U starome kraju
U Bosanskoj Posavini nedaleko od Odžaka nalazi se mjesto Novo Selo koje nastanjuju Hrvati. Za vrijeme Domovinskog rata iz njega su svi stanovnici bili protjerani, kuće razrušene. No, danas se vidi tek pokoji ožiljak u ruševinama, jer Novo Selo rese prekrasne obiteljske kuće, najčešće izgrađene suvremenim stilom, obrađene okućnice, zasađeni voćnjaci, formirane nove ulice. Novo Selo pripada župi Balegovac, zapravo radi se i istom imenu koje su komunisti pokušali zatrti. Župa je posvećena sv. Petru i Pavlu, a pripada Vrhbosanskoj ladbiskupiji.
Predstavljajući župu, župnik Pavao Brajinović kaže: »Naša župa je smještena u sjevernom dijelu Bosanske Posavine, nedaleko od rijeke Save uz lijevu obalu rijeke Bosne, od Odžaka prema Bosanskom Šamcu, na jednakoj udaljenosti između hrvatskih radova Slavonskog Broda i Županje, rema očuvanoj predaji, selo se prvo zvalo Balimbegovac, zatim Balibegovac te konačno Balegovac. Godine 1955. tadašnja komunistička vlast, da bi zatrla svoje zločinačke tragove iz drugoga svjetskog rata, dekretom ga izbrisala s lica zemlje i odredila mu ime Novo Selo, kako se i danas službeno zove. Prvo ime je dobilo po Balimbegu koji je bio zapovjednik turske konjice, a ime mu se vezuje uz osvanje Beograda i Mohačke bitke, zato je od sultana nagrađen darovanim posjedom u ovome kraju, čije ime Konak postoji još i danas. Prema dosad dostupnim podacima u starim samostanskim spisima, naselje Balegovac prvi se put spominje 1715, dakle prije 293 godine. Selo je prekrasno, smješteno je u ravnici, na veoma plodnom zemljištu, bogato vodom i hrastovim šumama. Nažalost, vihori rata od njegva postanka do danas počinjali su i zvršavali na ovim prostorima, odnoli mlade živote, a razvoj sela vraćali na sam njegov početak.
Najkrvavije i najdublje tragovestavili su Drugi svjetski i nedavno završen Domovinski rat. Nakon Drugoga svjetskog rata u selu nije bilo niti jednog jedinog muškarca zrelije dobi jer su svi pobijeni po završetku rata 45, njih 285. Kada smo se poslije Dejtonskog sporazuma 1996. vratili nakon četverogodišnjeg izbjeglištva, od osam tisuća stambenih jedinica, koliko ima naša općina Odžak, niti jedna kuća, niti jedan stan, niti jedna soba nisu bili useljivi jer je sve bilo opljačkano, porušeno i zapaljeno. Od prekrasnog i bogatog sela ostalo je zgarište i smetlište. Svaka stopa, svaki korak nosio je sa sobom mogućnost smrti od preostalih mina koje su postavili oni koji su nas protjerali samo zato što nismo pripadali istom narodu. Svako smo se jutro pitali: 'Bože, je li ovo zadnji dan, je li ovo zadnji korak, zadnja stopa moga života?' Ipak, Bog nas je čuvao i očuvao!
