Bespuća

Jasenovačka bajka

Tuđman pokazuje da je u izvješću jugoslavenske Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina od 26. 12. 1945. Međunarodnomu vojnomu sudu u Nürnbergu u trećem poglavlju o ratnim zločinima u točki tri jasenovački logor naveden tek na trećem mjestu, iza dvaju koncentracijskih logora u Srbiji: "Zločini po lo­gorima (internacije i zlostavljanja, Banjica, Sajmište kod Beograda, Jasenovac, ostali logori [...]" (str. 91).

On pokazuje kako se broj jasenovačkih žrtava pe­nje "polako, ali sigurno". Početkom pedesetih godina UDB-a je napisala elaborat u četiri knjige o ustaškom pokretu. Elaborat je bio pisan za "internu uporabu", tj. za upoznavanje dužnosnika UDB-e i za "predavanja u partijskoj školi". Tu se, u okviru opisa Pavelićeva him­bena kršćanstva, kaže daje u Jasenovcu "hiljade i hilja­de nedužnih ljudi strijeljao" ("Bespuća", str. 323).

U stenografskom zapisniku sa sudskoga procesa protiv-Ljube Miloša zapisano je daje predsjednik sud­skoga vijeća pitao Miloša koliko je ljudi likvidirano u Jasenovcu i "može li da stoji broj" koji navodi optužba. A "optužnica kaže 40.000 do 60.000". Miloš najprije odgovara da ne može reći, a zatim se suglašuje "da može".

Tijekom kasnijega saslušanja jedan sudac (dr. M.) i predsjednik vijeća pitaju Miloša o ukupnom broju žr­tava u Jasenovcu podižući broj na osamdeset tisuća. Miloš odgovara: "Možda i više, a možda i manje".

Ni to nije bilo dosta. Zapisnik je kasnije tintom prepravljen, a u Miloševa usta stavljena rečenica daje u "Jasenovcu likvidirano par sto tisuća" ljudi. Kasnije je ta ispravka ponovno prepravljena u "nekoliko stotina tisuća" ljudi. Takve ispravke rukom u sudskim zapisni­cima nisu dopuštene, piše Tuđman: "Zakonski je pro­pisano da se svaka pogreška ili promjena u iskazu mora posebno konstatirati i unijeti u nastavku pisanja, istim načinom, dotično pisaćim strojem kao i tvrdnja koja se ispravlja" (str. 324, 325).

Zanimljivo je da Klara Mandić piše 1992. godine u novinama američkih Židova o "hrvatskom koncentra­cijskom logoru Jasenovac, gdje su deseci tisuća (tens of thousands) Srba, Židova i Cigana bili istrebljeni u dru­gom svjetskom ratu". (K. Ma[n]dić, "Fascism Reawakens in Croatia, Charges Jewish Leader", Jewish Advocate, 24.-30. siječnja 1992.)

Vladimir Dedijer piše godine 1953. da je u Jasenov­cu "za vreme rata pobijeno više od 200 hiljada lica" ("Bespuća", str. 321).

Isti Vladimir Dedijer piše godine 1984. da je kroz jasenovački logor "prošlo preko milion ljudi, a ubijeno između 480.000 i 800.000" ("Bespuća", str. 94). Dedi­jer, očito, nije čitao stoje sam pisao 1953. godine.

Miodrag Đukić nije čitao Dedijerove podatke ni iz 1953. godine, a ni novije, povišene brojeve iz 1984. godine. A i da je čitao Dedijera, vjerojatno mu ne bi vjerovao: kako se može vjerovati istraživaču koji za dvadesetak godina povisi broj žrtava za 100 do 400%? Stoga Đukić iznosi iste godine, 1984, najnoviji, točno zaokružen broj: "Samo u Jasenovcu, sa malog područ­ja, za nepune četiri godine na najsvirepiji način muče­no je i ubijeno milion Srba, žena i srpske dece" ("Bes­puća", str. 98). Drugi će srpski istraživači povisiti broj srpskih žrtava u Jasenovcu na milijun i dvjesto tisuća ("Bespuća", str. 98).

Naravno, nije problem u tome stoje Tuđman poka­zao da bajka jest ono što jest: bajka. Hrvati i mnogi znanstvenici ionako nisu nikada vjerovali u tu bajku, a bajkotvorce i bajkovjerce ionako nećeš razuvjeriti da bajka i zbilja imaju vezu jedino preko zbiljskih bajkotvoraca.

