Levenfeld iz Bosanskog Broda
Mile STOJIĆ
Duško Trifunović
»Sve sam učinio da budem gospodin, a sunce mu ljubim pogledaj ovo!"
Duško Trifunović, Epitaf
»VEČE ĆE DOĆl I mi ćemo se razići po navici« - stihovi su iz pjesme Sudbonosni dečaci, čijim je naslovom prije četrdesetak godina pjesnik Duško Trifunović prozvao novi literarni pokret koji je i utemeljio. Članovi mu bijahu Ahmed Muhamed Imamović, Abdulah Sidran, Stevan Tontić, Rajko Petrov Nogo, Radovan Karadžić, Drago Jovanović, Todor Dutina ... Trifunović se tada vjerojatno nadao da će ta grupa mladića što su objavljivali svoje prve književne radove izmijeniti književnost Bosne i Hercegovine, ali ona je promijenila njezinu modernu historiju. Pridjev sudbonosni, veli Emil Cioran, na Balkanu zamjenjuje uvijek oznake za ratio i činjenje (»Osvrnite se na Balkan; u svakoj prilici ćete čuti: sudbina, sudbina!«). Ali, razlaz se neće dogoditi zbog sudbine, niti »po navici«, već, kao što je to ovdje uvijek običaj - zbog viših interesa.
Ahmed Muhamed će se učlaniti u neku islamsku organizaciju (sljedbu?) i sredinom osamdesetih preseliti u Sjedinjene Države, dok će se početkom devedesetih Karadžić i Dutina »preseliti« na sarajevska okolna brda da odatle teškom artiljerijom ciljaju na Tontića i Sidra na. Duško Trifunović će početkom opsade napustiti Sarajevo i izbjeći u Zrenjanin, pa u Novi Sad, ali se neće tamo osjećati kao izbjeglica, već kao »izmaglica«. »Mene je izbjeglo svako dobro. A lako je biti 'izmaglica' dok si mlad, pa onda ideš, nosiš svoju kobajagi tragediju i uživaš, ali problem je kada ti se to desi u šezdesetoj godini, kad si skroz propao, i biološki i fiziološki, kako se sve te teške riječi izgovaraju, a onda dođeš na nulu ... Ja sam dvije i po godine hodao po Novom Sadu s torbom, nisam imao gdje da je ostavim.«
Iako će mu pojedini od tih njegovih »sudbonosnih dječaka« ime uvesti u historiju genocida, Trifunovića sama historija nije okupirala dublje od trenutačne efemernosti. Ako izuzmemo njegove ratne izljeve emocija prema Radovanu Karadžiću, kao nekakvu svome nesretnom »izumu«, moglo bi se reći da ga politika nikad nije ozbiljnije zanimala. Za sebe je izjavljivao da je »sadist«, jer ga je, kako primjećuje Marko Vešović u jednom prijeratnom tekstu, »zanimalo samo ovo sada. To jest on je htio sve stvari sada, a ne sjutra. Bolje sjutra je opijum za narod. Sada je jedina naša postojbina, jedini svijet koji nam je dat«. Poezija nije smjela biti u službi boljeg sutra, nego boljega danas. Trifunovićev talenat (lat. zlatni novac) ostao je kao kockarski zalog na ruletu nekog boljeg života, koji se pjesniku nikada nije posrećio.
Rođen 1933. u Sijekovcu pored Bosanskog Broda, u siromašnoj seljačkoj porodici, Trifunović će završiti bravarski zanat, pa potom se zaposliti u tvornici vagona i na koncu u Rafineriji nafte. Otac Vaso je umro još 1945. godine, od tuberkuloze. Majka Petra ostala sama s njim i mlađim bratom Lukom. Kao pučkoškolac isticao se svojim lirskim sastavcima, a u jednom razgovoru spominjao je pjesmu koju je kao dječak posvetio svojoj učiteljici: »Ona je došla u našu školu da zbuni moje malo znanje i pitala me kako se zovem i kakvo nam je imovno stanje. Mi nismo imali imovnog stanja pa sam rekao da je srednje, onako, zbog nje, iz poštovanja, a jasno od prve do poslednje.« U uzaludnome pokušaju da popravi »imovno stanje«, tu, kako veli u naslovu jedne svoje knjige »babovu rđavu baštinu«, Duško Trifunović će rasipati raskoš svoga talenta za sitne kraj care popularnosti i hirovite slave.
Godine 1955. Trifunović iz Broda preseljava u Sarajevo, gdje će uskoro upisati Filozofski fakultet. Tokom studija objavljuje stihove, da bi već 1957. godine sarajevska Svjetlost objelodanila njegovu prvu knjigu pod naslovom Zlatni kuršum. Trifunovićevi stihovi u krajolik socrealističkih veduta i neomodernističkih bravura unose mrvicu svježine. On pjeva socijalnu situaciju bosanskih proletera, zeničke teške metalurgije. »Moj brat ustaje u pet do pet i svaki dan sjeda na bicikl. On je taj fundament, on je teška industrija«, kaže u jednoj tada popularnoj pjesmi. U Sarajevu, koje je tada doživljavalo džinovsku socijalnu ekspanziju, Trifunović se zalaže za nekakvu demokratizaciju književnosti, po principu »pisci među radnike«.
