I nebo i zemlja - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
- Nas oni ne mogu pobijediti! - govorili su odlučni Lučani, trčeći od kuća prema crti.
Podignuta je uzbuna. Svi su bili na svojim mjestima. Dojavljeno je da su došli niski specijalci, knindže i beli orlovi. Svi su već viđeni u Čović Polju i Obudovcu. Slali su svoje ljude na izviđanje. Užurbane kretnje vojnih vozila na koridoru zaista su navještali odlučujuću bitku. A kada se na televiziji pojavio general Mladić i obećao srpskome narodu da će "osloboditi" preostali dio Posavine, svi su znali da će doći do toga - biti ili ne biti. Bizi sa svojom vojskom "Babe Mare" bio je spreman suprostaviti se Mladiću.
Drskost je bila izjava da će osloboditi Posavinu, isto kao što je oslobodio Srebrenicu u kojoj Srbi nikada nisu ni živjeli, ali vrhunac te drskosti bila je izjava da će sutra popiti kavu u Orašju.
"E baš nećeš!" - odluči Zmaj, ali istovremeno i tisuće drugih bojovnika spremnih da iz inata učine Mladića lašcem kakav je oduvijek i bio.
Neovisno o udarnoj snazi protivnika i nadmoći tehnike branitelji su bili uvjereni da danas Mladić neće popiti kavu u Orašju. Četiri VBR-a bila su spremna potrošiti cjelokupne zalihe i preorati četničke položaje.
- Danas neće - ponavljali su svi u glas - a sutra, što bude!
Toliko su se željeli održati taj dan na crti da je ta želja postala opipljiva u zraku. Samo je to bio cilj - daj nam da nas, a sutra sutra će biti novi dan.
Svi su čekali. Uzbuna je provedena tako uredno, tako pedantno, tako poslušno. Dosta je bilo čekanja. Kad su imali zabranu poći u oslobađanje okupiranoga dijela Posavine, željeli su da barem četnici pokušaju i ovo malo zauzeti.
Brođani, Modričani i Odžačani imali su i svoje dodatne planove. Ne samo obraniti se nego krenuti u protunapad i ne zaustavljati se do kuće.
Vrijeme je stalo. Satovi se na ruci ukočili - sekunde kao minute, minute kao sati, sati kao dani, a dan se razvukao kao meksička sapunica - pa nikada kraja.
S druge strane i četnici se utišali. To je bio dobar znak da će krenuti, ali oni ne kreću. Više puta čulo se paljenje tenkova, dodavanje gasa u mjestu, pa ponovno gašenje. Treniraju Hrvatima živce. Oni u rovu drhte od pete do glave, ali ne iz straha, već zbog uzbuđenja, zbog očekivanja. Nema više straha. Strah je nestao kad su odlučili obraniti se. Ako je nekome važno da ne bude ranjen, on je u strahu da ne bude ranjen. Ako je nekome bitan život, on se boji da neće poginuti. Ako je postalo bitno obraniti crtu, onda dva predhodna straha nestaju. Sve je tako dobro. Svi su uzbuđeni. Neobično uzbuđenje. Novo. Nikad doživljeno. Moglo bi se reći ugodno uzbuđenje.
Podijeljen je i objed, ali napada nema. Jelo se i nije se jelo. Dosta se toga i pojelo, ali danas hrana nije imala ni okusa ni mirisa. Zmaj je provjerio da njegovim borcima netko ne podvali piletinu. Sve je bilo u redu, hrana je bila po PS-u, prava pravcata svinjetina. Sve je bilo čekanje. To što se čekalo, napokon je stiglo.
Metak u cijevi bio je u svih branitelja. Ose, zolje, ručni bacači spremni. Iza crte vojnici s minobacačima s raspakiranim granatama. Tenkovi s posadom, uperenih cijevi i sklonjenih maski. Nema se tu što skrivati. Dosta je bilo toga. Pješaštvo u rovu bilo je uvjereno da će iza grmova vidjeti četnike kako jurišaju prema njima. Topnici su očekivali "vatrenu pripremu napada". Tenkisti su očekivali tenkove s dodatnim zaštitnim oklopom. Svi su se jako prevarili.