Problem je u tome što je bajka prodavana i vani, preko jugoslavenske granice. Polazeći od činjenice da su i neke prijašnje Tuđmanove knjige bile u inozem­stvu prevedene na engleski i njemački, bajkotvorci su točno predvidjeli da će i "Bespuća" biti prevedena na svjetske jezike. Stoga su se odlučili na protuudar: nači­nili su vlastiti izbor iz knjige, preveli ga na engleski te ponudili svjetskoj javnosti. O ishodu toga pothvata i o odjecima na nj govori ovaj pregled protuhrvatskih na­pisa iz svjetskoga tiska. (Dakako, ovdje smo se morali ograničiti na samo neke napise, ali su oni zato repre­zentativni uzorci).

U svemu je tome najzanimljivija spoznaja da Tuđ­man u svojoj knjizi daje odgovore na gotovo sve optuž­be podignute protiv njega.

Istina

Svaki rat, pa tako i posljednji srpsko-hrvatski, utje­če na svijest zaraćenih strana. Vrijedi i obrnuto: sama predratna svijest u stanovitoj mjeri pridonosi rasplam­savanju ratnih sukoba.

Prva žrtva u svakom nasilnom sukobu jest istina, odnosno govor o sukobu. Odnošaj se treće, "neutralne" strane prema sukobljenim stranama oblikuje se u skla­du s izvješćima o samome sukobu i u skladu s interesi­ma treće strane.

Razmotrimo ponajprije kako jedna strana u suko­bu, srpska strana, vidi samu sebe. Na clevelandskoj je radio-postaji WCPN 5. siječnja 1992. u emisiji "Serbian Hour" pročitana na srpskom jeziku Božična čestitka slušateljima. Nakon tradicionalnoga srpskoga Božič­noga pozdrava "Mir Božiji, Hristos se rodi!", čestitar pop Momčilo Đujić, između ostaloga, poručuje Srbima "u otadžbini i rasejanju":

Ovako sudbonosne dane doživljavao je srpski narod više puta u svojoj prošlosti, ali je vazda sa verom u Boga sve nevolje savlađivao i sve dušmane pobeđivao i ostao dostojno na pozornici sveta medu kultur­nim narodima kao Božiji narod koji nikada nije tuđe otimao, niti je u borbi za slobodu, opstanak i ostanak ubijao, zatirao neboračko stanovništvo, raskopavao tuđa ognjišta, niti je rušio hramove koji su podignuti u slavu Božiju.

Poznato je daje dio pravoslavnih svećenika sjever­ne Dalmacije na svojoj skupštini 23. listopada 1943. osudio Đujića kao njemačkoga kolaboracionista.

(Drugi dio svećenika bijahu služili kao Đujićevi četnici, dok je treći dio čekao kraj rata ne izjašnjavajući se politički.) Evo teksta javne osude Đujićeva djelovanja:

Sveštenstvo je javno pred narodom osudilo izbjeglič­ku (jugoslavensku kraljevsku, AK) vladu u Londonu, koja je preko svog ministra Draže Mihajlovića, a ovaj preko svojih samozvanih četničkih "vođa" i "voj­voda" popa Đujića i njemu sličnih organiziralo četni­ke, koji aktivno potpomažu njemačke okupatore. (Dokument u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, pod oznakom NV-148.)

U čemu seje sastojalo Đujićevo "aktivno potpoma­ganje njemačkih okupatora"? Vladimir Dedijer u No­vim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita piše: "Di­narska četnička divizija, pod komandom popa Momči­la Đujića, donela je dnevnu zapovest o čišćenju Hrvata i Muslimana iz Like i severne Dalmacije".

Kakav je rezultat toga "čišćenja"? Rezultat je "1327 žitelja Kninske krajine ubijeno kamom, toljagom i metkom Đujićevih pustahija". (Tomislav Vuković, Mo­zaik izdaje, Zagreb, HKD sv. Ćirila i Melodija, 1991, str. 185.) U broj od 1327 Đujićevih žrtava uključeni su i Hrvati i Srbi.

Pretpostavimo da su sva ta svjedočanstva o vojvodi Đujiću nepouzdana. Pretpostavimo da Đujić nije nika­da izdao spomenutu "dnevnu zapovest". Pretpostavi­mo da nema nijednoga dokaza Đujićevih ratnih zloči­na, zbog kojih se on do dana današnjega ne može vratiti u bivšu Jugoslaviju. Pretpostavimo da je Đujić nevin. Vratimo se sada njegovoj tvrdnji da "srpski na­rod ... nikada nije tuđe otimao, niti je u borbi za slobo­du, opstanak i ostanak ubijao, zatirao neboračko sta­novništvo, raskopavao tuđa ognjišta, niti je rušio hra­move koji su podignuti u slavu Božiju."