Posavski Zmaj

-Jesi li upoznao naše lijepo Brčko? - upita Zmaja skeledžija Mijo, prevozeći ga čamcem na bosansku stranu. Most su prije nekoliko dana Srbi minirali dok je preko njega bježalo mnoštvo civila. Mnogi su poginuli ili se utopili u nabujaloj Savi.

U Brčkom su prije podne ubili hrvatskoga vojnika. Ubi­li su ga s leđa u kafiću jer je bio u maskirnoj uniformi. Sve to Zmaj nije znao, pa se u uniformi slobodno kretao gradom. Usput je susretao skupine redovne i rezervne policije, vojsku i rezerviste i ponekoga četnika. Svi su ga radoznalo gledali. Za svaki slučaj otkopčao je futrolu i otkočio škorpion. Toč­no u podne ušao je u Hrvatski dom. U njemu je bio ured Hrvatskoga kulturnoga društva "Napredak". Tamo ga je dočekalo desetak ljudi. Profesor Mijić nazočnima je Zmaja predstavio kao "glavnog" za Posavinu, iako se nikada nije znalo tko je glavni.

Medu prisutnima bio je i načelnik policije Filipović, mladi čvrsti gospodin u kojeg se moglo pouzdati. Mijić je iznio svoj plan obrane općine Brčko. Na karti je označio položaje "noćnih straža" koji se odnosio uglavnom na ulaze u hrvat­ska sela oko grada. Žalio se na nedostatak oružja, kao i na prevrnuti čamac, a tom je prigodom nabavljeno oružje završilo u nabujaloj Savi.

Bila je to prigoda da Zmaj isporuči tridesetak drago­voljaca podrijetlom iz brčanske općine. Oni su već dva dana čekali u kampu na svoj raspored. Većinom su to bili Musli­mani zaposleni u Rijeci. Zapovjednik im je bio učitelj Osman s Dizdaruše. Zmaj je zamolio brčanskoga zapovjednika Mijića da organizira prijevoz dragovoljaca čamcem preko Save, čim padne noć. Oštećeni most čuvala je vojska i policija pa se s naoružanjem i opremom nije moglo prijeći.

Zmaju se žurilo u kamp kako bi pripremio Osmana i njegove dečke za odlazak u zavičaj. Znakovito mu je bilo i to što ga nitko nije ispratio dalje od hodnika. Nitko se sa Zmajem nije usudio izići na ulicu. Vjerojatno ga u toj masi, na ulici, njegovi najbliži suradnici ne bi ni pozdravili. Psihoza straha osjećala se i za vrijeme sastanka. Iako je bilo zagušljivo u tijesnoj sobi, svi su prozori bili zatvoreni, a govorilo se gotovo šapatom. Tek sada, na ulici, skužio je razloge takvog ponašanja.

Sudbina je htjela nagraditi Zmaja zanimljivim prizorom. Prolazeći pokraj glavne pošte u Brčkom pročitao je grafit. Netko je nepismenom ćirilicom na zgradi napisao: "Ovo je , Srbija", a drugi je to prekrižio i u produžetku dopisao: "Krete­nu, nije Srbija, nego pošta!".

Sa smješkom je nastavio put prema ilegalnoj skeli uvjeren da će Osmanovi ljudi popraviti stanje na ovom terenu.

Kada je ulazio u kamp sunce je bilo na zalasku. Drago­voljci su bili na obuci. Upravo je jedan iz Brčkog pokazivao vještinu baratanja nožem. Zmaj je dao znak da se vježba nastavi. I sam se pridružio zadivljenoj publici. Bila je to četvrta budokai kata* s nožem. Kada je Čuki završio s vježbom čuli su se oduševljeni povici i pljesak. Zmaj upita nazočne:

- Može li netko ponoviti vježbu?

Svi su se nasmijali i komentirali - to ne može nitko.

- Onda moram ja!

Zmaj je tisuću puta ponavljao tu katu gledajući Žgaljardića s Rijeke kako je besprijekorno izvodi. Nikada nije do­stigao učitelja, ali to je i nakon višegodišnje stanke mogao izvesti jednako kao Čuki. Dok je od njega preuzimao nož zabrinuo se što mu ga je predao naopako, a ne kao što se to inače čini. To je moglo značiti jedino da je Čuki učio na brzinu. Stoga je mogao u katu unijeti neke pokrete iz dru­gih kata ili neke svoje improvizacije. Prvi dio njegove de­monstracije Zmaj nije vidio, pa je moglo biti odstupanja. Mogao je još i odustati, ionako nitko nije vjerovao da će on zaista izvesti što slično. Jedino se Mamuza samouvjereno cerio.

Zmaj je skinuo remen i odložio oružje. Izuo je čizme i ostao u čarapama. Stao je u središte slobodnoga prostora, naklonio se publici, zastao na trenutak i krenuo. U početku pokreti su bili nešto sporiji i krući, ali pokreti izvedeni u pravcu sjever-jug bili su pravi. Kao nekad.