Iliri između pogana i kršćana

Lucius Caeccilius Firmianus Lactancius:

 

O SMRTI PROGONITELJA KRŠĆANA

 

Tko je bio Lactancius?

 

Laktancije *250 - + 325)  nije rođen u kršćanskoj obitelji. U mladim godinama on je bio učitelj retorike  u svom rodnom mjestu, po svoj prilici u Sirti u Numidiji (današnji Maghreb), gdje je nađen natpis na kojem se spominje neki L. Caecilius Firmianus.

 

Laktancije je u početku svoje karijere  bio uspješan. Na zahtjev rimskog imperatora Dioklecijana, postao je službeni profesor retorike u Nikomediji, kao putovanje Afrikom opisano u njegovoj poemi 'Hodoeporicum*'. Dospio je u društvo imperijalnih savjetnika, gdje je djelovao i Sossianus Hierocles, kao i poganski filozof Porphyrius. Tu je takodjer došao u blizinu Konstantina i Galerija kojeg je prikazao kao emanaciju zla u vrijeme progona. Nakon što se je obratio na kršćanstvo, dao je ostavku na svoju službu prije čišćenja kršćana oko Dioklecijana i prije objave edikta „Protiv kršćana“** (u veljači 303 godine. Kao latinski 'rethor' Laktancije je živio skromnim životom i, prema Svetom Jerolimu, nije u to vrijeme bogzna šta stvarao, sve dok Konstantin nije dospio na položaj vrhovne vlasti kad je Laktancije ušao u njegovu službu, kad je mladi imperator imenovao starog filozofa, od 311 do 313 godine.. Naklonost imperatora Konstantina je bio i kraj Laktancijeva života u siromaštvu kad je postao tutor Konstantinova sina Crispusa, kojeg je Laktancije, čini se, godine 317. slijedio sve do Treveroruma (danas Trier, op. prev), gdje je Crispus promaknut u dostojanstvo Cesara u tom gradu. Crispus je ubijen  326, a kad je Laktancije umro i gdje, o tome nemamo podataka.

 

U povodu obraćenje Konstantina, kršćani nisu više bili progonjeni, ali su njihovi protivnici bili uništeni kad je zavladao mir.

 

 

DE MORTIBUS PERSECUTORUM

 

 

(Navodi iz Laktancijevog djela koji se odnose

na Dioklecijana, njegove najbliže suradnike u

Tetrarhiji i na članove Dioklecijanove obitelji):

 

„Et in Sacro Comitatu Dominorum nostrorum

Diocletiani,  Galerii, Maximiani et Constantii

Multi christiani sunt et militant“

 

(William Seston: 'Diocletien et les Tetrarches',

Citation de Lactance, p. 303).

 

VII. Dioklecijan, loš vladar i začetnik naših nesreća, nakon što je opustošio Imperiju, pružio je svoje ruke nevjernika prema službenicima Vječitog***. Škrtost i stidljičavost tog imperatora zamalo su upropastli Imperiju. On je pridružio tri kneza vodstvu Imperije koje je razdijelio u četiri dijela . Umnožio je vojne snage, a svaki od imperatora je podigao više vojnih postrojbi nego ih je bilo u vrijeme kad je samo jedan imperator zapovijedao svima. U ono vrijeme više je uzimano nego li je davano; oporezovanja su bila toliko velika da su orači bili primorani da napuste zemlje a sela zarastoše u šumarke. Pa da pojačaju teror nad svima, pokrajine koje su sad razdijeljene u dijelove kao: svaki kanton, skoro svaki grad stenjao je pod svojim upraviteljem i svojim nadglednikom.

 

 (VIII): Diocles ( to ime nosio je Dioklecijan kad je bio samo običan čovjek) se je okružio takvim nadglednicima i takvim savjetnicima svojih ministara da bi osiromašio Imperiju. Premda nije bilo nekih kažnjavanja kojima se je on zadovoljavao, njegova vladavina bila je sretna dok nije počeo krvaviti ruke na svojim žrtvama. Evo početka progona koje je namijenio kršćanima.

