Janjetina i zlatni lančići
Ante TOMIĆ
mletačka je vojska 1717. osvojila Imotski i utvrđena je granica prema Otomanskoj carevini, Mocenigova linija, koja kao državna meda između Hrvatske i Bosne i Hercegovine postoji i danas. Za moju obitelj, od davnina nastanjenu u Donjem Prološcu u Imotskoj krajini, pobjeda kršćanskog oružja prije tri stotine godina svakako je morala biti sretan događaj. Velika im je muka zacijelo bila živjeti kao vjerska manjina i vazal u nekoga turskog plemića, koji im je uzimao velik dio mršave ljetine. Mogu zamisliti suze na umazanim licima predaka, kad bi volovske zaprege s vrećama njihovog ječma, s kotačima što su od težine tereta tonuli u blato, ljuljajući se otišle put aginih ambara. Poznajući svoje, ne sumnjam da su oni znali prevariti gospodara i zakinuti ga za koju mjericu. Lažljivi su Tomići vjerojatno negdje zakopali dvije oke žita ili sakrili janje. Ali opet, nije im bilo lijepo, kao što i inače nije, vidjeli ste i sami, ako si pripadnik nekakve obespravljene manjine.
Premda je to bilo očito gubitnički izbor, moji preci ustrajali su u kršćanskoj vjeri. Ne bih znao objasniti zašto. Pretpostavljam da je papa lično to tražio od njih. Zaista, veliki bi gubitak za Crkvu bio da je neki moj čukun-čukundjed prešao na islam. Teklić iz Imotskog kao bez duše bi utrčao u Kvirinalsku palaču u Rimu i pao pred Klementa Jedanaestog s poraznom vješću:
»Tomić se osunetio.«
»Tomić se...«
»Osunetio se, vaša svetosti, postao je muhamedanac.«
»To ne može biti!«, šapne papa užasnuto.
»Na svoje oči sam ga vidio«, prisnaži teklić. »Svezao je čalmu, opasao se sabljom i viče po selu: 'Di ste, kauri, mamicu vam jebem!'«
Klement Jedanaesti tjeskobno se zagleda u jedan oslikani prozor i zašuti. Dugo, dugo ni riječi on ne reče, a kardinali i biskupi oko njega lome prste od užasa, jedva da i dišu nesretnici.
»Propali smo!«, zaključi napokon sveti otac tihim, izgubljenim glasom. »Neka nam je Bog u pomoći, ako je i Tomić prešao na islam, svijet koji smo do jučer znali više ne postoji.«
»Što će onda biti s nama«, upita jedan debeli biskup prepadnuto.
»Za vas ne znam«, reče Klement Jedanaesti, »ali ja ću se vjerojatno zaposliti u kožarskoj radionici kod šogora.«
Ovaj prizor ipak se nije dogodio, zapadna je civilizacija preživjela jer su moji preci i u najcrnjim vremenima ostali odani svetoj katoličkoj i apostolskoj crkvi. Sasvim iskreno, ne znam što im je to trebalo, na njihovome mjestu ja bih svakako odustao. Kakav sam slabić i konformist, ja bih za male ćevape konvertirao na islam još dok bi Turci bili u susjednom selu. No, upornost mojih predaka danas doživljavam kao obavezu. Ako su oni već tvrdoglavo ustrajavali na kršćanstvu, ovo će vam sada možda glupo zvučati, ne bih ih želio iznevjeriti. Premda nisam bogzna kakav vjernik, dapače, dosta sam siguran da na nebu nema ničega, prihvatio sam i prihvaćam čisto tradicijski vjeru svojih djedova i druge ne tražim. Upravo kao što bi Shane McGowan u jednoj pjesmi kazao:
It was goodfor me dear old Daddy
and my dear old Mammy too
Give me that Church ofthe Holy Spook
I don t need nothin new.
Dobro, prvi sakrament još i nisam mogao birati. Kršten sam sasvim nesvojevoljno još dok nisam ni mjesec dana napunio, jedne ljetne večeri 1970. Moja mama, sudska tipkačica, bila je u Partiji i nije se smjelo znati da joj je sin klerikalac i reakcionar te su me po mraku odnijeli u crkvu, kriomice kao da idu u kupleraj. Samoga se događaja, prirodno, slabije sjećam. Polili su me vodom, promrmljali nekoliko obrednih rečenica, upalili svijeću i od tog trenutka počinje moja ne baš slavna katolička karijera. Ja sam dobio lančić, a roditelji i kumovi su se počastili pečenom janjetinom.
