Cappuccino

Mile STOJIĆ

 

Htio sam ovih dana na jednom velikom europskom aerodromu svratiti u Duty free shop da kupim neke sitnice za djecu, ali me suputnik priupita: »Što ćeš kupovati? Pa sve ti je upola jeftinije u Sarajevu!« I, doista, sve one zapad­njačke drangulije, koje su u socijalizmu mogli nabavlljati samo privilegirani, danas su svima na dohvat ruke. Nitko više sa svjetskih aerodroma ne vuče štange marlbora, boce viskija, niti skupocjene parfeme, jer vas asortiman najskup­ljih svjetskih pića po prihvatljivim cijenama čeka u posljednjem gra.na.pu Alipašina Polja, a nekad nedostižni Chanel ili marlboro nude vam već Cigani na svakom uglu gradskog centra. Mi, zapravo, nismo ni primijetili kako nam se Zapad hinjski uvukao u život, prosipajući svoja šarena stakalca po kraterima naših domova.

Amerikanci su, tako, naumili bez posla ostaviti naše tradicionalne kulinare, instalirajući na njihovo mjesto svog vrhovnog ćevabdžiju McDonaldsa. Sočne ćevapčiće i ukusne pljeskavice uskoro će zamijeniti bljutavi hambur­geri i čizburgeri, a slasne pite banalne pizze; forma će ponovno suspendirati sa­držaj, ali tako se, valjda, plaća ulaznica u društvo sreće. Općenarodna kata­strofa pridonijela je da nismo ni primijetili kako sve više gubimo svoje lice, postajući žalosni manekeni svijeta koji nas neće i kome ne pripadamo.


Bosanske kavane postaju sve rjeđe, tako da temeljni leksik bosanskog jezika (kahva) sve više prelazi u arhaizam, jer se taj napitak na bosanski način sprema jedino još u odajama naših baka. Čaršija je puna kafića, a umjesto kahve s rahatlokumom tu vam obično nude njene talijanske inačice: machiato i espresso i cappuccino. Spremanje kave na talijanske načine, međutim, nama koji pro­matramo svijet iza stakla, čini jednu veliku radost. Čast identitetu,'ali ogromne količine ovog napitka bolje liježu na želudac u obliku talijanskih derivata.

Kronična besparica učinila nas je imunim na lokale, restorane. Zabo­ravili smo dan kad smo izveli suprugu na ručak, što smo, đavo ga odnio, ipak često radili u nenarodnom režimu. Rat je skršio naš ponos i sve te šarene laže kojima smo se nekad divili, sad odbijamo iz principa. Nekad su nam trgovi­nu vodili Židovi., a sad Cigani. Emir Kusturica je ponudio muzičke i vizualne arhetipove svijeta kome mi stremimo. Ciganska kapela je naša opera i kaza­lište, a buvlja pijaca naš supermarket.

Sjedimo pored ogromnog stakla kavane koja gleda na glavnu ulicu, gle­damo prolaznike i pijemo cappuccino. To je jedini luksuz koji si još možemo priuštiti.

 

Ožujak 2014.