Ubojstva u Hudoj Jami
Roman LELJAK
Napušteni rudarski kop, koji su, zbog nedovoljnih količina ugljena, zatvorili prije Drugoga svjetskog rata, grobište je još neutvrđenoga broja ratnih zarobljenika i građana. Prema svjedočenju izabranih, na temelju usmene predaje, ubijeno je oko 2.000 Hrvata, 700 Slovenaca i 300 građana njemačke narodnosti. Radi se o vojnim jedinicama hrvatskih domobrana i ustaša, njihovih obitelji i slovenskih domobrana. Prema narodnoj predaji, radilo se o najboljemu domobranskom Rupnikovu bataljunu i domobranskoj jedinici iz Šentjošta. Ubojstva u Hudoj jami izvršavala je 3. brigada 1. Slovenske divizije Narodne obrane, koju je tada vodio Anton-Antonesko Vratanar [1919.-1993.]. U radnomu izvještaju1 od 15. srpnja 1945. godine, OZNI-ina ovlaštenika za sve četiri brigade te divizije, o sigurnosti, u 3. brigadi, piše:
U toj je brigadi isto tako zabilježeno više primjera kršenja tajne, osobito na ubijanju, koje je izvršavala 3. brigada. Bilo je primjera kada su neki oficiri govorili drugovima o ubojstvima, koje su izvršavali u njihovoj prisutnosti... -
U sastavu 3. brigade 1. Slovenske divizije Narodne obrane, ubojstva je izvršavao 1. bataljun 3. brigade. Bataljun je vodio Benjamin Žižmond, rođen u Novoj Gorici Godine 2009. živio je u Novoj Gorici.
Dana 6. svibnja 2009. slovenska kriminalistička služba razgovarala je s J. O. (vjerojatno se radi o Joži Ocepku, iz Zagorja ob Savi, rođenu 1928. godine, piščeva bilješka, R. L), koji je, između ostaloga, policiji rekao: -... u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je pozvan (mobiliziran) u KNOJ, 3. brigadu. Na pitanje je li kada bio u rudniku u Laškomu, najprije nije htio odgovoriti. Govorio je daje obvezan šutnjom, da to poštuje i da iz njegovih usta ne ćemo ništo doznati u svezi s time. O. se, nakon kratkoga razgovora, ipak predomislio i rekao da su 1945. godine, negdje od konca svibnja pa do sredine lipnja, jer je sve zavisilo o provjerama, vozili ratne zatvorenike na stratište u Barbarin kop. Rekao je da su dobili pisanu zapovijed da ratne zatvorenike, koji su u vrijeme rata radili protiv partizanske vojske, odvedu u rudnik u Laškomu. O tomu je dosta morao znati CK KPJ, kao i M. R. Kamioni, kojima su vozili ratne zarobljenike, došli su iz Ljubljane. Na jedan se kamion moglo staviti 25 zarobljenika. Prije nego što su ih u teharskomu taboru stavili na kamion, morali su staviti ruke na leđa, potom su ih svezali žicom. Kada su napunili kamion, odvezli su ih pred rudnik.
Ondje su otišli u rov. Deset ili petnaest metara ispred stratišta, morali su se skinuti dogola, potom ići do stratišta. Odjeću i osobne isprave su im oduzeli i odnijeli natrag u teharski tabor i uništili ih. Ratni zarobljenici morali su pojedinačno kleknuti pred veći otvor. Potom su se, usmrćeni hitcem u zatiljak, strovalili u njega. Na pitanje tko je usmrćivao O. je rekao da na to pitanje ne će odgovoriti, jer je obvezan šutnjom ... Rekao je da je ogorčen time što se otkrivaju stratišta i da bi sve zajedno trebali ostaviti na miru. -2
1 Arhiv Slovenije, AS 1931, A-23-2, list A383906.
2 Izvještaj 2, Huda Jama, Skriveno iza jedanaest pregrada.
Svjedočenje vozača kamiona Jakoba Ugovšeka
Devetoga svibnja 1994., pred istražnim povjerenstvom Državnoga zbora, o istraživanju poslijeratnih mnoštvenih ubojstava, pravno dvojbenih postupaka i drugih sličnih nepravilnosti, svjedočio je Jakob Ugovšek. Spomenuti Jakob je 1945. godine bio vozač teretnoga kamiona, kojim je vozio domobrane iz teharskoga tabora pred Barbarin rudnik kraj Hude Jame, gdje su ubijani. Budući da je to, zasada, jedini svjedok, koji je potanje govorio o ubijenima, u grobištu u rudniku kraj Hude Jame, potražio sam nekoliko podataka o njemu.
