Čarolija blizine i gola sirotinja

S malo grizodušja pogledah očima slijepca, u dubokoj sveopćoj noći, kojoj svjetlost lampi jedva se odupire a jedan slavuj prekida tišinu, kroz prozorsko staklo. A neki zalutali zapuh vjetra, poput drhtave slutnje, prošao je šutljivom ulicom, kojom s vremena na vrijeme (po planu vožnje) prođe gradski autobus. Mrak k'o mrak, pepeljast i uplašen prijetnjom zore poput kamena ali sa svrhom i opsegom s ljubavnim noćnim igrama zadobi drugi oblik pred jutro kad svjetlost prepliće mračne zidove i tjera me na moj naum. Možda zbog čarolije blizine neke venere koja želi uznijeti istu čežnju kao i ja (lijepa li je poput sna duše). Kad ni za Boga miloga ne kazuješ ono što misliš; jer učeni ljudi nikada ne kažu ono što misle i na kraju krajeva bio bi to školski primjer – kakao ne treba. Iako, moram kazati, srkćući gorki Artemisi i utonuvši u duboke misli u duši mi nije vladao spokoj ali ništa ne predbacih sudbini koja mi bijaše sklona. Mada neko neobično nagnuće tjera me kroz život sa smiješkom i u onim najgorim trenucima. I neću gorak osmijeh jer želim svu tu ljepotu nositi u grudima dok prodire kroz moje noći, sigurnim, izravnim ubodom.

Kao po zakonu bijesnom i surovom, kao u raskošnom bunilu i uz lavež pasa koji uznemiruju svečanu tišinu, prodire jutarnja svjetlost božanska i čista, upravo onakva kakvu hoće gospodar svega. Tužna brda kao oči nebeske i sijeda poput pepela, stenjala su kao punokrvne sjene žive koje ne mare za oči nebeske i ne briga ih za jutarnju rumen, niti to što dršću pragovi, vrata i jutarnje ruho.

I što sad braćo draga? Jedan dio vremena nam je ionako grubo oduzet, jedan dio namjerno dokinut a poveći dio nam neprimjetno izmiče. Brijati se ili zatvoriti oči, kao najbolji izbor, i cjelokupnu zbilju nadolazećeg dana prespavati. Ili, pak, otvoriti ih i odvažno krenuti u svakodnevicu kulture življenja. Tko još ne poznaje samoga sebe: svakoga jutra, kod prvog pogleda u ogledalu već pada odluka; možda najvažnija za taj dan u kojemu je sve moguće. I opet je jedan čudesno lijepi san pobjegao preplašen drekom poludjelog vekera. Opet je noć bila i suviše kratka, a moje lice u ogledalu promatra me kao stranca - tako pogužvano. Dakako da postoje razlozi za jutarnju malodušnost jer život je i onako kratak za duguljasta lica. A onaj tko ustane na lijevu nogu imat će sigurno tijekom dana mogućnost popravke. Glavu gore! Dan je tek otpočeo! Sunce se uzdiže iznad novih sanjarenja, i upravo danas idemo ka ostvarenju. I pamet u glavu! Koliko sam puta izbrbljao i pred ljudima se obrukao. Kad se perje prospe iz jastuka na vjetru – hajde pokupi ga, majčin sine.

Kroz prozor puštam vrućom vodom nagomilanu paru i kao u čudu, vidi ptičice! Treba uživati i pustiti vrapce nek pjevuše (ustvari oni i ne znaju da ih mi tako zovemo). Gle, i sjenice cijuču. A opet..., nije u redu cijelo nebo prepustiti pticama, u kojem svakome stoji njegov komad duševnog mira. Ovisno koliko dugo čekamo i koliko dugo moramo osjećati, mirisati, kušati... I s vremena na vrijeme opet isto. Uostalom kao da mi se svako jutro čini ponedjeljkom, gdje me tako neobrijanog promatra onaj neobrijani stranac u ogledalu. Pogled kroz prozor čini svoje i tjera da se brijem brzo... još brže. Nisam ja Superman. A papiri kažu; u modi su loše vijesti, lažne ili polulažne.., kič. Istina je kao i dobrota - dosadna i ne zanimljiva. Kako Andrić reče ─ kao golo siroče.