Prva župa osnovana od povratnika
Budući da život nikada nije mazio naše očeve i majke, po povratku na svoja pusta ognjišta, uz pomoć Božju i naših dragih prijatelja, u koje spada i selo Margečan, zasukali smo rukave, sudbinu svoju i svoje obitelji uzeli u vlastite ruke. Za proteklih dvanaest godina, koliko je prošlo od našeg povratka, sve je obnovljeno i još ljepše uređeno nego što je bilo. Mi vjerujemo da nas je na naša ognjišta vratio sam Gospodin Bog. Vratio nas je jer je s nama imao poseban plan, da nakon tri stoljeća postojanja ovoga mjesta i Bog konačno u njemu dobije svoj dom, svoju crkvu. Iako je, dakle, mjesto staro već skoro tristo godina, a uvijek je bilo jedno od najvećih u tom dijelu Bosne, nikada nije imalo svoju župu, čak ni svoju crkvu, jer je bilo podijeljeno između dvije susjedne župe. Naš nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, dekretom od 11. travnja 2001. ustanovio je našu novu župu koja je posvećena apostolskim prvacima, svetom Petru i Pavlu, i tako se konačno san naših otaca pretvorio u stvarnost. Postali smo samostalna župa sa svojim svećenikom.«
Župnik Brajinović ističe da župa graniči sa župama: Gornja Dubica, Odžak i Posavska Mahala. To je prva župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je osnovana poslije Domovinskog rata, i to od povratnika, dakle autohtonog stanovništva. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnovane su još 3 župe, ali ne od povratnika. »Župa je osnovana radi lakšeg pastoriziranja vjernika i života u samome mjestu jer je selo bilo podijeljeno 100 godina. Tu je ohrabrujuće da se 80% predratnog stanovništva vratilo. Tako u župi trenutačno stalno boravi dan 812 stanovnika. Toliko ih je otprilike vani koji rade, ali su popravili svoje kuće i dolaze kad god im se pruži prilika. Prednost je i ta što su sve tu Hrvati jer u nas sela nisu pomiješana. U odnosu na druge povratnike, mi smo kompaktni, osjeća se duh zajedništva. Tako ove godine imamo 84 djece u osmogodišnjoj školi, više od 40 u srednjoj, a isto tako i imamo 25 studenata ove godine. Ovdje narod nikad nije ništa očekivao niti tražio od države, kako prije tako ni sada. Zapravo, brinemo se sami o sebi. Imamo dobru plodnu zemlju, a puno se toga preslikava iz inozemstva. Velika nam je prednost naslonjenost na Hrvatsku. Tako je naša župa Novo Selo-Balegovac, kad je prošle godine slavila desetu obljetnicu svoga osnutka, sa svojim stanovništvom željela pokazati da je u to kratko vrijeme koje je za nama ispunjeno pozitivnim stavovima, onim što nas usmjerava i jamči budućnost. To je bio mali podsjetnik budućim naraštajima koji će tu živjeti, tu dolaziti, svemu se diviti i sve što je sagrađeno koristiti, ali toliko vrijednih ljudi i dobrotvora naše gradnje možda nikada neće susresti i osobno upoznati. To je posebno važno jer ovo je patnički kraj, patnički narod. Nosimo etiketu iz Drugoga svjetskog rata i poraća, jer je puno Hrvata katolika ubijeno. Samo u Drugom svjetskom ratu ubijeno ih je 285, a u Domovinskom ratu poginulo je 18 župljana.«
Župnik Brajinović ističe da su nedjeljom u župi dvije mise i crkva je dupkom puna. Tu su još od zajednica u župi zbor, zatim aktivno pastoralno i ekonomsko župno vijeće. Manje-više sve je naslonjeno na crkvu i na župu poput KUD-a »Fra Ivo Šimić«, nogometni klub »Dragovoljac« i odbojkaški klub HOK »Balegovac«.