Jakob Ugovšek rodio se 1913., u Sv. Florjanu kraj Gornjega Grada. Njegov je otac bio Martin Šetej, rođen 1879., u Savini kraj Ljubna. Osmoga kolovoza 1942., u njegovoj kući, u Savini, ubili su ga partizani.
Spavao je u kućnomu prizemlju, a noću su ga, dok je spavao, ubili partizanski suradnici ('terenci'). Među njima su bili i susjedi i to susjed J. M., nakon rata zapovjednik Gornjega Grada. Ubili su ga u prizemnoj sobi, gdje je ljeti spavao. U prostoriji je bilo i oružje. Nije bio vezan. Udarili su ga motikom po glavi i tako su ga ubili. U gornjoj je sobi spavala njegova sestra sa svojim mužem. Čula je buku, ali se nije usudila otići vidjeti što se događalo. Čula je i glasove, ali su ga istom ujutro našli ubijena. Nijemci su ga pokopali u Ljubnomu, a nakon rata vlast je grob uništila. Godine 1944. partizani su ubili i Martinova brata Janeza Šeteja.
Ubojstvo u Laškomu
Jakob Ugovšek bio je po zanimanju vozač. Još prije rata, vozio je za privatnoga prijevoznika Martina Časla u Gornjemu Gradu. Koncem rata, partizani su ga pozvali (mobilizirali) u KNOJ. Po Savinjskoj je dolini kamionom prevozio različite stvari. Jedne mu se noći jedan vozač povjerio i rekao da je jedne noći vozio »pun auto ljudi, koje su pobili.
Jedne večeri Ugovšek je pozvan u celjski zatvor Stari pisker. Osim njega s kamionom, pozvali su još i vozača s autobusom. Napunili su oba vozila muškarcima, ženama, starijima, mlađima i odvezli ih u Laško, pred željezničku postaju. Ondje su bile udubine, koje su nastale nakon praska bombi. Zarobljenike su odvezli do udubine. Dvoje po dvoje su, pred Ugovšekovim očima, izvlačili iz vozila, svakomu nešto pročitali, potom su ih strijeljali i bacili u jamu. Dovezli su oko 50 ljudi. Svi su bili građani. Počinitelji su ubojstava bili Slovenci.
Huda Jama
Nakon nekoliko dana, u lipnju 1945., zajedno sa skupinom vozača, četiri ili pet kamiona, bio je pozvan u Teharje. Ugovšek je vozio kamion, koji je imao kraću prikolicu s visokom ogradom. U nju su 'trpali vojnike bele garde', kako je rekao. Nekoliko su puta vozili. Počeli su voziti uvečer, a završili su prije jutra. Vozili su ih do Laškoga i ondje skrenuli desno, prema Hudoj Jami. Kamionova prikolica nije mogla proći ispod željezničkoga nadvožnjaka. Vojnici, koji su ih pratili, iskočili su odande, a vođa je vozaču zapovjedio da vozi. Prošao je tako da je slomio gornji dio prikolice. Zarobljenike su vozili pred rudnik (Barbare kraj Hude Jame). Vidio je 'jamu' (ulaz u rudnik) i rekao da su ih utjerali u nj, a izdaleka je čuo hitce, kojima su strijeljani. Jedne večeri vozili su dvaput-triput. Na pitanje, koliko je to noći to trajalo, Ugovšek je odgovorio, oko 'tri dana' ili 'približno tjedan dana'. Na kraju je jedan oficir rekao: - A gdje ćemo ih sada? Jama će biti puna. - Potom su ih vozili 'dalje od Laškoga prema Zagorju', gdje 'su ih praznili, a ja sam čuo već iz daljine, da su ih strijeljali'. Iz toga je opisa posve jasno da su ih vozili kroz Dol do Brnice prije Hrastnika, gdje su kamione 'praznili', a zarobljenike vodili na Hrastniški hrib i ubijali ih pred dubokim rasjedima, koji su nastali zbog prosjeda rudničkih jama.
