Pljačka

Mile STOJIĆ


Kako vrijeme prolazi, sve je više onih što su postsocijalističke privredne pro­cese u nas, kojekakva pretvorbena i gospodarska »čuda«, skloni imenovati je­dnostavno pljačkom. To je riječ grčkoga korijena i slavenskoga sufiksa (-ka), a označuje plijen, grabež, otmicu. A riječ plijen (praslav. pelri) u svim slaven­skim jezicima označava ratne ciljeve, ono što se dobilo ratom (njem. Ertrag, Ausbeute). Trojanski rat ima za cilj otmicu lijepe Helene, dok su moderne vojne vođene uglavnom za materijalna dobra. Rat u bivšoj Jugoslaviji, među­tim, bio se, između ostaloga, i za takozvanu društvenu imovinu, sve dotle dok »vlasništvo radničke klase« nije prešlo u ruke - fukare.

Ono što su radni ljudi stvarali u pet desetljeća, mangupi su privatizirali u pet minuta. Srpski hajduci su, pošto su opljačkali Hrvate i Bošnjake, za­vršili pljačkom Srba. Oni nisu mislili na interes nacije, nego na vlastiti plja­čkaški interes, žali se ovih dana Biljana Plavšić, prekasno shvativši da je njezin idealistički šovinizam i san o Velikoj Srbiji, za Karadžića i Krajišnika bio tek paravan za prikupljanje tuđom mukom stečenih dobara. Marko Vešović je, analizirajući sindrom crnogorske hajdučije, došao do spoznaje da je pljačka­nje zapravo bilo temeljni motiv tzv. istrage poturica u Crnoj Gori u osamna­estom stoljeću. Hrvatski hajduk Andrijica Šimić skupa sa pobratimom Jovom Kadijevićem također se zaskakao na »drumove kud prolaze Turci i trgovci«. Hajdučka svijest utkana je u povijest nacionalnoga otpora, pa onda nije ni čudo što je Boban Karadžiću prodavao naftu u trenutku dok je ovaj potpa­ljivao hrvatske i bosanske gradove.


Istinski su nacionalisti duboko razočarani ishodom ovoga rata. Mit o su­periornosti nacije srušio se zbog prizemnih stvari kakve su grabež i otimači­na. Viteštvo je zamijenjeno kokošarstvom, a uljudbena patetika lopovlukom i krađom. Što se nije moglo opljačkati, uglavnom se uništavalo. Kad se je­dnog dana rat završio, pogledali smo se u lice i shvatili da su barabe postali mi­lijunaši, da su jedni davali sinove, a drugi dobijali tvornice i hotele. Nedavno je objavljeno da je u jednom hrvatskom selu u Srednjoj Bosni grupa maski­ranih i naoružanih mladića upala u autobus pun putnika i tražila novac. Je­dan putnik se pokušao spasiti nevolje tako što je trznuo hrvatsku putovnicu, našto mu je maskirani mladić odgovorio: »Kakva putovnica, kakva politika. Vadi novac. Ovo je pljačka!« Haračlija ovaj put nije tražio alibi u svetim na­cionalnim ciljevima.

Nedavno sam prisustvovao razgovoru o čuvenom hrvatskom tajkunu, čovjeku koji do početka rata nije imao ni za cigarete, a sad je vlasnik bogat­stva na kome bi mu pozavidio i jedan Aristotel Onasis. Isticano je da daje ve­like priloge Crkvi i potiče humanitarne djelatnosti, ali svi su zaključili da bi za njegovo blago u mirnodopskim uvjetima trebalo mukotrpno raditi neko­liko naraštaja. Jedan od sugovornika ga je žučljivo branio, rekavši: »Nije ka­kav čovjek, ali je dobar Hrvat!«.

Lipanj 2012.