Moja majka

Sve na ovome svijetu ima svoj početak i kraj.

Na Uskršnji ponedjeljak prestalo je kucati srce moje drage majke.

─ Moja majka, moj moralni kompas je neuništiva! ─ mislio sam, mislio sam...

Osvanuo je dan majčinog ukopa. Probudio sam se rano i shvatio da to sve nije ružan san; istina je. Dan je bio kišovit i za to doba godine neobično hladan.

Nađoh samoga sebe  u priči mog prijatelja Mirka P.:

"Od želje da vrati minulo, ruke mu nađoše svrsishodnijim obrisati prašinu sa staroga križa koji još stoji tu pred malom crkvom kao i u doba njegova djetinjstva. U ti­šini, u divljim travama zaras­lih vinograda, na stazi djedo­va on, zajedno s drvenim ki­pom Bogočovjeka, gleda u tamno platno godina ispred sebe: u praznim obzorjima ogromne Proš­losti izgubljene su vršidbe, nestao je šum žita i slame u večeri; znoj, muka i odricanje otaca, tihi uzdasi majki za djecom koja su otišla u svijet i koja se čekaju... uvijek čekaju... da se vrate... da obiđu... da dolepršaju i osjete kako troše strašne samoće."

Naš župnik veli da je Ana otišla s Gospodinom k svome ovozemaljskom ocu i majci, i sad nas promatra. Nije bilo nikakvih razgovora niti sudišta, njena duša je otišla pravac u raj.

Na groblju su je položili u grobnicu koju je još prije mnogo godina dao sagraditi moj dobri otac. Bilo mi je teško, gušio sam vulkan u sebi ali svejedno, iz očiju su mi curile suze. Moja majka je ostala sama na toj kiši i s gomilom vijenaca iznad ploče. Pri putu s groblja Kruščik shvatio sam da ne postoji pakao i raj.

─ Postoji samo raj, a pakao je naš ovozemaljski život.

I. S.