Crkva je središte zbivanja u selu
U svim aktivnostima u Balegovcu sudjeluje Bariša Kovačević. »Selo je bilo podijeljeno u dvije župe, iako je to najveće selo na ovom području«, kaže Bariša Kovačević. »Nikad ništa nismo imali zajedničko, ono što bi nas okupljalo. Što smo god tražili od ko-munističkih vlasti, nismo ništa dobili. Tek smo pred rat osnovali nogometni klub. I to smo osnovali i igrali na igralištu Gornje Dubice. Ubrzo je došao agresorski rat, raselili smo se na sve strane, no ljubav za ovim krajem bila je jača od progona. Kad smo se vratili, nije bilo nijednog krova na kućama. Po povratku počeli smo raditi plan što sve trebamo, pa smo sve to zapisivali. Još 1983. imali smo razvedenu vodu. Nosili smo je na analizu i rekli su nam da je voda kvalitetna. No, sve je bilo porušeno i sve je bačeno. Došla je jedna tvrtka iz Zagreba, to su očistili. Bila je jedna greda 12 m duga i stavljena je u vodu. Ponovno smo razveli vodu i krenula je obnova. Naš narod je bio raseljen i nakon povratka sve smo obnavljali svojim sredstvima, narod se počeo pomalo vraćati. Napravljena je osnovna škola. Nekad je tu bilo po sedamsto-osamsto đaka koji u pohađali školu. Nismo dopustili da se škola sruši, nego smo tražili njezinu obnovu i nadogradnju. U međuvrenenu, kako je narod nazad pristizao na svoja ognjišta, dozorila je ideja da se napravi crkva. Tražili smo da franjevci iz Dubice naprave crkvu ili kapelu. Nisu bili za to, pa su se mještani ložili da hoće graditi crkvu. Kad smo se raspitali i dobili odgovor da imamo pravo i na župu, godine 2001. dobili mo dopuštenje za gradnju crkve. Tu tam je darovano dunum i pol zemlje. Otkad pamtim za se, tu je bilo uvijek redište sela pa smo tu sagradili crkvu i župnu kuću. Nakon toga krenuli smo u okupljanje mladih, kako u crkvi tako izvan crkve. Sve je to jedna zajednica sve se vrti oko crkve. Osnovali smo KUD, djeca dolaze na probe. Ja vodim folklor i glazbu. Surađujemo dobro, interes nam je da se tu napravi jedan pravi centar, da se okupe svi, jer to je naše. Izgradili smo ono glavno, a sada ćemo pomalo dopunjavati sadržaje.«
Klikni na foto...
Poticaj na proizvodnju, a ne na zemlju
U župi je aktivan Stipo Iličević koji sada vodi KUD »Fra Ivo Šimić«. »Živim sa suprugom i četvero djece, a tu ? još otac, majka, brat i snaha, naravno svatko ima svoju kuću«, kaže Iličević. Bavim se poljoprivredom, zapravo sijem pedeset hektara pšenice, te pedeset hektara drugih kultura. Kao i drugdje, poljoprivreda ovisi o godini, 'donekad je dobro, a znade biti nekad tako da se tek pokriju troškovi. Sve se to što se proizvede može prodati ali teško je naplatiti. Pretežno, sve to prodam, prodam u našoj županiji. Ovaj kraj je inače poljoprivredni kraj, od Dervente, Odžaka, Šamca. Tu je ajkvalitetnija zemlja u BiH-u u kojoj se proizvede pšenice toliko koliko se potroši za mjesec dana, a sve ostalo mora se uvesti. I u takvom stanju ne repoznaje se važnost poljoprivrede. Ako se tako nastavi, onda je loša budućnost za nas poljoprivrednike. Ponekad osjetim neizvjesnost, jer sve je nekako nesigurno, labavo. Poticaj se dobivao do prošle godine po predanom kilogramu pšenice, i to po 10 pfeniga, zatim je županija davala još 2 pfeniga - to je dvanaest pfeniga. Sada su te poticaje prebacili po hektaru, kao i u Hrvatskoj, što je vrlo loše. Bilo je najrealnije: koliko se proizvede, za to slijedi nagrada. Isto tako davao se poticaj i za proizvodnju svinja tovljenika, zatim bikova. No poljoprivreda se ne cijeni, mi ćemo je nastaviti raditi, ali svojoj djeci to ne bih preporučio. Za vrijeme rata, kao dječak bio samu progonstvu, najprije u Hrvatskoj, zatim u Njemačkoj. Iako sam tamo radio, vukao me moj korijen tamo gdje sam se rodio. Po povratku krenuli smo s nule, nitko tu nije dobivao donaciju. Vratilo nas se oko 90% na sve razrušeno. Ljudi se snalaze, rade. Išli su u Njemačku, Švicarsku, radili kao izbjeglice i sve što su stekli, ulagali.