 

(IX): Galerije i Dioklecijan  su u toku zime množili sastanke u dogovaranju o primjeni sankcija. Pa kako tim dogovaranjima nitko nije mogao nazočiti, mislilo se je da je posrijedi traženja spasa za cijelu Imperiju.  Dioklecijan je dugo bio protiv savjeta koje je dobivao; nije prihvaćao namisao da bi se prolijevanjem krvi moglo nešto boljeg postići, jer bi to narušilo mir u Imperiji. On je smatrao da kršćani vrlo rado prihvaćaju pogubljenje i da bi bilo dovoljno da službeno osoblje i časnički kadar zadrže dotadašnju vjeru. Svi ti razlozi nisu mogli mijenjati tvrdoglavost Galerija i zaključiše da valja uzeti u obzir mišljenje svojih pristalica po tom pitanju. Jer, Dioklecijan je imao običaj  da sam čini dobro i da tako postigne ugled ostavljajući savjetnicima da se oslobode svoje mržnje. Zatražiše savjet od neke uglednike iz redova plemstva i vojnog zapovjedništva. Prvi su se izjasnili oni s najvećim dostojanstvom. Neki su bili potaknuti odbojnošću prema kršćanima, govoreći da treba iskorijeniti te neprijatelje bogova i službene vjere. A drugi, kad su shvatili osjećanje vladara, i sami mu se prikloniše, bilo iz pobuda laskanja bilo iz straha. A sve to nije sklonilo Dioklecijana da prihvati uništenje vjernika (X).

 

Imperatori su shvatili sav taj nered, pa kako je crkva u Nikomediji bila sazidana na jednoj uzvisini, mogli su je vidjeti iz Palače; oni su međusobno tražili rješenje da li zapaliti tu posvećenu zgradu. No, prevladalo je mišljenje Dioklecijana jer se je on bojao da bi paljenje te zgrade prenijelo vatru na druge građevine oko te crkve kad bi veći dio grada bio zahvaćen vatrom i uništen. Pretorska garda se je sletjela sa sjekirama u rukama i drugim sredstvima i, premda je taj hram bio ovisok, u nekoliko sati samo sve je bilo srušeno do temelja. (XIII).

 

Nije smogao strpljenja da se suzdrži još samo trinaest dana kad je, u Rimu, imao biti početak njegove nove službe; on je odlučio da ide u Ravenu, ali kako je to putovanje bilo  izvedeno zimi, on je toliko bio iscrpljen hladnoćom i kišom, da se je našao u posvemašnjoj iscrpljenosti koja će ga  pratiti sve do konca života. Svejedno što je sav taj put bio nošen na ležaljki. Koncem ljeta, vratio se je u Nikomediju, njegova iscrpljenost bila je još teže podnošljiva, no ma koliko ga je bolest gonila da djeluje,  on je, godinu dana nakon slavlja 'vicenallia', odlučio da posveti hipodrom koji je dao podići. Napokon, on je toliko oslabio da su oko njega svi stali javno recitirati molitve za njegovo ozdravljenje. No, trinaestog prosinca u njegom dijelu Palače mogli su se primijetiti tuga i suze; sve je bilo ustrašeno i uplakano. Glasine o njegovoj smrti posvuda se su proširile po gradu. Narednih dana te lažne vijesti su splahnule i na licima njegovih časnika i administratora ponovno očitovaše povratak zdravlja. (XVII).

