Šest bičeva iz 1913.

POPLAVE

Cijela povijest Bosanske Posavine prožeta je borbom žitelja protiv stihja rijeke Bosne, Save i ostalih. O tome je redovito pisao i tisak, posebno početkom ovog stoljeća.

Seljak Mato Špionjak iz Grebnica piše u listu „Hrvatska zajednica“, Sarajevo 31. srpnja 1913. godine:

„Jadna Posavino što si doživjela! Kamo sreće da si u jezero propala! Već ima više godina, kako tvoja zemlja nije donijela svoga cijelog godišnjeg ploda. Avaj nama Posavcima, osobito seljacima oko Bosanskog Šamca. Od žalosti ne smiješ u selo zaći, od plača sitne djece, koja u dva dana jedanput dobivaju komadić kukuruznog hljeba. Pa da vidiš, kako ga u slast jedu, baš kao pečenku. Još da čuješ, kada tepa, viče: majko, dako, ja sam bolan gladan. Majka ga, krijuć suzne oči, tješi, tada dvije kile brašna u hladnu vodu baci, pa ga jedanput dnevno s otim hrani. Evo vam sad po redu šest bičeva, ušljed kojih će ovim krajem glad harati:

Prvi bič - oko 15 travnja o.g. pade silan snijeg. Pola nam šljive ušteti i dva dijela repice. Mnogi kukurz ponovo proraše.

Drugi bič - 18. svibnja udari silna tuča. Što je od snijega ostalo, od tuče je nestalo. Pohara nam rane ječmove, pšenice i zobove, a i na kućama i zgradama kvara počini.

Treći bič - bijaše od 24. svibnja. Prolomiše se oblaci, udari mutna i krvava rijeka Bosna i Sava, te poharaše sva plodna i zasijana polja. Još poplavi voda umorne volove i plugove i drljače. Na Grebnicama izašlo na Savu malo i golemo, pa gleda čuda golemoga, gdje pronosi mutna Sava mrtve krave i volove težačke, težačke drljače i plugove.

Četvrti bič - od 25. do 30. lipnja opet se prolomiše oblaci i opet sve ponovo zasijana polja voda pohara, koja bijaše kasno ove godine više preoravati i sijati.

Peti bič - 9. srpnja opet pade tuča.

Šesti bič - 13. srpnja ponoviše se prolomi oblaka, te još uvijek silne kiše padaju. Voda i treći put naraste...“

Godinu dana kasnije župnik fra Josip Božanović piše:

„Prečasni duhovni stole! Kod nas je glad! Dvije godine moji župljani gotovo samo o zaradi živu, a sada su im i nju izbili iz šaka. Nitko živ ne može i ne smije prići preko Save na zaradu, koju su jedino tamo dobivali. Iz samog Domaljevca ode što u vatru što sa kolijom preko 140 ljudi, a jadnoj siromašnoj ženi i gladnoj dječici nigdje ni iteke pomoći. U Domaljevcu selu od 340 kuća, samo je jedan čovjek požeo nešto pšenice.

Ja sam Vas prije poldrug mjesec molio, da se zauzmete za me kod Visoke Zemaljske Vlade, da dobijem kakovu potporu, jer se od ovog siromašnog naroda, kojega su tolike nesreće trle, tolike poplave sve uništile, ne može ništa očekivati, a sada vidim, da ima mnogo većih bijednika od mene, koji su u skrajnjoj nuždi i kojima se mora pomoći.

Pa vas molim:

Da se zauzmete kod Visoke Zemalske Vlade za moje siromašne župljane, da im se kakova pomoć pošalje u ovo gladno doba.
A budući, da sveta majka Crkva ima i u pojedinim općinama među ostalim i za to blagajne, da čovječanstvu u raznim potrebama pomogne, ponizno molim, da dozvolite, da 2.000 K. što imamo u ovoj blagajni, mognem potrošiti 400 - 500 K. za hranu, da dijelim najbjednijim moje župe.“

U Domaljevcu, dne 14. kolovoza 1914. „(Arhiv Ord.) Na poleđini dopisa, od 17. VIII, pod br. 880, sastavljeno: „da im se pomogne iz crkvene kase.“

Šest bičeva iz 1913.

27.05.2009