Netko nas motri

DVA BARJAKA

 

UDRI u cimbal šumi, idejo evanđeoska!

Jedan'est stoljeća ropskih psalam si šaputala;

Čekajući dan slobode, ko lik od mrtvačkog voska

                   Ti si na Golgotu stala.

Uz tebe beskućni Prorok gorku je tužaljku pjevo,

Dok se ne ganu svijet; stobom ožaren, evo.

Šalje ti preko mora, s napornih, veljih daljina,

                   Bauillona, Baluduina.

 

Preli se naroda talas. Šesto hiljada strijela.

Posu u jednom mahu Saloma grada zide,

Crveni krsti časni s plašta ratnika smjela

Još se krvaviji vide.

Oni su pili piće, da ga pjanijeg nema,

Golgoto, lavovi to su podno spomena tvoga;

Oni su pili čašu vjerskog oduševljenja

I ubit će u ime – Boga!

 

–„ Gospod caruje danas, nek strepe koljena ljudi!“

„Sjedi na kerubima! Nek slave silu cara,

Svi koji pravdu ljube!“ „Slava mu imenu budi“

– Seldžuk pade u krv, skršeni rt handžara

O svetoj zveknu zemlji ko strta ljutica guja,

A krstaš zapjevo glasno: „Hosanah!  Aleluja!“

 

Goni se ulicom vojnik. Plašne Judejska mome

Vire iza prozora – s kamena saronske ruše –

Bujne im dršću dojke, u strahu samrtnome

                   Oči po strancima kruže – – –

 

Bajne haremske gospe čarne skrivaju oči,

Kraj njih muž i gospodar bodež ogleda tanak;

Uzalu konj mu rže, u boj ga krvavi roči:

                   Pre ginut će žena, pa – Franak!

 

Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:

Na Golgotu! Pjevat će tamo Te deum* patrijarka!

 

Sve čovjek čovjeka nosi. Ko mravi Golgotom mile,

Penju se brdu na vrh, tura se hrpa i gužva,

Stoljeća nakon dugih, krvi i krvave sile,

                   Sjajna će pjevat se služba!

Tu će u dražesnoj slici biskupi i crni i bijeli

Pružit si poljubac mira; žarka će planuti zublja,

Duhom Kristove riječi zbor će zapjevati cijeli:

                   Ljub'te se košto vas ljubljah!

 

A oltar? Golgotin oltar krvav je kam božanski,

Krst li je krvav na njem, kuda mu glava pala?!

Teso ga pomalo cijeli narod je čovječanski,

                   Majčica Judeja čavle je dala!

 

I sjajna otpoče služba, Mitre arhipastira

O južnom bljeskaju suncu. Isto sunašce ljubi

Sjajne im aleme drage, obijesno draška i dira

Kao i šiljak koplja, kad Mu probiše grudi!

Tamjan je zavio goru, kroza nj prodiru rati

Silnih krstaških četa, ječe oklopi teški –

Tamo od Maslinske gore milo sunašce zlati

Ruke, što kaju grijeh si viteški!

 

Na oči žena i djece suza je izbila žarka,

Plakala sva je vojska i starac patrijarka:

O Bože, o Kriste, o Bože, smiluj se s krsta na nas,

Evo smo ginuli za te, dok te nađosmo danas!

 

         On je visio gore o tvrdom drvetu krsta,

Visio vjekove duge nad svojim ljubljenim gradom,

Nijem je gledao u svijet; kruna trnova čvrsta

Cvjetala jadnim cvijetom, novom žaokom mladom.

Davno su prošla doba, svetu kad riječ reče,

Al gleda: krvca teče, premnoga suza kapa,

U srcu šiljak oštri i pali i peče,

Čuje još uvijek zvek srebrenjaka – –

A tko bi katkad došo vrh njegove svete gore,

Umjesto vjere odno bi komad krstove kore!

Pa je otvorio oči. Hiljade hiljada ljudi

Udara šakom u grudi, plače i milost prosi;

Tamjan se Njemu diže, sustalu krv da budi,

Psalam Mu pobjedni nosi!

Spram tvrda krstova drva, kud ga pribiše sramno,

Krstaš se barjak vije, ime je Njegovo plamno!

 

I On je pogledao s krsta i vidje ulice mile,

Kud je djetetom luto, mila ga tražila mati,

Bijele viđa ruke, što su mu vijenac vile

Proročkom gradu na vrati!

Maslinsku goru vidi, i krv si pokapanu.

I kamen onaj kruti, o kojem shrvan pade,

I prvu šibu ćuti i zadnju smrtnu ranu,

I sve što ljudstvu dade!

Kad nakon stoljeća dugih eto Mu osvane slava:

Lešine leže gradom, dršću žene i djeca,

S križarskog krstaš-stijega krvava ljudska glava

Prevrće oči i jeca – – –

 

On je zadrhto gore, da'nu iz dubine:

Prosti im oče, ne znadu što čine!

 

……………………………………………………

 

Ljudi su pjevali dalje, od čuvstva silna i žarka

Triput u nesvijest pade sam starac patrijarka.

 

 

         *(lat) – Tebe Boga hvalimo