 

Galerius Maximianus Caesar, nije se zadovoljio strogošću tog Edikta, on iziđe pred Dioklecijana s novom zamkom. On je potajno potpalio Palaču kako bi ta drskost prinudila Imperatora  da se zarekne na kažnjavanje kršćana. Jedan dio te predivne građevine bio je uništen; odgovornost je pala na kršćane i to tako da oni više nisu bili tek kuga u očima javnosti. Govorilo se je da su oni sklopili urotu s eunusima u službi administratora Palače koje je trebalo poubijati. Malo je falilo da svi budu spaljeni živi kao i dva imperatora koji su mogli nestati u vatri spaljenog dijela Palače. Dioklecijan, koji se je trudio da bude vješt vladar nije se dao navući u klopku te izmišljotine, no u stanju velike uzbudjenosti, on je dao zapovijest da se kazne smrću samo svi službenici Palače.

 

Konstancije je imao sina nazvanog Konstanitin, mladić je bio velika uzdanica i veoma dostojan  velike sreće, lijepe tjelesne građe, poduzetan, skroman i i krajnje ugladjen. Stoga su ga i voljeli vojnici, a svi su željeli da budu s njime. Bio je u ono vrijeme na Dioklecijanovim dvorima koji ga je promaknuo u tribunsku čast prvoga reda (XVIII).

 

XX. Nakon što su Dioklecijan i stari Maksimian podnijeli ostavku, Galerije je pomislio da je gospodar svijeta, premda je Konstancije morao biti poštivan u svom pravu da bude vodeći, što  on nije isticao zbog svoje blage naravi i zbog lošeg zdravlja. Nadao se je da će uskoro umrijeti ili da će mu, u najgorem slučaju, oduzeti posvemašnju vlast. A i kako to postići s trojicom moćnih protivnika. Uostalom, opstali su prijateljski odnosi  između Liciniusa i Galerija.  Taj vladar je uzimao u obzir Liciniusovo mišljenje u svim stvarima, a nije ga uzeo za svog cezara, kako bi izbjegao da ga naziva 'sine moj'. Nazivao ga je tek toliko bratom ili Augustom nakon što ga je postavio na mjesto Konstancija. Tek nakon toga je umislio da će biti  gospodar svijeta i to nakon što bi svijetom vladao po svojim umišljajima, a da bi samostalno proslavio svoja vicennalia, i svog sina postavio za svog cezara premda mu je bilo tek devet godina, kako bi nakon toga, po uzoru na Dioklecijana, ostavio purpur.

 

XXI. Galerije ili mladi Maksimian (isti takav), nakon što je postigao suverenu snagu, sanjario je samo o tome kako bi sve činio bez ograničenja. Nakon što je porazio Persijance, htio je uvesti u rimske provincije običaje tih naroda koji se odruču slobode i s kojima je njihov kralj postupao kao s robovima. Galerije je nesmotreno hvalio te običaje koje nije mogao ostvariti bez posebnog edikta, a vidjelo se da ima nakanu da želi podvrgnuti sve Rimljane ropstvu. Oduzimao je prava sucima, a to je činio ne samo s decurionima nego i s upraviteljima gradova.

 

No, Konstantin je donio prosto nevjerojatnu odluku i odlučio ići uz postelju svog oca koji je bio blizu smrti. Umirući, taj vladar je preporučio vojnicima svog sina i povjerio Imperijuu njegove ruke, nakon čega je preminuo kako je i želio. No odmah nakon što je Konstantin  dospio na položaj Imperatora, prva odluka koju je donio je – da da kršćanima slobodu ispovijedanja njihove vjere.

 

XXIX. Zatim se je povukao u Galiju i, nakon nekog vremena koje je tamo proveo, otišao je u Panoniju gdje se je nalazio Galerije pod isprikom da je s njime kanio razmatrati pitanja Imperije, a ustvari da ga svrgne i i uzme u svoje ruke dobra drugih nakon što je izgubio svoja. Galerije je odnedavno doveo u svoje dvore Dioklesa odnosno Dioklecijana, svog punca, kako bi u njegovoj nazočnosti dobio suglasnost u vezi s imenovanjem Liciniusa i postaviti ga na položaj Severa. Dioklecijan i Maksimian su nazočili toj proceduri.

