Lustracija i burgijaši


Ivan ARALICA


Vjerovalo se da je sudjelovanje u ratu protiv četničkog i komu­nističkog agresora, bilo na bojišnici ili u pozadini, na hrvatski način realizirano pročišćenje od komunističke ideologije i mentaliteta. Što­više, da bolje lustracije od te nema! Ako se od komunizma i naslijedi naglasak na socijalnu politiku, od toga, kad se uklopi u demokrat­sko društvo, ne može biti nikakve štete. A da bi se od komunizma, komu je to bitna konstanta, spriječilo nasljedovanje jugoslavenstva, donesena je dopuna stavkom drugim 142. članka Ustava, koja glasi: Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u savez s drugim državama u kojemu bi udruživanja dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog zajedništva, odnosno neke bal­kanske državne sveze u bilo kojem obliku. I time je, činilo se, dekomunizacija završena, zaboravivši pri tom da je komunistički mentalitet, kao i svaki drugi, postojaniji od komunističkoga političkog sustava, pa ga s tim minimalnim mjerama nije bilo moguće upokojiti.

Kad nas je Tuđman napustio, a vlast došla u ruke političke opcije proizišle iz komunističke partije, koju je sam Tuđman odnjegovao kao oporbu u demokraciji što ju je sam stvarao, kad je na mjesto predsjednika države zasjeo Mesić, što se odnosa prema naslijeđu komunizma tiče, njegov antipod, a na mjesto predsjednika vlade došao Račan, posljednji sekretar komunističke partije - kad su na vlast došla dvojica ljudi koje je, da je provedena lustracija, trebalo administrativno lustrirati - bez imalo su zahvalnosti prema onomu koji ih nije lustrirao, vidjeli smo, zbog interesa društva i države, za­jedno s mnogima oko sebe koje je kao i njih trebalo lustrirati, otpo­čeli protiv njega rat na dvije borbene crte. Iz svih su društvenih in­stitucija progonili Tuđmanove kadrove i na njihova mjesta dovodili nijednom lustracijskom mjerom ne lustrirane kadrove slične sebi, a na drugoj su borbenoj crti, ideološkoj, otvorili proces detuđmanizacije, koji je išao u suprotnom pravcu od dekomunizacije, vraćao je u društvo komunistički mentalitet. Nema dvojbe, bila je to posljedica mišljenja da se Hrvatska u otporu komunističkom agresoru dovolj­no i na najbolji način dekomunizirala.

Ako je to važno, evo stvari oko koje se ja i Tuđman nismo sla­gali! On je u većoj mjeri nego ja vjerovao u nacionalno i demokrat­sko osvješćivanje komunista i, kad mu se očekivanja ne bi ispunila, izražavao je čuđenje što se ne ispuniše; ja u to osvješćivanje, ako se radilo o boljševiku a ne o formalnom članu partije, gotovo da nisam vjerovao, pa se u konkretnim slučajevima nikad ničim nisam izne­nađivao, pogotovo ne činjenicom da su Mesić i Račan komunisti i da će takvi u svim slučajevima ostati i djelovati.

Prema tomu, nakon Tuđmanova odlaska i nastupa trećesiječanjske vlasti, nisam imao nikakvih dvojbi da će Račan i Mesić postu­piti onako kako su postupili, a nisam imao nikakvih dvojbi ni da će Sanader, kad je preoteo vlast nad HDZ-om postupiti onako kako je postupio. Jer je Sanader, što se mentaliteta tiče, od istog štofa krojen, s tom razlikom što su njih dvojica krojeni od komunističkog štofa crvene boje, a on od komunističkog štofa crne boje. Ili su sva trojica krojena od istog štofa s crvenim licem i crnim naličjem!

