Zna Bog za Pavu svog

Ime, prezime ime oca: Pavao Brajinović Pave

Rođen: 11.12. 1945 u Gornjoj Dubici kao treće dijete, sedam mjeseci poslije očeve smrti.

Otac poginuo u Vlaškoj Mali 04.05.1945 godine, kao i svi ostali očevi moje generacije. U našem selu ima nas takvih trinaest.

Osnovnu školu završio u Gornjoj Dubici;

Osmogodišnju u Odžaku;

Gimnaziju u Visokom i Zagrebu gdje sam maturirao 24. 06. 1965 godine;

Vojsku odslužio 18 mjeseci u Skoplju;

Teologiju završio u Đakovu;

Za svećenika zaređen u Sarajevu, 29.06. 1971 godine;

Mladu misu proslavio u rodnoj župi Gornja Dubica 25.07.1971. godine;

Zadnji semestar teologije pomagao pastorizirati župniku u Brčkom preč. gosp. Ladislavu Buljanu.

Prva službena kapelanska župa Bezgrešnog začeća BDM – Crkvice, Zenica, kod preč. Zvonke Raića.

Drugo kapelansko mjesto kod vlč. Marka Perića u župi Vidovice;

Na Staru godinu 1972 odlazim za kapelana u župu sv. Josipa na Marin Dvoru u Sarajevo kod preč. Mate Bičvića.

U ljeto 1974 postajem kapelan kod preč. Jakova Kovačevića u Novom Selu kod Bos. Broda.

U jesen 1975 zbog ''prevelike ljubavi'' prema tadašnjim komunističkim vlastima dobivam izgon iz Bosne pet godina.

Nakon dogovora dvaju nadbiskupa sarajevskog Dr. Smiljana Čekade i zagrebačkogmsgr. Franje Kuharića, postajem župnik u zagrebačkoj nadbiskupiji u župi Ruševo na putu Slav. Brod - Našice preko Dilja.

Za vrijeme tog svoga prvog prognaničkog života kroz pet godina popravio sam župnu crkvu i četiri filijalne, a koliko sam duhovno uspio opravdati očekivanja zna dragi Bog i moji dragi župljani. Meni je s njima bilo lijepo, a nadam se da ni njima nije bilo loše sa mnom.

Po završetku ''odrezanog vremena''  1980.vratio sam se u svoju Bosnu za župnika  u Bosanski Šamac.  Od svih mojih dosadašnjih župa tu mi je bilo najteže. Ipak, uredio sam župnu crkvu, i završio započetu kapelu u Zasavici.

U ljeto 1982. godine pozvao sam nadbiskupa dr. Marka Jozinovića da kapelu blagoslovi. Te noći prihvatio sam njegovu ponudu, župu ostavio kapelanu, a ja otišao za ekonoma u našu Bogosloviju u Sarajevo. Taj posao mi je u potpunosti odgovarao, a i moji pretpostavljeni su bili zadovoljni.

Međutim, nakon dvogodišnjeg boravka u Sarajevu, objeručke sam prihvatio slobodnu župu Pećnik iako je još bila bez asfalta, vode i telefona. Tu sam se ponovno rodio i imao priliku proživjeti sve ono čega sam ostao željan kada sam kao dijete otišao iz rodnoga kraja u sjemenište.

- ujutro su me svojom pjesmom budili pijetlovi;

- preko noći pjevali su mi ptice i slavuji;

- a noću i danju moji dragi, dobri, raspjevani i veseli pećničani.

Kako ništa nije vječno, tako nije mogao biti ni moj boravak u Pećniku. Sa svojim dragim župljanima odradili smo sve što se moglo odraditi, napravili sve što se moglo napraviti.

Kada je sve bilo gotovo, umjesto uživanja i odmora, koncem lipnja, svi zajedno smo morali u novi petogodišnji prognanički život preko Save, srpnja 1992 godine.

Moj prijašnji prognanički život i moje školovanje u Đakovu dobro su mi došli. Znao sam i mjesta i ljude, znali su i oni mene, a to je bilo vrlo bitno za tisuće prognanih koji su ostali bez svoga ognjišta i svega što je potrebno za život.

Službeno sam se nastanio u Đakovu kod svojih kumova koji su me prihvatili kao svoga sina. S ponosom mogu reći da ni tada svojih Pećničana nisam zaboravio, ali nisu ni oni mene. U 64 mjesta po Slavoniji gdje su se nastanili, svaki mjesec ušao sam barem jednom u svaku kuću. Nosio sam im ono što sam imao, a oni su meni svojom ljubavlju stostruko vraćali.Hvala im!

Budući da sam već živio na požeškom području kao župnik Ruševa, imao sam otvorena vrata svih župnika, mojih nekadašnji suradnika i prijatelja.

Prvu i treću nedjelju u mjesecu imao sam svetu Misu po seoskim domovima, u selima Kula, Ciglenik i Poreč, koji su pripadali župi Kutjevo. U Kuli su bili protjerani Hrvati iz Srijema, župa Hrtkovci, a druga dva sela nastanili su protjerani Hrvati Banjalučke biskupije.

- Drugu nedjelju, zahvaljujući velikom čovjeku, prijatelju, dobrotvoru naših ljudi, bratu svećeniku, kapucinu patru Kreši imao sam misu u Osijeku na Livani, u župi sv. Leoplda Mandića za prognane Posavljake.

