Teolozi

Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protumačeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvo­van u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, je­danput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je Biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6, 7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knji­ge gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne posto­je dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne po­stoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dra­gocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog čovjeka (tvrdio je) teže je od devet kon­centričnih nebesa; olaka pretpostavka da ono može ne­stati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadoknađuje gubitke; vječnost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sročena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.

Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Naj­prije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo učeno i odmjereno osporavanje toga učenja do­stajalo je da herezijarh Euforb bude osuđen na lomaču. To se dogodilo i opet će se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite lomaču, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve lomače koje sam bio, ne bi im zemlja dostajalo, i anđeli bi oslijepjeli. Ovo sam često ponav­ljao. Zatim je kriknuo, jer gaje dohvatio oganj.

Kotač je ustuknuo pred Križem (Na rimskim križevima te dvije zavađene oznake međusobno se prepleću) , ali Aurelijan i Ja­nus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odličje, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu riječ koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se nijednom u brojnim Aurelijanovim svescima što ih čuva Migneova Patrologija. (Od Janusovih djela ostalo je samo dvade­set riječi.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje poriče Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravo­vjernost Kozmina djela Topographia christiana koje uči daje Zemlja četverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao čas, na sve četiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedočanstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove ar­gumente), ona je preplavila istočne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britan­skoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.

U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kainiti), ali ih najčešće nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvoji­li. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih formama; napomeni­mo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutošću navodio njihove nevjerojatne običaje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zem­ljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali oči; neki su — kao nabukodonosori iz Nitrije — "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla".  Iz trapljenja i isposništva često bi skrenuli u zločin; u nekim zajedni­cama krađa je bila uobičajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnuće i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kršćanskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost učenjaka. Sir Thomas Browne pisao je oko 1658: "Vri­jeme je uništilo nadobudna histrionska evanđelja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (sačuvane u jed­nom grčkom rukopisu) zapravo izgubljena evanđelja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.

U hermetičkim knjigama stoji da je sve odozdo jed­nako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u Žoharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje učenje na izopačenju te misli. Pozivali su se na Mateja 6, 12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11, 12 ("Na­vala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utječe na nebesa, te na 1 Kor 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povodeći se za monotonima, zamišljali da je svaki čovjek dva čovje­ka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamiš­ljali su, također, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporočan, kada krademo, on je ras­trošan. Kad umremo, sjedinit ćemo se s njime i bit ćemo on. (Poneki odjek tih učenja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da će svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih mogućnosti; kako se ništa ne ponavlja, praved­nik mora odbaciti (počiniti) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju budućnost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tuma­čeći kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome čovjeku. Većina njih, kao Pitagora, morat će se premješ­tati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori o pročišćavanju blatom, čemu su se podvrgavali novi članovi u orfičkim miste­rijima; proteici su se, sukladno tome, pročišćavali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko neće otići iz tamnice prije negoli plati i posljednji novčić (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen đavolske oholosti... Brojne i raznorodne mitologije stvo­rili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, dru­gi raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, pobio je sve te pripovijesti; rekao je daje svaki čovjek ticalo što ga božanstvo pruža da oćuti svi­jet.

Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da ne­ma ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdi­li da se svaki čin odražava na nebesima. Ta je pojedi­nost bila neobična; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu će uručiti taj izvještaj bio je caričin ispovjednik; svi su znali da ga ta odgo­vorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teo­logije. Njegov tajnik — svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj — uživao je ugled nesmiljena istraživača inovjerstva; Aurelijan je dodat­no opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tumači­la na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih riječi; napuci novog učenja ("Hoćeš li vidjeti ono što ljudske oči nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Hoćeš li čuti ono što uši nisu čule? Poslušaj ptičji zov. Hoćeš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da će Bog tek stvori­ti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja rečenica od dvadeset riječi. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba daje to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno pročitao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te riječi razvodnilo bi izražajnu punoću; ostaviti ih, značilo bi preuzeti riječi čovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomoć. Početkom drugog sutona, anđeo čuvar izdiktirao mu je kompro­misno rješenje. Aurelijan je sačuvao iste riječi, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijarsi nauštrb vjere već je izrekao u ovom stoljeću jedan veleučeni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono očekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj čo­vjek; Janus Pannonius optužen je za širenje heretičkih učenja.

Poslije četiri mjeseca, neki kovač s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leđa svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mo­gao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zločinom primorala je Janusove suce da budu bespri­mjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te rečenice značilo prihvaćanje kužne he­reze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i priča o lanjskome sni­jegu. S pomalo staračkom upornošću nabrajao je naj­blistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševlja­valo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane riječi uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudi­ma o čijoj mu je presudi ovisila sudbina, i počinio opa­ku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironično. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je po­trajala tri dana i tri noći, osudili su ga da umre na loma­či.

Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protumačila kao priznavanje krivice. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na čijem zele­nom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomoćnik je pročitao presu­du. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urličući kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjeli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog dje­la Adversus annulares. Prethodne noći je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na grčkom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Lomača ga je već stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne po­gled. Plameni jezici načas su zastali; Aurelijan je prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog čovjeka. Pod­sjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra kriči.

Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osjeća čovjek izliječen od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godi­ne su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim močvarama i kontemplativnim pustinjama, da u samoći pokuša dokučiti svoju sudbinu. U mauritanskoj ćeliji, u noći punoj lavova, preispitao je složenu optužbu pro­tiv Janusa Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo naći opravdanje za svoju zakučastu optužbu. U Rusaddiru je održao zastar­jelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijeluprokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne noći pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske noći u kojoj ga je jednako iznena­dio taj istančani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je dočekao smrt Janusa Pannoniusa.

Pripovijest možemo dovršiti samo u metaforama, jer se ona zbiva u kraljevstvu nebeskom gdje vrijeme ne teče. Možda bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgo­varao s Bogom i kako ga je On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato što Njega vjerske razlike uopće ne zani­maju. Iz toga bi se moglo naprečac zaključiti da je po­srijedi zabuna božanskog uma. Točnije je ako  kažemo da je, došavši u raj, Aurelijan spoznao kako su za nedokučivo božanstvo on i Pannonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitelj i omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.