Sva trojica su krenula u detuđmanizaciju, Mesić i Račan general­no, protiv svega što je sudjelovalo u ostvarivanju Tuđmanova djela, samostalne hrvatske države, a Sanader parcijalno, ogradama od to­božnjih Tuđmanovih krivih poteza. Prva su se dvojica stavila u po­ziciju negatora političke ostavštine, a drugi u poziciju reformatora stranke koja je ostala iza Tuđmana i deklarativno nastavljala njegovu politiku. Dvojica negatora, uključujući u to i njihove brojne prista­še, nikada na jednom mjestu nisu jasno formulirali što im je to detuđmanizacija, pa smo definiciju prisiljeni iščitavati iz onoga što su činili. Ni parcijalni negator u ulozi reformatora HDZ-e to nije na jednom mjestu učinio, štoviše, krio je to kao zmija noge, pa to i kod njega moramo iščitavati iz nedjela što ih je počinio od falsificiranja stranačkih izbora do dolaska na stolicu na kojoj danas sjedi.


Među Izvorišnim osnovama Ustava RH, kao temelj hrvatske državnosti, navode se: odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća na­rodnog oslobođenja Hrvatske; povijesna prekretnica odbacivanja komunističkog sustava, učinjena na prvim demokratskim izborima; i pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legiti­mnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. Kad se ova izvorišta promatraju u njihovu unutarnjem prožimanju, jasno je da se u antifašističkoj borbi ugrađenoj u odluke ZAVNOH-a ne podra­zumijeva komunistička manipulacija tom antifašističkom borbom, jer se, da je drukčije, da se misli na komunistički antifašizam, u tom trojstvu «od osnova« ne bi moglo naći ni odbacivanje komunističkog sustava ni pobjeda hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, koji je, doista, bio rat protiv četničkog i komunističkog agresora, a ne rat protiv Srba, koji su, za našu i svoju nesreću, u najvećem broju bili u sastavu četničkih i komunističkih vojnih formacija. Pa, ipak, i pored te jasnoće, detuđmanizatori su u antifašizmu, u preambulu Ustava unesenu u nerazdvojivom trojstvu, vidjeli komunistički antifašizam, koji demokratski antifašizam nije, koji je isto toliko totalitarni sustav koliko je totalitaran i fašizam, čijim se protivnikom deklarira. Učinili su to tako da su iz trodijelne osnove amputirali dva posljednja dijela, referendumski otklon od komunizma i rat protiv komunizma!

Upozoreni na činjenicu da trodijelni antifašizam iz preambule Ustava ne može biti komunistički antifašizam, jer bi se to kosilo s dva preostala dijela trodijelne izvorišne osnove, pa i s Ustavom u cjelini, detuđmanizatori su odgovorili da bi odvajanje komunističke vodeće uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi, koja je doista bila antifaši­stička, tu antifašističku borbu učinilo virtualnom. Drugim riječima, kazali su da hrvatski antifašizam, ni unutar Narodnooslobodilačke borbe ni izvan nje, ne postoji bez Tita i njegovih komunista kao ek­sponenata Kominterne, što će reći komunističkog totalitarizma na globalnoj razini.

O tomu da li bi se hrvatski antifašizam iz NOB-e mogao odvojiti od komunističkog antifašizma kao manipulacije tim antifašizmom već je od stručnijih od mene mnogo toga potvrdno rečeno i dalo bi se još mnogo toga reći. Zasada samo toliko da je to Tuđman znao razdvojiti i da je zato u nerazorivom trojstvu unio antifašizam u naš Ustav, i da će se to sada, kad je detuđmanizam propao, morati učiniti, jer je nerazumijevanje te tročlane osnove u Ustavu izvorište postkomunističke ideološke zbrke koja trenutno drma Hrvatskom. Opširnije o tome nekom drugom zgodom, a sada još samo to, da su detuđmanizatori, gledajući u antifašizmu iz preambule Ustava komunistički antifašizam, izvorištem hrvatske državnosti proglasili baš taj komunistički antifašizam na čelu s drugom Titom i sobom samima. Proglasili zato jer su detuđmanizatori odreda mentalni ko­munisti, stasali unutar komunističkog totalitarizma ili educirani na­sljednici toga totalitarizma.