U prvim godinama još sam bio mlad i perspektivan, redovan na vjeronauku, čak i ministrirao i na misama čitao apostolske poslanice. Župnik je bio drag i nas dječake darivao bombonima, a to nije bilo zbog onoga što ste upravo pomislili. Značajan dio djetinjstva proveo sam u crkvenom dvorištu, gdje smo igrali mali nogomet i mačevali se drvenim štapovima. Pamtim da sam volio pripovijesti o Mojsiju i Davidu i kada bi me malešnog konopac crkvenog zvona naglo podigao uvis.
Jedne svibanjske subote u trećem razredu pristupili smo ispovijedi i ja sam sve priznao, kao na sastanku Anonimnih alkoholičara, da sam lagao, krao, varao, psovao i hulio, da sam ubijao sitne životinje i nisam poštivao svoje mile roditelje. Župnik mi je dao pokoru i odrješenje od grijeha i ja sam sutradan na misi čiste savjesti na jezik primio okruglu bijelu hostiju koja mi se zalijepila za nepce. I danas se toga sjećam kao izvanredno nelagodnog iskustva.
Na sebi sam imao modre hlače od kamgarna i bijelu popelinsku košulju. Mojoj babi, koja je uglavnom brinula o mojem vjerskom odgoju, bijela popelinska košulja i modre hlače od kamgarna bile su vrhunac muške elegancije. Na polaroidnoj fotografiji stojim kraj nje i velikog zemljanog pitara s filadendronom, držeći u jednoj ruci priznanicu da sam primio sakrament pričesti, a u drugoj svijeću s mašnom od trobojnice bez socijalističkih obilježja. I u toj prilici okrenuli smo janje, a ja sam dobio zlatni lančić.
Tri godine kasnije u selu je bila krizma, a ja sam ponovno odjenuo popelin i kamgarn. Bio je lipanj, a nas smo nekoliko stotina krizmanika cijela dva sata na žegi u dvorištu čekali biskupa. Bistro se sjećam kako je svijeća u mojoj ruci klonula od vrućine. Nakon sakramenta kum mi je u džep košulje gurnuo jednu krupniju novčanicu i šapnuo: »Evo, neka ti se nade za kavu«, a ja sam se pravio blesav i nisam rekao da mi u šestom razredu još ne pijemo kavu. I tada sam dobio zlatni lančić, a moji su, pogađate, okrenuli janje.
17. veljače 1996. u splitskoj katedrali moja supruga i ja zajedno smo primili sakrament ženidbe, premda je moja katolička karijera, iskreno da vam kažem, već tada bila u ozbiljnoj krizi. U transcendentne istine kršćanstva počeo sam dvojiti još kao srednjoškolac, a povjerenje u crkvu dodatno su mi poljuljali moralni i politički stavovi većeg dijela klera. Možda tek za nekolicinu katoličkih svećenika još osjećam poštovanje koje sam osjećao kao dječak što je s oltara čitao apostolske poslanice. S druge strane, ni svećenici o meni uglavnom nemaju bogzna što lijepo za reći. Odmakao sam se od toga svijeta i on se udaljio od mene.
Ali, zapravo, moji su osjećaji podijeljeni. Ne žalim ni zbog jednog sakramenta i danas bih sve jednako napravio, usvajao ih po redu kako dolaze, baš kao što ih i mojadjeca usvajaju, zajedno s janjetinom i lančićima. Po strani od transcendentnih istina i glupih političkih izjava naših biskupa, još uvijek želim i do smrti ću željeti pripadati zajednici u koju su me primili one ljetne večeri 1970. To je moj dug tradiciji, dug mojim blesavim kmetovskim precima, koji su plakali za svojim ječmom, a nisu odustajali. To je nešto što me obično živcira, ali ide za mnom kao sjena i određuje me kao osobu možda i u većoj mjeri nego što bih želio priznati.