Sa svojim »dečacima« obilazi tvornice i škole, organizira bizarne poetske maratone, vodi pjesnikinje na turneje, te osniva vlastitu književnu nagradu Parpurlar (parafraza francuskog l'art pour l'art, ovaj put u značenju pare za umjetnost), kesu punu dinara, koju na bini sarajevskog Kamernog teatra dodjeljuje najboljem mladom pjesniku. Kada početkom sedamdesetih na čelo tadašnje Televizije Sarajevo dolazi Milan Uzelac, krajiški partijski asket, Trifunovića zapošljava kao urednika omladinskog programa. Pjesnik tada pokreće omladinsku emisiju Na ti, čije vođenje će kasnije prepustiti Rajku Nogi, autoru koji će forsiranjem nacionalnog super-ega i osobne arogancije u devedesetima postati maskotom srpskog grotesknog i gubitničkog militarizma.
Tadašnja Nogina faza, međutim, uzdizala je atmosfere poslijeratnog kolektivizma, u nekakvu jesenjinsko-mladobosanskome ključu. Stupidnost i poetsku ubogost tih deseteračkih »soneta« analizirao sam početkom osamdesetih u sarajevskom Odjeku i doživio odij nacionalističke čaršije, koji će me pratiti do dana današnjega. Dovoljno je samo spomenuti neke naslove tih tanušnih zbirki (Bezakonje, Zverinjak, Nova hajdučija), pa da se shvati mračni i diluvijalni karakter toga stihovanja. Ali, s druge strane, emisija Na ti svojim je nonkonformizmom i neposrednom silovitošću osvaja la najšire mase tadašnje tzv. socijalističke omladine, a Trifunović se nametnuo kao neka vrst voditeljske zvijezde na tadašnjem čađavom obzoru naše masovne kulture.
Vrhunac slave Trifunović doživljava tokom sedamdesetih, kad se, kao urednik omladinskih emisija, susreće s Goranom Bregovićem, jednom od brojnih faca što su svoju glazbenu karijeru započinjale na socijalističkim plesnjacima, tipa sarajevske "Sloge«, »Fisa«, ili fakultetskih omladinskih klubova, kakvi su bili »Steleks«, »Ekonomija« ili »Kuh ... Bregović, koji je već dugo bio batalio studij filozofije u nadi da će se afirmirati kao glazbenik, nakon neuspjeha sa »Jutrom«, dolazi na ideju. Uvidjevši da je rock-glazba uglavnom ponavljanje nekoliko motiva, odlučuje se na glazbenu parafrazu sevdalinke, a nagovara Duška da mu piše tekstove. I čudo se dogodilo. Album Šta bi dao da si na mom mjestu biva prodan u gotovo 273 tisuće pri mjeraka, potukavši sve dotadašnje jugoslavenske diskografske rekorde. Trifunovićevi tekstovi doživljavaju čudesne transformacije u Bregovićevu glazbenome »eklekticizmu« i postaju osnovna obilježja tzv. sarajevske rock-škole.
Kolomašću umazani bravar iz brodske rafinerije i pjesnik polupismene zemlje postaje najednom zvijezda jugoslavenskih stadiona. Pristao sam biću sve što hoće, Tajna veza, Lova, Glavni junak jedne knjige, Kad bih bio bijelo dugme ... Trifunović postaje član novokomponirane sarajevske elite, posjećuje salon dekorativnog i vrlo skupog slikara Mersada Berbera, a jedan drugom posvećuju slikarsko-pjesnički omnibus »Tempo secondo«. Njegova želja da se vine među gospodu ostvarila se barem za tren. Zlobnici su tada govorili da više nije mogao slijediti materijalne prohtjeve i hirove svoje supruge Dane, koja je radila kao frizerka na Sarajevskoj televiziji, pa se počeo zaduživati. Uoči rata, uz Berberovu pomoć, Dana otvara salon ljepote u KSC Skenderija, ali obiteljsko poduzeće neće potrajati dugo. Bregović, koji je na njegovim tekstovima izgradio slavu, napušta ga surovo i bez milosti, što je jedna od odlika tzv. sarajevske škole - nije li isto učinio i Kusturica sa Sidranom, pa kasnije i s Bregovićem, mada nisu rijetki oni koji tvrde da je u tim »svjetskim« opusima vrijedno jedino ono što su napisali Avdo i Duško.
