U ništa

Ponekad se probudim noću. Budim se i ujutro, kad treba. Uglavnom, sjedim u mraku i razmišljam koliko volim svoju ženu.

Boli me rame od tenisa. Zamišljam kako mi ljudi zavide na ljubavi kao Ivaniševiću na prvom servisu. Dok sjedim, dođe mi da zapalim, iako bez uspjeha pokušavam ne pušiti već godinama.

Rano ustajem, puno radim. Sutra poslijepodne ću joj reći kako ne mogu spavati zbog nje, i kako bi bilo bolje da ne spavamo zajedno.

U pet popodne imam blok-sat tenisa, kasnije pijem pivo u kavani s prijateljima. Sretni smo bez žena. Nitko se ne žali, nitko i ne voli slušati tuđa sranja. Bolje pričaj veselo, ali ne u prvom licu. Previše sreće ne možemo podnijeti, emocije su zabranjena roba. Kasnije samo šutimo i pijemo. Oboje je lakše u društvu.

Ne stižem kući na vrijeme. Ona je otišla odvesti Lornu na balet. Neće se vratiti, jer s dvije prave i jedne surogat mame ide na kavu. Tamo odmjereno razgovaraju. Sve priznavaju jedna drugoj, odobravaju ne odajući ništa. Malo ogovaraju, malo lažu. U društvu ne pije, moja žena pije sama. Kaže: - Jedino se u votki izgubim. Kao da utjehu flaširaju u nekoj tvornici ruskog emigranta u Kanadi.

Kad pijem, volim okus omamljenosti, kao i moraliziranje poslije toga.

Svaki dan me boli glava, ipak je svuda nosim. Na poslu mi sigurno ne treba, ima tamo tko će razmišljati. Ako mali mozak upravlja motorikom tijela, onda je i dovoljan. Pokazao sam srednji prst onom grebatoru na poslu.