 

XXXIX. Ne držeći se više nikakvih zakona do li svoje volje, nije poštedio ni ženu svog prethodnika i dobročinitelja koju je nazivao već svojom majkom. Nakon smrti Galerija, Valeria, njegova supruga se je povukla u blizinu Maximiana kako bi tu bila sigurnija jer je on bio oženjen. No, on nije prestao da je voli i premda vladarica još nije prestala nositi crninu, on joj je predlagao brak, odlučan da otjera svoju ženu ako bi Valerija pristala na to. Ona mu je uzvratila otvoreno da joj njezin položaj da ne može biti ni govora o njihovom braku odjevena u žalosnu crninu pokraj pepela svog pokojnog muža , Maksiminova očuha, dok se sve ne ugasi. Uostalom, dodala je ona, nemoguće je otjerati ženu  čije je ponašanje bilo bez zamjerke i koja joj je time bila uzorom za slično ponašanje u svojim odnosima. Do Imperatora je dospio taj odrješiti odgovor . Na to se je njegova ljubav pretvorila u srdžbu. On odluči da tu ženu ponizi, oduzme joj njezinu imovinu i njezine tjelohranitelje, dade usmrtiti njezine robove  bez milosti i protjera je zajedno s njezinom materom bez prava da se igdje nastani. Gonio ih je od nemila do nedraga. Mislio je da ih navede u situaciju preljuba kako bi ih osudio, pod tom isprikom, na smrt.

 

No, ljepota i čistoća karaktera  žena postale su povodom njihove propasti. Dovedene, ne pred suce, nego pred ubojicu. Bez optužbe. Zadužiše jednog židova koji je već radio slične gadosti, obećali su mu pomilovanje pod uvjetom da svjedoči protiv tih dviju žena. Sudac, bojeći se da i sam bude kamenovan, ukoliko bi vodio istragu u gradi, izišao je u pratnji oružnika.  Ta tragedija se je dogodila u Niceji. Na kraju ih osudiše, njihova nevinost nije ničemu služila; ne samo muž koji je nazočio uz svoju vijernu suprugu, nego i svi oni koje je taj događaj dijeljenja pravde tu zatekao, plakali su gušeći se u suzama. U strahu da narod ne navali da spasi te dvoje nesretne žene, odvedoše ih među oružnike da ih tu likvidiraju. Pa kako je strava zaprepastila poslugu one bi izbjegle smaknuću da nagli obrat dobrote bližnjih nije ipak izveo njihov pokop. A onaj bijednik koji je izjavio da je nazočio njihovom bludničenju nije dobio obećani oprost. Privezali su ga za vješala gdje je priznao da je posrijedi nevjera i kad je izdisao, priznao je da su osudjene dvije nevine žene.

 

XLI. Augusta Valerija, uspjela je, iz progonstva u Siriji, obavijestiti Dioklecijana o svom položaju. On je odmah poslao delegaciju Maksimianu sa zahtjevom da mu vrati kćer, ali uzalud. Njegovi novi zahtjevi nisu dali nikakav rezultat. Napokon se odluči da mu pošalje nekog rođaka, čovjeka snažnog značaja s ponovnim zahtjevom, ali ni ovog puta nije bilo nikakva uspjeha.

 

XLII. U isto vrijeme, na zapovijed Konstantina, nasta uništavanje Maksimianovih kipova i rezanje slika na kojima je bio on slikan uz Dioklecijana. Taj vladar ponižen postupcima kakve prije njega ni jedan vladar nije podnio za svog života odluči da umre. Nigdje se nije osjećao sigurnim, strah mu je oduzeo potrebu da jede i pije – bez smirenja. Uzdisao je, stenjao, stalno se valjao čas po svom krevetu, čas na goloj zemlji. I tako taj vladar nakon dvadeset godina snage i vlasti, sveden u sasvim privatno životarenje, svladan svim tim iskušenjima, svisnu od gladi i tuge.