Takav stav o izvorištima hrvatske državnosti detuđmanizatore je - da, ipak, navedemo njihove ideološke i administrativne perjanice: Slavka i Ivu Goldsteina, Vesnu i Zorana Pusića, Račana i Milanovića, Mesića i Josipovića - doveo u izravan sukob s većim dijelom hr­vatskog naroda koji je u svojoj duši, kao temeljni doživljaj stvaranja hrvatske države, nosio Tuđmanovo političko naslijeđe i pamtio da je i on kao i većina naroda bio tlačen i progonjen od komunističkog antifašizma na čelu s Titom, pa ga kao totalitarni sustav nije mogao ugraditi u temelje demokratske države, pamtio da ih je Tuđman vo­dio u ratu protiv komunističkog agresora i da je uz njihovu pomoć stvorio demokratsku hrvatsku državu, s otklonom i prema komu­nističkom i prema fašističkom totalitarizmu. Zbog toga sukoba do­godila im se splitska riva i čitav niz drugih manifestacija narodnog otpora. Da iz sukoba s narodom iziđu kao pobjednici, ukazale su im se dvije mogućnosti. I na njima su počeli svojski raditi.

Prva mogućnost! Proglasili su Tuđmanovu borbu za samostal­nost, kroz borbu protiv komunizma, koji je u sebe amalgamirao i crni i crveni srpski imperijalizam, opterećenom s dva krupna grije­ha: s planiranim progonom srpske manjine i agresijom prema Bosni i Hercegovini. Domovinski će se rat s tim opterećenjima, mislili su, kvalificirati kao građanski, komunističkom terminologijom kazano, kao bratoubilački, i krivnja će na sve koji su u njemu sudjelovali, branili se ili napadali, biti ravnomjerno podijeljena. Uvjeravanje hrvatskog naroda u takve stavove postizat će se promidžbom kroz medije, preko procesuiranja ratnih zločina na domaćim sudovima i preko procesuiranja Tuđmanove politike kao zločinačkog pothvata na Haškom sudu, procesuiranja na zamjenskim ličnostima, Tuđmanovim generalima Gotovini i Markaču. Time bi se, puneći godinama medijski prostor pričom o zločinima počinjenim u Domovinskom ratu, kad osuđujuće presude budu donesene i na domaćim sudovima i na Haškom sudu, dokazalo da je Tuđmanova politika bila nacio­nalistička i fašistička, samo eksces koji se, vremenski gledano, smje­stio između komunističke federalne Hrvatske u sastavu Jugoslavije i samostalne Hrvatske, pa zaključilo da tu politiku treba izbaciti iz izvorišta hrvatske državnosti i temeljeni hrvatske državnosti učiniti komunistički antifašizam.


Druga mogućnost! Usporedno s opisanim procesima, treba ovla­dati Tuđmanovom strankom, koja je u vrijeme njegova života bila instrument njegove politike, a kad je umro, baštinica njegova poli­tičkog naslijeđa, na taj način da se između dviju frakcija u toj stranci, one koja je slijedila Tuđmanovo državotvorstvo i one koja je imala otklon prema tom državotvorstvu pronalazeći u njemu pretjeran nacionalizam, podupre ovu potonju predstavljajući je javnosti kao reformatore, modernizatore i tomu slično, predstavljajući je onim što komunisti zovu progresivnim i suprotstavljajući je onima koje komunisti zovu natražnjacima, konzervativcima. Idealnijeg progresivca od hedoniste Sanadera, koji će svojim reformama stranku si­gurno udaljiti od Tuđmana i njegova nacionalizma, nisu mogli naći.

Taj će, dok ga detuđmanizatori budu hvalili kao reformatora koji HDZ-u reformira u modernu stranku, biti spreman, provodeći poli­tiku krimogenog klijentizma, narodski rečeno, pajdaškog lopovluka, i izdati obećanja dana na splitskoj rivi, i krivotvoriti stranačke izbore, i svima na hranidbenom lancu, što ga je sam uspostavio, dobacivati pozdrav Hristos vaskres, iako sam nije bio sljedbenik onoga koji je uskrsnuo, jer je kršio njegove zakone ne ukradi i ne čini krivo svje­dočanstvo, niti je od onih koji su mu na pozdrav uzvraćali Vaistinu vaskres tražio da vjeruju u nauk uskrsloga i ne griješe kršeći sedmu i osmu Božju zapovijed.

 

Vrelo; "Smrad trulih lešina"


Lipanj 2015.