Odnedavno vodim KUD 'Fra Ivo Šimić'. Okupljamo sada 65 članova, a za njegovo osnivanje inicijatori su bili Bariša Kovačević i župnik Pavao Brajinović. Nalazimo vrijeme za probe, za druženja, za nastupe. Već smo išli u Švicarsku i tamo nastupali. Promičemo ono naše izvorno, pa tako imamo tri-četiri curice koje sviraju šar-giju, zatim violinu, djeca su na neki način okupljena i ne razmišljaju o nekim ludorijama. Treba održati mlade na okupu, stvoriti zajednicu. Sve je ovdje i svi se nalazimo oko crkve, jer osnutkom nove župe puno smo dobili. Ovdje je vjera snažna, Crkva nas je održala kroz povijest, a ovaj narod voli svoje. Tu se još moli, drži se do Crkve, do one naše tradicije. Štoviše, još ima molitve i u obiteljima, a to je dobar znak naše budućnosti. Ako nas ima u crkvi, i kad je crkva puna, onda ima i molitve u obiteljima. Valja napomenuti da imamo ove godine 23 studenta. Sve je to budućnost našeg kraja, i to je ono što nam jamči opstanak.«
Autocesta će otvoriti tisuću radnih mjesta
Mladi ekonomist Ante Katić radi za jednu tvrtku u Gradačcu. »Nažalost, ekonomsko stanje odražava sliku u državi što se tiče strukture i broja zaposlenih, posebno u državnim strukturama«, kaže Katić. »Nismo dovoljno iskoristili potencijale koje imamo, pa se gospodarstvo najviše veže za trgovinu. Proizvodnja se svela na malo obrtništvo. Za nas je veća tvrtka svaka koja ima sto zaposlenih. U cjelini gledajući, na državnoj razini nije baš dobro stanje. U prvom se redu živi od trgovine koja je pokretač, koja donosi novac i drži ovaj kraj, no ključ gospodarstva je poljoprivreda koje je samo donekle zastupljena. Sve to zasad opstaje zahvaljujući borbi ljudi koji žele opstanak tu u našem kraju. Službena politika BiH-a, koja bi trebala biti osnovni pokretač i prvi izvor svega, okrenuta je sama sebi, i to se odražava na niže razine. Velika količina administracije koči razvoj gospodarstva. Radnik može ne primiti plaću, ali državni službenik ne može, jer tada se dignu sindikati. Isto je tako kad je u pitanju neki gigant, jer oni moraju imati za se, a malog čovjeka nitko ne štiti. Sva sreća što je ovaj narod naučio kroz povijest da ga nitko nikad nije štitio. Mi ovdje nemamo puno zaposlenih u javnim upravama, nego se sve bazira na malim gospodarstvima i narod se snalazi kako može. Tu su jako radišni ljudi. Svaka kuća ima nekoga tko je radio vani. Budućnost vidim u prolasku autoceste, međutim sve je to sporo, sve kasni. Tu bi se radilo o pograničnoj zoni, o terminalima. Tisuću radnih mjesta bi se otvorilo, a nama je to jako puno. Bez obzira kako god bilo, tu nam je ipak najbolje. Gdje god da se odselimo, uvijek ćemo biti stranci, ne samo mi, nego i generacije iza nas. Kad dođemo u Zagreb, mi smo Bosanci, a vani smo stranci. Zato nas raduje prolazak autoceste, dakle koridora C5 koji će prolaziti kroz općinu Odžak. Razvijat ćemo gospodarstvo, neće biti utjecaja na okoliš. Republika Hrvatska je svoj dio ceste završila, a kod nas ide jako sporo. Sve ovisi o državi, o Federaciji Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog mjesta i opstanka, Crkva je u povijesti u kriznim vremenima bila centar te je okupljala, a to čini i danas. Kod nas je kriza 17 godina, zato Crkva mora dati tu snagu da se to pokrene. Uspješan je projekt osnivanje župe, izgradnja nove crkve. U tom duhu nastavili smo dalje. U župi radimo svi, uključeni smo u sve, zapravo svatko na svoj način, i to nam je snaga u našem zajedništvu.«
