Putovanje je ozbiljan posao.

Upijao je slike, zvukove i mirise. Promatrao tu krasotu; tornjeve, krovove i seoska groblja. Prelaskom preko ono malo rijeke i prodorom u ravnicu, u bistrini dana, obilazeći kočijaško biserje, grabeći kroz tišinu promatrao je u daljini ogoljene vrbake, sjetio se Miroslava Krleže i njegove knjige „Studija putopisa“ iz 1939. godine :

„Letimo iznad pokojne blatne Panonije, što leži mrtva pod nama kao Saverilla, plemenita gospođa iz marmornog sarkofaga iza Akademije. Oko sarkofaga te pokojne Severille igrali smo se skrivača i lovica, a može biti da je to bila doista ugledna dama, pred kojom su robovi umirali od straha, a danas od njenih sisačkih šljiva gospodin pukovnik Teslić peče konjak i rakiju.“

Galzbu s „Narodnog radija“ slušao je a sunce  svojim žarom sveg ga prože, nastojao je dodati bitne riječi svome izričaju i kao u raskošnom bunilu, vozeći pravcem znanim pokušavao se odoka prisjetiti svih tih naziva (naselja što dolaze i ostaju) od prije. Strašna stratišta. Nekad važno i prevažno, bitnije od svega. A danas? Danas zaboravljeno i nebitno. I kako veli Krleža: „Tko se još danas toga sjeća u ovoj blatnjavoj provinciji? Nitko.“ Rat nije sramota i tjera na činjene odvažnih stvari i ta odvažnost je spašavala unesrećene. Ti šutljiva i lijepa zemljo Kotromanića, veća od simbola koja utiskuješ u pamet prizore, građevine, navade i tradicije, za neku buduću uprabu. I da je pored mene Pablo Neruda kladim se da bi napisao barem stih.

─ Iz tvoje sjene izvirali su kobni i varljivi dani – rekao bi zlatousti pjesnik zvonkim glasom k'o neki kartaš.

„U hladu divlje kruške kosci kose klepaju

i njihov se klepet mješa sa glasnom pjesmom zrikavaca,

u daljini po strniku

dvije žene u crnini korpe i bardake nose.“