U teharski tabor Ugovšek je kamion dovezao pred daščaru. Zatvorenike su svezali pred daščarom: 'Svakoga su zatvorenika svezali otraga brzoglasnom žicom. Dvojica po dvojica su tako bila svezana otraga, za ruke.'. 'Utovarivali' su ih na kamion, koji je bio bez klupa: - Tako svezane, kao drva, gurali su jednoga preko drugoga, jer nisu imali mjesta. - - Sjedili su jedan na drugomu. Tijekom vožnje čuo sam da su ih stražari tukli. - Na svakomu je kamionu bilo nekoliko stražara, koji su zatvorenike tukli i prisiljavali ih 'pjevati domobranske pjesme'. Njegov je kamion s prikolicom vozio oko 30 ljudi odjednom, jer su bili 'složeni kao drva'.
Pomor u Brežicama
Rekao je i to da su, koncem lipnja ili početkom srpnja, morali s još jednim, koji je vozio autobus, u Slovenj Gradec. Ondje su primili nekoliko ljudi, a potom i na povratku, iz više mjesta: Velenja, Šoštanja, Šmartna ob Paki, Bralovča i Žaleca. Muškarci su bili na kamionu, a žene u autobusu. Zajedno ih je bilo oko 60 do 70. Odvezli su ih u Celje i pričekali sumrak. Vojnike su uzeli i odvezli ih u Brežice i dalje do protutenkovskoga jarka. Ondje su stražari zarobljenicima najprije oduzeli satove i zlato, čega je bilo 'za jednu aktovku'. Zapovjednik ju je dao Ugovšku i rekao mu daje čuva i da je u Celju preda Zdovču, što je poslije 'u njegovu uredu' i učinio, 'a čini se da su to sve sami podijelili'.
Najprije su odveli muškarce a nakon tri četvrtine sata vratili su se po žene. Njih su, prije nego što su ih otjerali u smrt, svukli dogola. Među ubijenima prepoznao je trgovca iz Pesjega: - Ondje kraj stare ceste, niže od elektrane, ispod klanca, imao je trgovinu. -.
Ubojstva na Pohorju
Nakon toga je cijela jedinica bila premještena u Maribor. I ondje je sudjelovao u noćnomu prijevozu građana na Pohorje, gdje su ih poubijali. Bilo je više kamiona. Zapovjednik je bio 'onaj zloglasni' Grbavi Miha. Vidio ga je da ružno postupa sa zarobljenicima, među kojima su bile i žene. Vidio je 'jednu majku s bebom u naručju'. Na Pohorju su im zapovjedili sići s kamiona i potjerali ih 'malo dalje' a 'ondje smo čuli pucnjavu'.
Poslije su mu dali voziti zdravstveno vozilo. Njime je jednom, iz zatvora na groblje, dovezao bogaljnoga muškarca s drvenom nogom. Strijeljali su ga pred njim a vidio je da je netko nosio lijes.
Svjedočenje pred povjerenstvom
Nakon rata je Jakob Ugovšek vozio autobus. Jednom, bilo je to oko 1993. godine, Jakob Ugovšek se, u bratovoj prisutnosti razljutio, kada je na televiziji čuo nekoga političara iz prošle vlasti, koji se pravio neupoznat o poslijeratnim ubojstvima i tvrdio da u nekom mjestu nisu poubijali zatvorenike. Dogovorili su se s predsjednikom povjerenstva dr. Jožom Pučnikom, a Jakob Ugovšek bio je svjedok na sjednici povjerenstva u Državnomu zboru, u Ljubljani, 9. svibnja 1994. Umro je 17. lipnja 1997., a pokopan je u Gornjemu Gradu. U Barbarinu rovu ubijeno je najmanje 1.600 Hrvata.
Devetoga lipnja 2009. slovensko je kazneno redarstvo (kriminalistička policija) razgovaralo s J. P. (iz popisa pripadnika prvoga bataljuna možete vidjeti njegovo pravo ime, piščeva napomena.).
U partizane je otišao 1. kolovoza 1943. i pridružio se 3. kranjskoj jedinici... Odanle su ga poslali na školovanje u oficirsku školu u Zagradac. Zajedno s B. Ž. (Benjamin Žižmond, piščeva napomena), u kolovozu 1944., došao je u Gornji Grad, gdje je bila uspostavljena 3. brigada Vojske državne sigurnosti ... Zapovjednik 1. bataljuna bio je B. Ž. (Benjamin Žižmond, piščeva bilješka) ...