Točno u petnaest sati, kada su strpljenje, živci i cigarete bile pri kraju, kada je napetost dostigla vrhunac i odnekud došle primisli da su četnici odgodili napad za sutra, počelo je.
To što je počelo nitko nije očekivao. Nešto je zaurlalo, zagrmjelo, zatreslo, puklo ili eksplodiralo. Izgledalo je kao da se prema braniteljima kreću i nebo i zemlja. Rušilo se drveće, letjelo grmlje, zemlja i trava, odskakivale i eksplodirale mine. Iz stotine pravaca dolazilo je nešto, kao kroz zemlju, rovalo, kidalo, eksplodiralo i stalo. Usred tog i takvog urnebesa pokazali su se tenkovi. Zmaj primijeti da je nešto projurilo između dva rova, zabilo se u brijeg, zaljuljalo drveće i ostalo. Baš kada je htio otići i pogledati o kome čudu je riječ, počela je topnička priprema. Omekšavanje crte obrane. Oni momci ili neke samohotke, aktivirale su stotine odskočnih i antenskih mina koje je obrana pažljivo postavila, a sada je došlo drugo zlo - minobacački i topnički napad. Pola godine pripremani za ovo branitelji su se samo povukli iz rova u bunker koji ni stodvadesetke ne mogu probiti. Ali kad su tenkovi počeli odvaljivati nadzemni dio bunkera i razbacivati s njih grede i zemlju, zabrinutost je ipak porasla. Svi su čekali da vatreni udar prestane i pojavi se pješadija. Događalo se često da se pješadija ne pojavi.
Tenkovi nikad ne idu bez pješaštva koje treba štititi čelo i bokove, ali četnici često napadaju samo oklopom. Ili ga imaju previše ili je nestalo dragovoljaca?
Kada se iza grmova pojaviše tenkovi, pojavi se i pješadija. Zmaj ih nikada nije vidio u tolikom broju. Išli su usporeno, kao i tenkovi, u lancu, pognuti. Zmaj je javio kolegama minobacačima da udare zaprečnu vatru ispred crte i istrčao iz bunkera u rov. Svi su već bili tamo. Četnički projektili ciljali su već drugu crtu obrane naselja, što je bio očit znak da je njihovo ljudstvo na crti.
Ono što Zmaju nikad neće biti jasno kolektivna je telepatija u kriznom trenutku. Svi su željeli pustiti ih još bliže kako bi i ručni bacači mogli djelovati. Vikati u ovoj grmljavini neba i zemlje bilo je beskorisno. S obiju strana crti su se približavali tenkovi. Naši manji i malobrojniji, a njihove osamdesetke oblijepljene nekim pločama i traktorskim gumama.
Topnici su već ciljali topnike, vojnici minobacači svoje fahmane, tenkisti svoje kolege, a kad su bunkeraši udarili po pješadiji, dogodilo se čudo. Udar je bio kao po komandi, istovremen i snažan! I tek što su utihnuli dugi rafali i nastala stanka zbog promjene spremnika, četnika više nije bilo. Nastalu prazninu popunjavali su jedino pojedinačni pucnji starih boraca iz onoga rata koji se nisu odvajali od svojih tandžara. Metak po metak, ali svaki pogađa .
Kako su ludo krenuli, tako su mnogi ludo i izginuli. Drugi su pali u travu ili grmlje i pravili se mrtvi, kako ne bi morali slušati zapovjednika tenka koji je urlao:
- Naprijed! Naprijed! Dižite se, majku vam četničku!
Svi su bili mrtvi i nepokretni. Mrtvi od straha, mrtvi od rana ili potpuno mrtvi. I tenkovi su usporili. A tek su onda oko njih zazujale ose i zolje. A kad se iz prvog tenka počeo dizati dim, pa zatim crni plamen, a iz drugoga bježala pješadija, hrvatski tenkovi došli su do samih rovova i ciljali. Zmaj je gledao Peru Nedića kako sa svojom pedesetpeticom pogađa nakićenu osamdesetčetvorku. Ona se u velikom luku pokušala povući sa poprišta. Zaustavila se, a zatim okretala oko sebe, pa stala i ostala.