Mladima trebaju radna mjesta
Studentica upravnog prava u Osijeku Katarina Barukčić ističe da nije još odlučila kamo će nakon studija. »Najvjerojatnije ću ići u Zagreb«, kaže studentica Barukčić. »Iz sela nas je četvero otišlo na studij, od osmero koliko nas je bilo u generaciji. Dvoje nas je u Osijeku, dvoje u Zagrebu. Nije baš svijetla budućnost za mlade, jer tu nema radnih mjesta. Mladi se ne žele baviti poljoprivredom, pogotovo oni koji završe visoke škole, a onda ništa ne preostaje nego se seliti. Mladi se najčešće okupljaju u Odžaku, po kafićima. Tu u samom mjestu jako je razvijena odbojka, zatim nogomet. Za cure je folklor, no većinom su djeca uključena. Kad su u pitanju mladi i vjera, to je više tradicionalna vjera, a nisu naši mladi izuzeti od svih suvremenih društvenih gibanja. Tradicija je snažna i ona nas drži, pa su tako često u onome što moraju.« Mario Barukčić završio je elektrotehniku u Osijeku, trenutačno traži posao. »Ako tu nema ništa, onda ću tražiti posao negdje drugdje«, kaže Barukčić. »Teško je mladom čovjeku biti u praznom hodu, jer pitam se često zbog čega sam studirao. Trenutno idem na tečaj engleskoga, pa mi je to neka zanimacija. Moji se bave poljoprivredom, no mlade poljoprivreda ne zanima. Kad je u pitanju crkva, ona nas okuplja. Kad gledam mlade, sve ovisi o osobi, o pojedincima, pa je isto tako i kad je u pitanju molitva. To je za mene važno i nastojim svjedočiti svoju vjeru u svagdanjem životu.«
Klikni na foto...
Balegovački rasadnik odbojkaša
Dragica Udovičić rođena je u Svilaju, udana u Balegovac, pjeva u crkvenom zboru. »U pjevačkom zboru ima nas 15 do 20 žena, zatim tu su još mladi«, kaže zboristica Udovičić »Vježbamo redovno, ovisno o pripremi za koji se blagdan što sprema. Tako su svaki tjedan po dvaput probe. Kad se nešto organizira na razini župe, uključimo se skoro svi. Trenutačno se pripremamo za Uskrs, poslije toga idemo u Sisak. Mladi gostuju tamo, a onda naš zbor gostuje u župi Pešćenica. Nastojimo se povezivati, družiti, vidjeti druga iskustva. U obitelji imamo četvero djece, a tu živimo 12 godina. Kći studira u Zagrebu, dok sin planira upisati Poljoprivredni fakultetu Osijeku. Nadam se da će biti posla za mlade, jer nešto se mora pokrenuti na širokoj razini.«
Mijo Udovičić igrač je i voditelj odbojkaškog kluba »Balegovac«. »Natječemo se u drugoj federalnoj ligi, jer nam je nekoliko igrača otišlo u 'Napredak'«, kaže odbojkaš Udovičić koji je nekoć igrao u Švicarskoj. »Okupljamo oko 20 registriranih igrača. To je iz čitave naše općine i imamo jako dobru juniorsku ekipu. Zapravo, okupljamo mlade, nudimo im nešto. Zahvaljujući svećeniku, igrali smo u Premijer ligi BiH. Kad smo bili u krizi, župnik Brajinović nam je rekao: Uđite u Premijer ligu, snaći ćemo se. I tako je bilo. Bio je to paradoks, jer naše malo selo znalo je pobijediti Sarajevo. U reprezentaciji Hrvatske igrač je potekao iz našeg kluba - Ivan Mihalj. Jedne godine kao juniori bili smo drugi. U našem selu bilo je nekad šest odbojkaških igrališta. Upravo preko odbojke ljeti privučemo mnoge koji tu dođu. Uz to organiziraju se razna natjecanja, druženja. Ljeto je puno sadržaja, a na taj način nastojimo zainteresirati za rodno mjesto i one mlade koji su se nekamo odselili. Zapravo, sve se ovdje vrti oko naže župe. Ona sa svojim svećenikom i snagom okuplja i drži mlade na okupu.«
Vrelo: "Glas Koncila", broj 15, 15 travnja 2012