Rat je i neke šaljivčine učinio ozbiljnima - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
- Otpuštamo iz satnije sve one koji žele otići i primamo sve one kojima je čast biti u našoj satniji. - rekao je satnik Gogo nekome na telefon. Zmaj je gledao svoga nasljednika na dužnosti satnika. Bio je zadovoljan njegovim ponosom kad je satnija bila u pitanju. Gogo je bio pravi vojnik. Nije služio onu vojsku zbog nesposobnosti. Sada, dvadeset godina poslije, za ovu je vojsku sposoban ne samo za vojnika, nego i za časnika. Bio je to čovječuljak bucmastih obraza, podšišane kose i brka. Crna beretka i naočale tome licu davale su zanimljiv izgled.
U ratu nisu sve specijalnosti jednako opterećene. Najviše posla imaju kirurzi. Oni na bojištu postaju univerzalni. Nama tu spec za ovo spec za ono, nego dok kažeš eci peci pec, isjekoše pacijenta od "učkura do bijela vrata".
Boraveći kod Goge Zmaju se javio dr. Miha, istaknuti psihijatar iz Pule. Bilo mu je zaista drago čuti prijatelja. Upravo su ga bili otpilili s dužnosti ratnog direktora pa je imao malo slobodnoga vremena. Jednostavno je nazvao i pitao:
- Ima li mjesta za njega i njegove borce?
Kako je Posavina bila otvorena za sve one koji su iz svih različitih motiva htjeli ratovati, Zmaj mu odgovori da ga sa zadovoljstvom očekuje. Bio je uvjeren da će dr. Miha u Posavini imati mnogobrojne pacijente. Zapravo, svi sudionici rata mogli su biti njegovi pacijenti.
Miha je bio dugajlija, orlovska nosa, snažna brka te oštra oka i bistra uma. Za njegove dimenzije još ni u jednoj vojsci nije bila skrojena uniforma. Bivši košarkaš, imao je neobično duge ruke i noge. Tako su mu rukavi i nogavice bile kratke. Izgledao je kao Pink Panter u uniformi. Na bojištu se pojavio s tri svoja najodanija pacijenta. Svaki je bio priča za sebe.
Njih četvorica imali su pola stoljeća zatvorskoga staža! Naime, trideset godina ima dr. Miha kao zatvorski liječnik, a ostalih dvadest godina zaradili su "dobrim djelima" ostala trojica. Kad su odslužili svoje, nisu htjeli otići. Ostali su uz dr. Mihu, koji ih je izliječio svojim optimizmom. Čuvši da je on odlučio krenuti u boj, spremno su mu zapjevali:
Zovi samo zovi, svi će sokolovi...
Nije se dvoumio. Najavio je dolazak u društvu svojih štićenika. Bila je to galerija neobičnih likova. Već na prvi pogled vanjštinom su izazivali radoznalost ostalih boraca. Njihova mirnoća bila je još uočljivija u blizini grlatoga dr. Mihe koji je za sve pojave oko sebe širio duge ruke i vikao:
- Pa to je fantaaastično... pa to je fenomenaaa -lno!
Kada su ga jednom prigodom upitali zašto je specijalizirao upravo psihijatriju, spremno je odgovorio:
- To sam učinio za svoju dušu, za sebe. Zar ne vidite da sam lud. Ja sam svoj najčešći pacijent i liječnik...
Doktorovi štićenici bili su teško povrijeđeni. Tražili su se, a nisu nalazili. Samo je on nadljudskim naporima pokušavao i s vremena na vrijeme uspijevao u njima dozvati mir i ravnotežu. Najčešće je provodio terapiju smijeha. Nasmijavao ih je do suza. Ni malo alkohola nije im branio, čisto malo za smirenje, protiv bolova. Najteže mu je bilo s onima koje je u životu nasmijao netko drugi pa su se cijeli život samo smijali. Takvi ipak nisu dospijevali u zatvor, a ni na bojište. Rat je i neke šaljivčine učinio ozbiljnima. Nekada se i Zmaj rado smijao, ali briga, patnja, oskudica, bijes, bol, tuga i tjeskoba od njega su stvorili nešto što nikada nije želio biti. Tako mu je dr. Miha došao kao od Boga poslan.
