponovno bilježio  ranije nečitak tekst... ne pitajući kamo je nestao čovjek iza susjednog stola... Ne pitajući ni odakle mi u ruci olovka i papir, ni mala crno-bijela Tamarina fotografija...?!  Odakle mi? Ne čekajući odgovor raspamećeno se bacam pod kotače dolazećeg vlaka. Para koja šišti niz tračnice oblikuje ogromnu pticu, bijelu golubicu, prozirnu poput obzora u kog se utapa brzinom svjetla. I nestaje...

Ne znam koliko dugo gledam za žutim tramvajem... koji kao da je izdahnuo u dalekoj uličnoj perspektivi. Ne znam ni to ima li sve što se događa prije buđenja drukčije vremenske veličine od onih na javi. Pred stolom stoji konobar i nešto mi nepovezano govori uz zagonetan smiješak. Ne razumijem ga, ne razumijem ni kada, ni kako sam se našao za stolom.

Osim nesvakidašnje tjeskobe ne osjećam ništa. Osim čaše koju je napunio konobar... osim tamnog i dalekog žiška nečijih očiju ne vidim ništa. Očiju...! Ne! Dok gutam knedlu, stolica pored mene sve je jasnija (!)... Netom je privukla nečija ruka. To je... varka! Brzim pokretom pokrivam lice. Bojažljivo gledam kroz prste. Okolo su prazni stolovi, prazan je i onaj s nepoznatim čovjekom. Nova je lik upravo stigao za moj stol. Ona... Ona je! Otkada je tu? Mogla se pojaviti samo niotkuda. Htjedoh nešto reći, ali paraliziran dvjema vatricama, tim pogledom zaustavljenim na mom licu, ostajem šutjeti. Koliko dugo? Izgubio sam pojam o vremenu, ali i pojam o prostoru graniči sa realnim. Ona! govori srce. Ludim li? Ili je ona uvijek tu, kao vječni prezent koga ja, ovakav, ne mogu vidjeti, osim kad to ona zaželi. Ne, nije utvara, iako je uvjerljivo i definitivno jednom kazala:

- Nema me. Odlazim...na kraj svijeta. Jer ti si nepopravljiv...

Ali – zar taj fitilj nije upravo izgorio... zar to nije san? Ili samo uspomena. Jer – sve, evo sve je kao i ranije. Kao nekad:  Poslije ljetnoga pljuska zajedno ispraćamo goste iz Ljubljane! Vraćamo se našem stolu gdje nas čeka uobičajana espresso-kava i... alkohol.  Razlika je samo u tome što me ona sada netremice gleda. I šuti. I moja šutnja traje sve dok iz nekoga ogledala ne izrone parkovi, krizanteme, aleja kestenova. I naše prve zajedničke šetnje. Sjeća li se i ona, pitam se. Kao da joj na licu čitam nešto zbog čega još nespremniji prihvaćam čudo. A ono je tu: Ona! Javila se, izronila iz daljina, davna i daleka, a ista!

- Pa ti… -  proslovih. Ali me prekide:

- Kako, kako i što razgovarati? Sada.

- Zašto si onda tu gdje me nema, gdje me ne trebaš, tu u mojim monolozima, tu u mom neizlazu, metežu, bespomoćnosti, tu u dimištu moje duše, tu da stare rane…?

- Ne! - prekinula me. - Nisam tu. Daleko sam. San sam tvoj. Tvoja bolest kopanja po umrlom, prizivanje nestalog.

- Ali, Tamara, čovjek mora… a ja sam… uvijek sam se… nadao… - govorim nepovezano, kao da se obraćam zaboravu, utrnutoj nadi.

Želim je dodirnuti, dotaći pradoba, dozvati mladost, biserje sunca u krošnjama, grcaj sreće u pjesmi brijestova pod kojima smo tekli kao brze rijeke. Lice joj se pokreće... u nakani da nešto kaže. Ili to samo sjenka sažaljenja lebdi u uglu usana. Dok odlazi. Dok nestaje. 

-Tamara! Tamara…!

Ne osvrće se.

- Znam da ti ovdje nije mjesto... - raspolućeno grcam. - Što ćeš s mojim potrošenim životom, sa olupinom zgrčene duše uronjene u zgužvan, prljav stolnjak, u papir  davno poslat iz Australije. Evo, dio teksta glasi:  …ne prizivaj nemoguće. Otrijezni se… pa ćeš moći shvatiti. Kćer ima dosta od tvoga karaktera, ali fizički je druga ja… - Kćerkica!…

Osjećam suzu. Njen trag su oblici svijeta... koji brzo tonu u sivilo vidika, svijeta koji se javlja kao zatišje na ulici utonuloj u drijemež kojeg sam svjestan kao i kiše, tihe jesenje kiše što kapljicama kucka u prozorska stakla. I sinkrono odjekuje s mojim koracima. Hod je začet u meni. Obali idem. Skrećem na most, kao da bez svoje volje spajam vodama podijeljene svjetove. I zastajem na njemu. Odozdo me, iz mirne vode, netremice gleda moj lik. Kao da je oduvijek tu. I ptica jedna, bijela, skamenjena nad rijekom. Promatra me. Drugim okom motri žrtvu – svijetlu ribicu što poput ukočene sjenke zastaje, nakratko. I već je gubi iz vidnog polja u trenu kad je, pokrenuvši se, zaljuljala klizeću vodenu površinu u kojoj nam se odrazi gube. Zašto? bezglasan puštam krik. Ona je to bila! Čekam. Čekam da izroni iz mulja. Obalom se čuju koraci, pa nestaju u daljini. Vidi li je netko, ili samo gleda kako dolje pod mostom ponovno teku glatke vodene žile mazeći trave zagrljene kao duše... kao ruke onih koji su me preboljeli...?

Ili onih koje neću preboljeti...? Živ si, trgne me krik druge ptice i pogled iz dubine. Moj pogled. Sam. Opustošen. I koraci su samo moji dok se u pejzaž proljetni utapam, promičući.

Čujem Branka. Nešto govori... Treba ići. A ostao bih. Čeka me putovanje u dugoj jesenjoj noći.