Rasprava o jeziku. Tvrtko Tvrtković. Što je rekao čovjek iz Kreševa, a što Zumbul Musafija

»Ima i kod nas ljudi koji se razumiju u jezik,« nasta­vljao je Tvrtko Tvrtković provjeravajući lica slušatelja, »ali oni, ne znam jeste li već primijetili, oni najmanje govore.«

»A vi, kako vi sve to trpite? Na čiju se stranu vi stavljate?« pita ga jedan znatiželjnik među slušateljima.

»Jezik vam je samo jedno od bosanskih prokletstava pa i zbog jezika trpi mnogi pošten Bosanac. Meni je malčice pomogao jednom jedan neobrazovan, ali pametan čovjek iz Kreševa — zapamtite, Kreševljaci su vam naj­bistriji među svim bosanskim Hrvatima! Od tada više ne slušam učene rasprave o jeziku.«

»Sta vam je rekao čovjek iz Kreševa?« upita sad neki drugi.

»Kao i svaki pametnjaković, i on mi je ostavio da sam odlučim. Kaže on meni da je problem u nas s jezikom veliki. Uzmimo samo jednu riječ! Sve dok je jednome narodu ta inače zajednička riječ muškoga, a drugome ženskoga roda, sve dok postoji i ta možda na prvi pogled mala razlika, ja ne vidim, veli on meni, jake osnove da se ta dva narodna jezika prozovu istim! A koliko je takvih primjera!«

Razgovoru se tada priključi Zumbul Musafija i prekide Tvrtka Tvrtkovića koji bi sigurno nastavio svoj govor. Zumbul je svakoga ljeta dolazio u Sarajevo mada je za njegove godine put iz Amerike postajao sve dalji.

»Ima pravo naš prijatelj Tvrtković, ali, među nama, ne znam koliko je baš sada pametno podcrtavati razlike! Kao da već nema u svijetu dovoljno razlika! Ni u Americi se još tako ne smije govoriti na svakome mjestu. Ali, gospodin Tvrtković ima pravo — ćorav posao! Mami mojoj, mađarskoj Aškenaski, nije bilo nimalo lako popamtiti ov­dašnje rodove i padeže. Živjela je u Bosni šezdeset godina — da, tata ju je u Bosnu doveo 1881. godine, a uvijek me zvala »moja sin Musafija«. Tako vam je s jezicima! Stvar je to, ako hoćete, psihološka i ne valja je uzimati k srcu. U aškenaskom svijetu toliko je jezičnih zavrzlama i razlika da rođak rođaka dobro ne razumije. Jednom sam vam bio kod neke mamine familije, tako mi je bar bilo rečeno, tamo u Moravskoj, prije rata, naravski, prije rata. Nisam mogao doći k sebi od njihova neobična govora. Na povratku, zadržim se u Mađarskoj, jer i tamo sam imao itekako bliska roda. Tima ni imena nisam umio pravilno izgovoriti nego smo se smijali i rukama kao nijemi mahali. Pričam to mome pokojnome ocu, pričam mu o mojim nevoljama, a on se smije. 'Sve su to, sine, tvoja najbliža braća, ali jedni okaju, a drugi akaju!' objašnjava mi stvar pokojni moj stari. 'Sve su ti to posljedice vremena i našega rasula!' Nikada to neću zaboraviti! Zato mene, oprostite što se miješam, ovdašnje začkoljice oko jezika ne pogađaju.«

»Lako je vama, gospon Musafija, tako govoriti! Vi po prirodi običaja i nalogu tradicije znate ovdašnji jezik, ali fućka se vama za naša natezanja! Imate vi svoj jezik po mami, pa svoj jezik po tati, a onda opet i jedan zajednički za cijelu familiju. A kada se na sve naljutite, opet vam ostaje na raspolaganju jezik vaših pradjedova kojim su napisane vaše svete knjige!« suprotstavljao se Tvrtko Tvr­tković.