U svezi sa svrstavanjem ljudi za određene zadatke, kaže da ga je B. Ž. (Benjamin Žižmond, piščeva bilješka) pozvao k sebi, gdje je bio i zapovjednik OZNE. Ž. je na to rekao da čovjeku (iz OZNE) mora dati toliko i toliko vojnika. Nije pitao o kakvim se zadatcima radilo, niti su mu to rekli. Vjerojatno je za zadatke znao Ž. Vojnici su mu na povratku većinom govorili da su stražarili... u svezi s ubojstvima kaže daje već tada, koncem rata, čuo, da se izvode. Govorili su da su ubili sve ljude iz vlaka, koji je došao iz Zagreba a zaustavio se u Celju. Tih je ljudi bilo oko 1600 ... -3
A. P., kojega je kazneno redarstvo saslušalo, 11. svibnja 2009., rekao je:
- Ondje su A. P. poslali u 1. bataljun, 3. brigadu, u 2. jedinicu ... Oko 21 sat, kada se već smračilo, vojska je zatvorenicima svezala ruke na leđima i utrpala ih u kamione. Kamiona je bilo 5 ili 6, a na jednomu kamionu bilo je od 20 do 25 zatvorenika. Na svakomu kamionu bila su po tri partizana kao pratnja, odnosno, kao straža zatvorenika. Na jednomu od tih kamiona bili su on i T. S njima je bio još jedan partizan, ali nije rekao tko je to bio. Na kamionu je bilo oko 25 zatvorenika, od 17 do 23 godine. Zatvorenici su većinom šutjeli... Oko 21.30 počeli su se voziti iz Teharja prema Celju a P. se sjeća jednoga mladića, koji je vikao, jer ga je boljelo, jer je imao svezane ruke. T. je rekao P. da mu odveže ruke, ali u međuvremenu su već došli u Celje. Budući da je bilo dosta svjetala, T. je odmah rekao da ga ne odvezuje, jer bi to netko mogao vidjeti, zbog čega bi njih dvojica mogli imati poteškoće. Kamionima su se odvezli u Laško, pred rudnik, a ondje su ih čekali drugi vojnici Koliko se P. sjeća, bila su četvorica. Nijednoga nije poznavao, a prema njegovu mišljenju bili su iz Trbovlja, jer su čuli psovke 'Mat kurba' (svojstvena psovka za mjesto Trbovlje, piščevo objašnjenje). S kamionima su se zaustavili oko 200 do 300 metara prije rudnika, gdje su zatvorenici morali sići s kamiona. Potom su ih morali pješice pratiti do ulaza u rov. P. spominje da su, prema njegovu mišljenju, zatvorenici bili gladni, umorni, neki i pretučeni, i da se gotovo nisu ni protivili i, prema njegovu mišljenju, da su i veoma rado išli, samo da se 'stvar' završi. P. i T. morali su se odmah vratiti kamionima, ali malo su oklijevali, pa su mogli vidjeti da su vojnici, koji su bili ondje, zatvorenicima odvezali ruke, a potom su se zatvorenici morali, pred rovom, svući dogola. Potom je jedan od vojnika natjerao pet ili šest zatvorenika u rov.
3 Izvještaj 2, Huda Jama, Skriveno iza jedanaest pregrada.
Oni partizani, koji su se dovezli kamionima, morali su cijelu noć stražariti pred kamionima, ali su se P. i T., oko tri sata ujutro, odlučili vratiti u rov, vidjeti što se događa. Otišli su u rov, u kojemu su, na svakih 30 do 40 metara, visjela svjetla. Otišli su do kraja rova i ondje vidjeli još tri zatvorenika, koji su čekali. U rovu su već bili mrtvi zatvorenici, složeni kao drva jedan preko drugoga i jedan kraj drugoga, a ta trojica su morala puzati po njima, trbuhom leći na njih. Tada ih je jedan vojnik strijeljao. Koliko se P. sjeća, svaki je dobio po dva ili tri metka iz MP strojnice. P. također kaže da je imao osjećaj da vojnik koji puca u zatvorenike, upravo uživa u tomu što radi. P. kaže da ne će nikada u životu zaboraviti da je ispod mrtvaca, koji su bili složeni jedan na drugoga, tekla krv i koliko je te krvi bilo. - (Radi se o posljednjemu danu ubijanja u Hudoj Jami Kada su ubojice napunili okomiti rov, ubijali su ih, na opisani način, i u vodoravnomu rovu, piščevo objašnjenje).4
4 Izvještaj 2, Huda Jama, Skriveno iza jedanaest pregrada.
VRELO: „Huda Jama“, str.197-203