Doktorova trojka bila je prva liga. U čišćenju Lijeskovca toliko su bili vrijedni da su odmah stekli status starih kajli. Ali bilo je i nezgoda. Dok je Lima ciljao iz snajpera četnike u bijegu, iz daljine opali tenk i odnese cijeli krov na kome je bio on. Lima je ponovio svoj letački rekord i pao u kanal te slomio samo ruku. Letački rekord, bez opreme, postavio je godinu dana prije rata. S dečkima se okladio da će na uspinjači za Sljeme izići iz kabine i učiniti premet oko viseće šipke. Nisu mu vjerovali pa je načinio tri premeta. Svidjelo mu se. Uzalud su ga zvali da se vrati u kabinu, on se njihao ispod njih držeći se rukama. A kada su oni povikali - pazi stup! - bilo je kasno da se vrati. Umjesto toga pustio se na zemlju koja je na tom mjestu bila udaljena tridesetak metara. Nakon toga su došli i pokupili njegove ostatke u šatorske krilo. Slomljena ruka, noga, desetak rebara, razbijena glava, i ništa više. Preživio je, ali je imao neoboriv rekord! Da se nije ozlijedio pozvali bi ga i medu kaskadere, ali ovako... ovako je mogao poslije u zatvor... pa na manje važno bojište. U hrvatsku ga vojsku nisu htjeli primiti, u hrvatski zatvor preko veze, a u HVO samo uz pomoć dr. Mihe,
Ranije slomljena ruka nije dobro zarasla. Ostala je kriva i očito je lako pucala. Ovaj opetovani rekordni let prošao je s manje ozljeda. Za desetak dana morao je ponovno kod doktorice. Slomio gips na slomljenoj ruci, pa došao to zamijeniti. Lima upita mladu doktoricu Maru, dok mu je mijenjala longetu:
- Doktorice, hoću li ja moći seksati kad mi ozdravi ruka?
- Naravno, moći ćete.
- Ne znam doktorice. Prije nego što sam slomio ruku, nisam mogao, ali vama vjerujem.
Svoj život Zmaj je proveo uz knjige, zato ništa nije znao o životu. Fakultet, magisterij, doktorat dali su mu neka znanja koja mu u ratu nisu bila od koristi. Za najobičnije stvari morao se obratiti drugima. Miha mu se nije glasno čudio, pa mu se lako mogao obratiti. Zmaju nije bilo jasno ponašanje Vurbićeve grupe stalno zaključane u spavaonici na dnu dvorišta. Zato upita Marka Patljaka:
- Što se ključate u pol bijela dana? Ili imate zlato ili se bojite zapovjednika Goge?
- Nije to. Volimo biti na miru kad nismo na dužnosti. Odmaramo se.
Svi su se tako smijuljili da je Zmaj odustao od daljnjeg ispitivanja kako ne bi uvrijedio najhrabrije borce. U polutamnoj sobi, išaranih zidova, s daskom u koju je bilo zabodeno desetak noževa, zaista su čudno izgledali.
- Pusti njih na miru. Odrađuju svoje kako treba. To što su u slobodno vrijeme napušeni ništa ne smeta...
- Ma nisu njima krvave oči samo od dima, nego su im i kapci bili spušteni od nespavanja.
- Sve je to od pušenja, ali ne duhana, nego marihuane. Popuše na dan po jedan ili dva jointa i puni su sebe.
Kada je Zmaj čuo za marihuanu, osjetio je isti strah koji ga je obuzeo kad je vidio četničke lune u Podnovlju uperene prema Savonskom Brodu. To je osjećaj prema neprijatelju s kojim nemaš nikakve šanse. Strašno i nepoznato.
"Osposobio sam ih da se bore protiv četnika, a sada će mi droga upropastiti najbolje ratnike. Zabranio sam da ih hrane pilećim srcima da ne bi bili strašljivi kao pilići. Radije neka jedu svinjetinu. Alkohol sam smanjio na najmanju mjeru, ali droga... Bože moj..."
- Što si problijedio? Nije to strasnije od alkohola ili duhana. Koliko mladih puši duhan i travu. Sve su to ovisnici koji će gadno završiti...
- Otkud im to na bojištu?
- Gdje ima novca, ima i alkohola, cigareta i droge. Zar u vas nije Pauk najveći uvoznik u Posavinu...
- Pauk nabavlja hranu...
- Svi oni nabavljaju za novac sve što treba i bogate se. Da barem plaćaju uvozne poreze da i država ima nešto od toga...
- Koja država doktore?
- Pa ova mala, kantonalna, Posavska...
Kako se ni pred prijateljem ne bi pokazao kao još veća neznalica, Zmaj je zašutio. Učinilo mu se da se sve urotilo protiv Posavine politika, četnici, alkohol, šverceri, dezerteri, a sada droga i dileri.