Tamo, na sjeveru, je potiho šumjelo

„Ecce Homo“ (evo čovjeka) – rekao je Friedrich Nietzsche u svojim poznim godinama. No, prije no krenem predložio bih sljedeću predpostavku: netočnost i nevjerodostojnost je u književnosti podnošljiva ili vjerodostojna, jer joj u stvarnosti uvjek naginjemo – recimo pojmovno pojednostavljenje složenih stanja koja se zbivaju u tren oka. Ne znam jeste li shvatili? Također ne znam jesam li ovo jednom, o mom prijatelju Maksu, pričao? Možda jesam a možda i nisam:

Ponekad i pomalo bio je izmučen nesanicama i teška mu je postelja na kojoj je davljen noću a jutro sviće s bauljanjem, u pidžami, do mašine za kavu i kupaone (Franz Kafka i njegov „Proces“ su još uvjek danima na istom mjestu).

─ Svi idealisti misle isto tj. da je njihovo djelovanje bitno bolje od svih drugih (mišljenje je kao prkno – svatko ga ima). Dakle, njima je teško vjerovati da je i tuđoj stvari, da bi napredovala, potrebno upravo ono isto smrdljivo smeće koje je potrebno svim ljudskim podvizima. Isto tako je i o ljubavi – ljubav je baklja koja svijetli pri putu i istovremeno bolan žar jer sva ljubav misli na trenutak vječnosti i nikad na duljinu. – govorila je.

─ A ti filozofkinjo ode jutros bez kišobrana (dobro je da si barem ogrnula mantil)?

Hodući pored mjesnog dućana zamijetio je da priroda postupa onako kako ju je Veleum pokazao. Također, ubrzavajući korak pored seoske birtije prisjeća se Krležinog „Cvrčak pod vodopadom“:

„... sastajući se po pissoarima odvratnih krčmetina, i to u mrklim, debelim, bezizlaznim pijanim tminama naših domaćih lumperaja, kad se čovjek opija, da bi zapio pamet, da bi otrovao srce, kad čovjek loče od neke samorazorne potrebe, da što prije krepa i da se rastereti svih naših depresija, ove naše gluposti, našeg nihilizma, u jednu riječ: našeg života kao takvog.“

─ Gdje sam ono stao? ... ah da!

Oblaci se snizaše, a iza njih, uz kišu, dotrča hladnoća. No, pljusak je donekle odgođen, odzvanjala je vjetrovita pjesma u granama obližnje grabove šume i jeka sirene negdje. Kao da će prijevremena zima, barem ovdje, nadolazi onaj europski val bljuzgavica, dok se u južnim krajevima zemlje potpuno razvedrava, dakle vraća se sunčana opojnost jeseni kada se doista razvedravalo i kada je granula ljepota Mediterrana.

─ Zašto ljudi po kiši trče pognute glave?

Ništa više nije teklo sporo, poneka prirodna pojavnost ubrzava život, kiša primjerice, i to samo u prvom naletu. Opet je zapuhalo prilično nisko stružuću skoro po zemlji, po samoj površini. Hrpa papira, plastičnih kesa, lakih otpadaka i prljavštine prenesena je do same ograde, što znači da je puhnuo sjeverac koji nosi sa sobom hladnoću i prestanak kiše. No, sve te gatke i naša mudrovanja priroda za čas opovrgne i preokrene. Ne zato što se igra, ne zato što je lažljivica, već je uistinu pobornik promjena u svemiru.

─ Nadam se da su prozori u potkrovlju zatvoreni.

Tamo, na sjeveru, je potiho šumjelo, bilo je tako poredano, neka vrsta zaštitne ograde, staklena granica između dva svijeta ili samo dva stvorenja: jedno je u hodu dok drugo leži, zajedničko im je okruženje (kućni ljubimci - zecovi naprimjer). Gore u visinama su ždralovi klizili u jatu, povremeno se otkidalo kričanje sve dok se strijela njihova leta nije izgubila. I po onim udaljenim obroncima prosipat će se njihova objava promjene mjesta, potrebe za tim, a posvuda će biti vjesnici dolaska hladnoće i dolazeće zime, ledenih ukrasa, mnogih zamrznutih cijevi, zbliženja ptice i mačke.

Utrčavši u kuću (kao da bježi pred razjarenim bikom u koridi) pogledao je kroz prozorsko staklo; Pljusak se pojačavao, smračivalo se, bljesnulo bi pa bi se grmljavina ohrabrila, malo bi se razdanilo do novog smračenja. Jedan oblak, kao kliconoša, tako dosadno i uporno spopao je dolinu. Drugi je podvio rep i odlazi sa svojim teretom prema jugu. Tamo će ga, vjetojatno sunce sa svojom silom, požderati. Okrenvši se na drugu stranu, na zidu bila je slika raspeća s preovladavanjem mučeničke boje (crvena), do nje drveni križ na zlatnoj pozadini, a na nj prikucano izmučeno tijelo golog, u dronjcima, Gospodina našeg Isusa. Valovita kosa pada mu niz vrat i leđa, bolan pogled u zemlju, ruke polomljene u laktovima.

─ Ponovimo u sebi: „Prodireš kroz moje noći, sigurnim, ravnim ubodom.“

Ponovni pogled prema dvorištu, i vidio je pokislu lipu. Vjetar joj je stresao kaplje s grana koje su znale zasuti prozor kao neko kristalno svjetlucanje. Prozorsko staklo je izgledalo kao ukras i mamac za otkinuto lišće, tu je , priljubljeno i vlažno, odgađalo svoj pad.