 

XLIII. Ostao je još jedan neprijatelj i Mexance je gledao na taj savez kao na dar neba; jer povod za osvetu svog oca bila je njegova najava rata Konstantinu; a to je imalo značiti da se je stari Maximian  samo pravio da je u lošim odnosima sa svojim sinom. Kako bi umanjio prilike svojih protivnika da uklone ostale Imperatore i, nakon što bi bili opljačkani, podijeliti vlast s Maxencom nad Imperijom. Bila je to pogreška. Njegova nakana je bila da uništi svog sina isto kao i druge kako bi se vratio na vlast zajedno sa svojim suborcem Dioklecijanom.

 

Jedva je suzdržavao suze. No, Konstantin je ipak uputio jednu nevjerojatnu misiju i otišao k svom ocu koji je bio na umoru. Taj vladar je na smrtnoj postelji preporučio svog sina vojnicima, stavio Imperiju u njegove ruke i umro blagom smrću kao što je i želio. Čim je Konstantin postigao svoj cilj, njegova prva briga je bila da kršćanima da slobodu ispovijedanja njihove vjere.

 

XLI. Augusta Valerija, protjerana u sirijsku pustinju, obavijestila je Dioklecijana o svojoj situaciji. Odmah zatim zatražio je od Maximina da mu vrati kćerku, ali uzalud, i drugi njegovi zahtjevi su prošli bez uspjeha. Napokon se odluči da mu pošalje smionog rođaka pa ni ta misija nije postigla nekog uspjeha.

 

Često je dolazilo do ukrštanja oružja, ali je Maxanceova stranka uvijek uspjela izići na kraj. No, odlučni Konstantin kao i u svim prigodama kad je htio ostvariti svoje poteze, približio se je Rimu i tu blizu mosta Malvius udario svoj tabor. Bilo je to dvadeset sedmog dana mjeseca oktobra, na dan kad je Maxence obukao svoj purpur, na zadnji dan proslave svog Quinquennalia. Konstantin je u snu dobio poruku daistakne na štitovima svojih vojnika sveti znak križa a da zatim uđu u oružani sukob. Konstantin posluša i na štitovima se pojaviše znakovi X sa znakom koji je simbolizirao Isusa Krista. Njegove trupe, zaštićene tim nebeskim znakom zaštite su bile spremne za borbu. Protivnička vojska  u odsutnosti svog zapovjednika pokušala je da prijeđe most. Sudar na mostu s obiju strana bio je silovit. No rimski puk se pobuni okrivljujući Maxence-a da izdaje stvar javnosti. Zabrinut zbog tih glasina, on je uputio poziv nekim senatorima i pokušao naći neku utješnu poruku u 'Knjizi proroštva'. I naiđoše na proroštvo da je tog dana rimski puk mogao biti uništen. On je protumačio to proroštvo u svoju korist i tako, uvjeren u pobjedu, jurnuo je u bitku. No, most iza njegovih leđa se je srušio kako bi njegova vojska bila prinudjena na borbu a ne na uzmicanje, nakon čega se je borba rasplamsala. No, Bog je pomogao Konstantina: njegove protivnike obuze strah. Maxence pokuša naći spas za sebe, ali je srušeni mosta iza njegovih leđa onemogućio bjekstvo. Ponesen mnoštvom bjegunaca, bačen je u vodu rijeke Tiber. Nakon te nadasve važne pobjede, Konstantin je primljen u Rimu s urnebesnim odobravanjem, kako naroda tako i Senata.

 

LI. Valeria, odjevena u prostu odoru, nakon lutanja po raznim krajevima u toku od petnaest mjeseci, napokon je uočena i razotkrivena sa svojom materom u Solunu. Obje su bile osudjene na smrt. Odvedoše ih na stratište upriličeno kao veliki događaj: nitko nije mogao suzdržati svoje suze zbog nesreće tih dviju gospođa najvišeg ranga. Tu im odsjekoše glave i njihova tijela bačena su u more. Tako njihove velike vrline i njihov visoki rod bijaše uzrokom njihove propasti.