Dolazak rata Trifunović doživljava isprva kao »naivac« - teško je iz voda r'n'r-a bilo uploviti u nacionalno, pa u jednom intervjuu zagrebačkom Oku on tad blago ironizira stpsku militarističku mitologiju. Sarajevo napušta dvadesetak dana nakon početka opsade, pa se u nekoliko navrata iz Karadžićeva studija na Palama cinično obraća svojim bivšim sugrađanima. Njegovu mladalačku pjesmu Snajperist Karadžićevi ratni mediji koriste kao propagandu ubijanja iz zasjede, kao opravdanje za ubojstva građana, a on se ne ograđuje od tih interpretacija. Pjesnik i rocker najednom se pretvorio u krvnikovog suradnika? Većina njegovih nekadašnjih drugova i prijatelja u današnjem ga gradu doživljava kao četnika, mada nitko više ne zna što bi to imalo značiti u zemlji gdje se i član državnog predsjedništva počesto javno deklarira kao »četnički sin«.
Te njegove ratne metamorfoze Marko je Vešović, njegov predratni prijatelj, opisao vrlo žestokim riječima u jednoj kolumni u Danima: »Jesam Trifunovića nazvao 'zrenjaninskim piljarom', ali ne vidim šta je tu sporno? Taj se svagda držao morala sitnog kalkulanta i šićardžije, dakle piljara, a zar sam ja kriv što je otišao u Zrenjanin, a ne u Beograd i tako me lišio mogućnosti da ga zovem 'beogradski piljar'? Trifunović je ostao srpski seljak s pijace kod Vijećnice, uz to i mašinbravar iz Sijekovca. Trifunović je, a znam ga od 1963. godine, vazda njegovao moral čovjeka koji nije razdužio ni opanke, ni bravarsku turpiju! Bio je i ostao mali provincijalni šićardžija, a što je u ratu avanzovao u četnika, to prvenstveno baca svjetlo na sitnog kalkulanta u njemu: ocijenio je da je biti četnik - profitabilno! Sve drugo dođe potom«.
»Svi me pitaju dvije stvari: da li znam gdje je Radovan Karadžić i da li mi Goran Bregović šalje pare« - odgovara Trifunović bez ljutnje na skorašnje novinarsko pitanje, pa se sjeća prošlih vremena, izbjegavajući sadašnjost: »Radovan je bio u grupi pjesnika koje sam ja zvao 'sudbonosni dječaci'. Oni su mene poštovali, a ja njih vodao . po važnim mjestima da recituju svoje pjesme. Svi su dobri pjesnici. Radovan je imao jednu osobinu koju mi nismo imali. On je bio doktor, a mi smo eventualno dogurali do nekog profesora. On liječi ljude, a mi ne radimo ništa. Bila je anegdota da Radovan može da ti dadne penziju, invalidsku, pošto je on bio psihijatar...« Tako pjesnik-rocker o pjesniku-krvniku. Milorad je Dodik u jednom tekstu svjedočio kako je Karadžić materijalnim privilegijama zasipao srpske pisce, privržene njegovoj »državi«. Je li Trifunović bio među njima?
Na drugo pitanje, koje je povezano s prvim, odgovara rezignirano: »Mene su pustili da ostarim a da ostanem siromašan. A tako sam plemenitih riječi imao. Da nije bilo mene, oni ne bi mogli dobiti te pare, jer od mojih tekstova su uobličili svoje djelo«. Sad živi u Novom Sadu, sam, dok mu se porodica nalazi na drugom kraju svijeta. Supruga Dana i sin Aleksandar Severin, koji studira slikarstvo, žive u Ljubljani, a kći Ana u Gorici. Od nje ima i unuku Gaju. Kaže da ga u »novom zavičaju« ponekad optužuju da je Bosanac, da je onamo »donio miris baklave«, ali da ga to previše ne uzbuđuje. (»Jer ja sam višak. Ja sam njima zauzeo prostor. Ali, nisam im zauzeo ništa. Ja jedva čekam da ne radim ništa.«)
Trifunović nas preko medija obavještava da se nalazi u vrućici stvaranja, ali daj bože da za veliku literaturu već nije dockan. Njegova je priča odveć sarajevska, da bi mogla nastajati u krajoliku đermova i salaša. Ali, ako i nije stvorio veliki opus, on će ostati pjesnik nezaboravnih refrena. Ima pisaca što su napravili svjetsku karijeru i napisali debele knjižurine, a da ne pamtimo njihovu ni jednu rečenicu - s Trifunovićem je drukčije. Njegovi se stihovi često citiraju kao svojevrstan redewendung, kao narodna mudrost: »Naša se ljubav sastoji u tome da svoju ženu ne damo drugome«, »Svijet ne živi od ideja, neko mora i da kopa, sve je više Odiseja, a sve manje Penelopa«, »Treba omesti manijake i jasno reći da se čuje, da svaki narod ima prvake onakve kakve zaslužuje ... «
U zgradi Televizije Sarajevo, gdje nastaje ovaj tekst, listam hrpe njegovih intervjua. Požutjela hartija, imperfekt, prošlo svršeno vrijeme ... Priča o nekim ako ne boljim, a ono o blažim vremenima Bosne. Desetine njegovih pjesama sviraju se danonoćno u restoranima i kavanama grada u kojem je proveo život, a u koji više ne želi doći. Kao da se odriče najuspješnijih desetljeća svoga života. Je li sudbina Andrićevog Maksa Levenfelda postala paradigmom naše kolektivne sudbine?