Samo zahvaljujući njemu, i ponavljam njegovoj neizmjernoj dobroti, po završetku sv. Mise, svi smo sišli u veliku crkvenu dvoranu gdje nam se činilo da smo kod svojih kuća. Stolovi su bili uvijek puni ića i pića, a izvorna posavska pjesma se orila duboko u noć. Hvala mu, i dragi Bog neka mu sve to vrati!

Zadnja nedjelja u mjesecu bila je rezervirana za iseljene Posavljake koju sam imao u crkvi svete Terezije u Požegi i Gospe od suza u Pleternici. I tu sam se osjećao kao kod kuće, ali to sam i očekivao jer su mi župnici bili prijatelji i kolege.

Poslije Deytona, već prve proljetne dane u mjesecu ožujku prešao sam preko Save, još je bio snijeg, i postao župnik župe Prud. Umjesto crkve i župne kuće dočekala me velika gomila smeća i krša od minirane crkve i razrušene kuće.

Bez struje, bez vode, bez krova nad glavom, bez vrata i prozora, bez komunikacije sa ostalim svijetom, a svaka stopa bila je mogućnost smrti jer postavljena mina nikome ne prašta. Unatoč svemu nabrojanom, možda su to bili najljepši dani moga svećeničkog života. Ujutro si bio sretan jer si preživio noć, a na večer si sretan da je još jedan dan iza tebe, a ti nisi u mrtvačkom sanduku. Danju i noću sam se pitao: ''Bože pa je li moguće da je čovjeku toliko draže živjeti što mu je život teži, a smrt bliža? Pa kako je moguće nitko ništa nema, a nikom ništa i ne treba. Nitko ne kuka, niti možeš čuti, joj što ću sutra jesti, ili što ću obući?

Mogao si imati tisuće maraka, ne možeš kupiti čačkalicu, a kamo li kilogram kruha, jer u cijelom selu nema jedne peći da se kruh ispeče.

Poslije šest sati na večer kada skela prestane voziti, nitko nema pravo razboliti se, poroditi se, poći bilo kuda, tišina je tolika da sam čuješ kucanje svoga srca. I gle čuda, to preplašeno srce dobije sutra nadljudsku snagu kada čuješ radosnu vijest: došo Marko, došo Pero i Jela, došo Anto, vidi naše vojske, ponesi paroče šerpu, ostavili smo i za tebe. Evo tako izgleda život, kad je čovjek čovjeku brat, a svi jedna obitelj, a dragi Bog svima dobri Otac!.

- Hvala Bogu da četnici nisu smjeli na Savu od hrvatske vojske sa druge strane tako da pet godina nitko nije lovio ribu. Kad nema struje i frižidera, to je pravi ''spas svijeta''. Uhvati koliko ti za danas treba, ko Izraelci kad su kupili manu u pustinji idući iz egipatskog zarobljeništva.

Kako su se vraćali ljudi, tako se vraćao i život koji je iz ovih krajeva nestao prije 5 godina.

Povratkom je počela i obnova.

- Što je bilo više crvenih krovova, u selu je bilo manje ljubavi i zajedništva,

- Čim je Mačak dovezao prve korpe kruha iz svoje pekare u Novom Gradu, nitko više nikoga nije zvao na zajednički objed;

- Što je veći kamion došao humanitarne pomoći, to je svađa i mržnja u selu bila veća;

- Ne znam kako je đavo uspio doći kad su sve komunikacije bile pokidane….?

Pruđani su počeli popravljati svoje kuće, meni su došli pećničani da svojim radom kažu hvala za prošlost, a sadašnjost ćemo zajednički graditi. Čula se motorka, udarali su čekići, ali od svega najglasnija je bila naša urođena, posavska, izvorna pjesma. Gdje je Mirko Čolo i ne može biti drugačije. Za svetog Ivu Krstitelja, 24.06.1996 prvi puta sam se okupao u župnoj kući.

- U svemu najveći prijatelj bila mi je naša vojska koja se nastanila u Donjoj Dubici

- Najveći neprijatelj u poslu bio mi je SFOR jer su hapsili vojnike koji su mi dolazili pomagati iz vojarne u Donjoj Dubici, zato što se Prud nalazi u zoni razgraničenja i tu ne smije stati noga vojnika.

- Najveći pogodak je bio što sam otišao u Njemačku kod subrata i prijatelja vlč. Joze Čabraje. Tamo sam kupio kamion jer sam shvatio da bez toga neće biti ni Pruda ni pruđanske crkve.

Zahvaljujući mojim dragim župljanima iz Pruda, dobroti mojih dragih prijatelja, poznanika i svih ljudi dobroga srca napravili smo i novu crkvu jer je prijašnja bila minirana.

Kažem prijašnja, a ne stara jer je u njoj rečena samo jedna sveta misa i otišla je u zrak. Tako je župa prud u deset godina svoga postojanja morala napraviti dvije crkve i dvije župne kuće.

Kad se polako sve već privelo kraju, na Uskrs 2001 godine, po završetku svete mise rekao sam kratko: ''Dragi moji župljani! Od danas nisam više vaš župnik. Osnovana je nova župa Novo Selo – Balegovac. Ja sam imenovan prvim župnikom. Idem ponovno na ledinu, bez kuće, bez crkve, bez ičega.

- Jedni su mislili da se šalim;

- Prijatelji su rekli da sam poludio;

- Ja sam rekao zna Bog za Pavu svog, stavio ruke u džepove, došao do auta i krenuo na svoje novo odredište. Da sam i htio ponijeti bilo što, nisam imao gdje staviti. Danas ponovno imam sve.

Uistinu: ''ZNA BOG ZA PAVU SVOG''.