Strah od letenja
PV
Orlovi koji žive u kanjonima američke savezne države Colorado pri gradnji gnijezda služe se osobitim materijalom. Ženka orla katkada u jednom danu preleti i više od tristo kilometara kako bi pronašla grančicu tvrdog graba. Te grane ne samo da su iznimno čvrste nego imaju i bodlje zbog kojih se lako spajaju i čvrsto povezuju kako bi gnijezdo moglo biti sigurno na nekoj izbočini visoko u kanjonu. Pošto izgradi gnijezdo, orao ga podstavlja slojevima lišća, perja i trave kako bi buduće potomstvo zaštitio od oštrog trnja na grančicama.
U tim pripremama, ženka orla ulaže silan trud kako bi olakšala preživljavanje ptica koje će izleći. To zanimanje za njihovo preživljavanje daleko nadilazi trenutak rođenja, premda se način izražavanja tog zanimanja mijenja. Kako mali orlići odrastaju, počinju se boriti za prostor unutar gnijezda. Njihova potreba za hranom s vremenom postaje takva da majka više nije u stanju zadovoljavati sve njihove potrebe. Ona instinktivno zna da će njezino potomstvo, kako bi preživjelo, morati otići iz gnijezda.
Ne bi li mlade orlove potaknula na to da se sami brinu za sebe, majka iz gnijezda vadi lišće, travu i perje kako bi mladunci osjetili bolne ubode trnja. Kako su životni uvjeti postali bolni, prisiljeni su uspeti se na rub gnijezda. Majka ih tada mami da sidu s ruba. Kad počnu strelovito padati prema dnu kanjona, mahnito mašu krilima ne bi li prekinuli pad i tako na koncu počinju raditi ono što je za svakog orla najprirodnije na svijetu - lete!
Kao ljudska bića, možda ćemo se često zateći u sličnoj situaciji. Kad nam život više ne pruža razvoj kakav priželjkujemo i kad promjena postane nužna, možda ćemo morati otići iz sigurnosti i dobro poznate okoline te prijeći u nepoznato područje. Jednako kao što mladi orlovi nevoljko napuštaju gnijezdo, i mi ćemo se možda opirati promjeni. I premda uvjeti možda nisu ugodni, katkada ćemo se potruditi kako bismo podnosili sve veću neugodu jer se bojimo nepoznatoga. No ako je privezan u pristaništu, koliko god okretali kormilo vaš brod neće dospjeti nikamo!
Često se događa da nam neugodne životne okolnosti govore kako smo pripravni krenuti dalje i iskusiti nova područja vlastitog potencijala. I dok će naš strah od nepoznatog privremeno pojačati našu sposobnost podnošenja neugodne situacije, životne će okolnosti vjerojatno postati dovoljno trnovite da, poput mladih orlova, pođemo dalje. Možemo imati povjerenja u život i samouvjereno krenuti u nova iskustva jer, na jedan divan način, živimo u prijateljski naklonjenome svemiru - svijetu koji je stvoren kako bi podupirao nas i naše aktivnosti. Dr. Irving Oyle to je uvidio kad je rekao: »Svemir se ne protivi našim najboljim interesima.«
Jeste li ikada sami sebi rekli: »Želio sam učiniti nešto poput toga, ali nekako nikada nisam uspijevao smoći dovoljno hrabrosti?« Promotrite nagon unutar svog bića koji vas možda navodi na to da krenete dalje. Kada dođe vrijeme za iskorak i prihvaćanje novih izazova, zapamtite da svi imaju urođenu sposobnost ne samo preživljavanja nego i postizanja uspjeha. Bog nas je stvorio takvima da imamo mogućnost postizanja visokih razina uspjeha iuživanja u zadovoljstvu života. To znači da se ne moramo zadovoljiti nečim što je manje od onoga za što smo sposobni, osim ako tako odaberemo.
Sljedeće riječi, su iz glasnika Association for Humanistic Psychology Newsletter napisala je neka osamdesetpetogodišnjakinja:
»Kada bih mogla ponovno živjeti od početka, usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se. Dobro bih se razgibala. Bila bih lakoumnija nego ovaj puta. Manje toga shvaćala bih ozbiljno. Više bih riskirala. Više bih putovala. Uspela bih se na više planina i preplivala više rijeka. Jela bih više sladoleda. Možda bih imala više pravih 'problema', ali bih imala manje zamišljenih problema!
Znate, ja sam jedna od onih koji sat za satom, dan za danom žive razumno i pametno. Oh, da, i ja sam imala svojih trenutaka i kad bih sve morala raditi ispočetka, takvih bi trenutaka bilo više! Štoviše, trudila bih se da svi trenuci budu takvi!
Nije li to predivno?! Samo trenuci, jedan za drugim, umjesto da tolike godine živite prema unaprijed stvorenom planu.
Oduvijek sam bila jedna od onih koji nikada nikamo ne idu bez termometra, termofora, kabanice i padobrana! Kad bih sve ponavljala, putovala bih s manje opreme.
Kad bih mogla živjeti ispočetka, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i bez obuće ostajati do kasnije jeseni. Češće bih odlazila na ples. Češće bih se vozila na vrtuljcima. Češće bih ubirala tratinčice.«
Tako često na dohvat ruke pojavljuje nam se čitav nov način života, a mi ga ipak ne istražujemo. Zašto? Bi li jedan od razloga moglo biti i to što možda nismo dovoljno sigurni u to tko smo i što smo kako bismo oslobodili taj istraživački duh? Zanimljivo je to što uistinu imamo priliku živjeti život ispočetka. Svakog dana život nam dolazi kako bismo doživjeli novo iskustvo. Uvijek iznova, iz dana u dan, nude nam se nova dvadeset četiri sata. Možda se, bez obzira na životnu dob, možemo upitati: »Jesam li uistinu proživio sve svoje godine ili je svaka godina bila isti dan koji sam ponavljao u beskraj?«
U svakome su od nas mogućnosti koje se mogu ostvariti jedino kad se uspnemo na rub gnijezda, bacimo se u prazan prostor i poletimo!